Dostupni linkovi

logo-print

Treći entitet kao politička realnost?


Vlado AZINOVIC (Maja BJELAJAC, Nebojša BUGARINOVIC i Enis ZEBIC)

Zahtjevi za uspostavu trećeg, hrvatskog entiteta, u proteklih su 12 godina, u različitim okolnostima, dolazili s različitih adresa i imali isto tako različitu političku motivaciju. No, u njihovoj je biti uvijek bila tvrdnja da bi hrvatski narod, jedan od tri konstitutivna u BiH, zbog svoje, pogotovo poslijeratne malobrojnosti, punu afirmaciju i zaštitu nacionalnih interesa mogao dobiti kroz uspostavu administrativno-teritorijalne jedinice koja će, na kompaktnom geografskom prostoru, obuhvatiti preostala područja u BiH na kojima su Hrvati većinsko stanovništvo. Takva je ideja u Bosni i Hercegovini najčešće dolazila od neke od s tamošnjim HDZ-om povezanih političkih skupina u zapadnoj Hercegovini, a odnedavno je podržava i premijer Republike Srpske, Milorad Dodik.

(Ne)logičan ishod priče o BiH

Gotovo nepomirljive razlike političkih faktora u BiH najviše dolaze do izražaja kada je u pitanju unutrašnje uređenje države. Priča o federalizaciji BiH i formiranju trećeg entiteta, poteže se i u slučajevima političkih ucjena, kada je treći entitet u funkciji oštrog odgovora onima koji se zalažu za centralizaciju države. Ne treba, ipak, zanemariti da za jedan broj političkih subjekata treći entitet predstavlja logičan ishod priče o BiH.

Možda paradoksalno, ali čini se da treći entitet, s većinskim hrvatskim stanovništvom, veću podršku ima u Republici Srpskoj nego kod samih Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kako su se hrvatski političari u BