Dostupni linkovi

logo-print

Bez pelcovanja od političke realnosti


RSE: Iz imena tvog novog romana – „Novinar“– može se naslutiti o čemu se zapravo radi. Ali isto tako, mnogo toga se može i sakriti. Pa evo prilike za osnovnu informaciju.

DUKIĆ: Priča koja je okosnica romana, zapravo je vječna priča o našem poslu, smještena u sasvim prepoznatljiv kontekst, na sasvim prepoznatljiv teren ovih naših turbulentnih predjela. Zanimljiva je po tome – bar po mišljenju onih koji su pročitali knjigu, i to ne samo recenzenata – da nije dosadna, jer govori o tome kako glavni junak i ostali novinari sami prolaze kroz tranziciju, kako su prisustvovali pogrebnim svečanostima jednog sistema i rađanju i uhodavanju novog sistema. Pa se i oni sami podvrgavaju tranziciji, htjeli-ne htjeli.

RSE: Znači, pratiš vrijeme najvećih političkih, socijalnih i profesionalnih turbulencija. Mada je riječ o beletristici, štošta se može saznati i naučiti, jer si zapravo ti novinar – onaj iz naslova, ali i iz realnog vremena i prostora.

DUKIĆ: Naravno, tu ima mnogo autobiografskog. Uostalom, svako ko piše ili ko se bavi pokušajem pisanja, ne može poreći da u svoj rad unosi mnogo toga autobiografskog, nekad svjesno, nekad nesvjesno. Ono čega sam se ja pridržavao inače u pisanju, a naročito ove knjige, jeste princip da je svaka sličnost sa stvarnim ličnostima i događajima namjerna. I drugi princip kojeg se držim inače u pisanju jeste pisanje bez uljepšavanja. Dakle, odustajući od tradicionalnog principa da je književnost uljepšani govor pokušavam da prikažem i naše loše i naše dobre strane i iskustva, sa ciljem da za nekih, recimo, pedesetak godina – ukoliko se sačuva neki primjerak moje knjige – onaj ko bude, u tadašnjoj, normalnoj Bosni i Hercegovini i u normalnom svijetu, za koga je ovakvo nešto nevjerovatno, čitao ono što se dešavalo kao tema mog romana, sazna kako je to zapravo bilo.

RSE: Možeš li nam reći vlastiti sud o tome do koje mjere su poslenici ove časne nam profesije krivi za zlu kob koja se sručila na ove ljude, na ove prostore?

DUKIĆ: Znamo dobro da je bilo naših kolega koji, biranim riječima kazano, nisu uspjeli da se snađu u onoj situaciji kada se raspadala jedna država i kada je počela nesreća na ovim prostorima. Moguće je da neki od njih to nisu učinili svjesno. Dakle, ne možeš ih optuživati, a pogotovo ne osuđivati ad hoc. Ali je sigurno da su se našli u funkciji nekih izopačenih ideja, čak i zločina, i da je to dobrim dijelom našu profesiju dovelo u sjenku i da, možda, penale za to plaćamo i mi koji nismo bili u takvom društvu ili makar koji smo se bolje snašli u smislu da smo znali razlikovati crno od bijelog, zlo od dobra i tako se ponašali.

RSE: U Ruandi je, čini mi se, jedan novinar suđen i osuđen zbog širenja mržnje i podsticanja nasilja. I kod nas je bilo sličnih ideja, ali izgleda da ove lučonoše ovih nacionalističkih pokreta još uvijek nisu došle na red.

DUKIĆ: Ja mislim da, nažalost, nećemo tako brzo dočekati da i neko od novinara, ako se utvrdi da snosi krivicu, bude predmet procesuiranja. Iz vrlo jednostavno razloga – previše je drugih koji su okrvavili ruke i koji čekaju da dođu na red, koji takođe dugo vremena neće doći na red, da bi se na to podužem spisku našao i neki novinar. Ali moguće je da bi takvo iskustvo – ako se desi i kad se desi – dovelo do neke vrste moralno-profesionalnog pročišćenja ili makar satisfakcije, da se kaže da nisu svi bili isti.

RSE: Da se vratimo tvom radu, tvom liku i djelu. Iza sebe imaš 21 knjigu, od toga čak 17 romana. Da li si pisac koji nije mogao preživjeti od lijepe riječi, pa si se prihvatio novinarstva, ili si novinar koji u toj profesiji nije imao dovoljno prostora?

DUKIĆ: Mislim da je prije ovo drugo. Ustvari, svojevremeno, davno prije rata kada sam počeo da pišem, imao sam osjećaj, koji nije morao biti validan, a pogotovo nije morao biti priznat, da su mi novinarski uzusi malo potijesni za ono što mislim da trebam da pišem. Najbliže pisanju sam bio kad sam pisao reportaže, ali ti znaš da u novinama i u elektronskim medijima tu postoji niz ograničenja. Kad pišeš knjigu, onda si malo komotniji i možeš kazati i ono što na novinarski način, u mediju, ne možeš saopštiti. Jedan moj prijatelj iz Tuzle, koji se bavio govorenjem o mom pisanju, rekao je – što je, naravno, malo pretenciozno, ali je njegovo pravo da to kaže – da sam ja rodonačelnik novog žanra – „novinarske književnosti“ ili „književnog novinarstva“. Valjda je htio da kaže da su moje knjige, a pogotovo romani, neka vrsta malo obilnije reportaže. To može značiti i da nemaju literarne vrijednosti, ali ja se nisam ni zanosio idejom da sam literata par excellence, već sam htio da napišem nešto što će biti zanimljivo za čitanje i što ljudi čitaju, ako je suditi po tome kako ljudi moje knjige u ovdašnjim bibliotekama funkcionišu.

RSE: Čini mi se da cijeniš da se radi o poželjnoj kombinaciji zanimanja, jednoj produktivnoj interakciji životnih opredjeljenja i hobija. Uostalom, u svjetskoj literaturi ima dosta takvih slučajeva. Literarna reciklaža novinarskog iskustva zaista može biti atraktivna.

DUKIĆ: Tačno. Mislim da imam prednost utoliko što imam prilično bogato novinarsko iskustvo, što imam dosta obiman izvor informacija, što imam uvid u društvene probleme. Bavio sam se – opet iz razloga novinarske znatiželje – desetak godina aktivno politikom, dakle bio sam u politici da vidim kako ona izgleda iznutra, snimio sam što mi je trebalo da snimim i na osnovu toga što sam snimio imam teme za još bar pet-šest romana. Neka od tih iskustava i saznanja sam koristio i nijedan moj roman – pomenio si da je ovo bio sedamnaesti – nije pelcovan od političke aktuelnosti, pa bogami ni od političke žaoke.

RSE: Imam dosta prijatelja i kolega koji su stekli ime u svijetu literature, ali često čujem ono – ma pusti, on je novinar. Ali i obrnuto – ma pusti, on je pisac.

DUKIĆ: To je neka vrsta poreza koji se plaća za poziciju u novinarskoj odori i bavljenje pisanjem i poziciju koju ja imam živeći u takozvanoj provinciji. Vjerovatno bih, da sam u Sarajevu, bio u prilici da se o tome mnogo više i zna i čuje i promoviše. Recimo, od tih mojih 17 romana, u Sarajevu sam uspio promovisati samo tri. To što se dešava u provinciji, to je neka vrsta fatuma. Druga stvar, ljudi koji me znaju ovdje, u ovom dijelu BiH, kažu – ma pusti njega, on je dobar čovjek, voli pivo, ćevape s lukom, vozi golf, dobar je novinar, ali nije on za pisanje, za to ipak treba biti nešto naročito. Kao da se pisac rađa na usta, a mi obični smrtnici se rađamo regularnim putem i nemoguće je da mi napravimo nešto što vrijedi.

RSE: Rekao si da imaš materijala za još pet-šest knjiga. Ja ti od sveg srca želim, ako ne više, onda barem njih da završiš, barem njih da ukoričiš i da o njima opet razgovaramo.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG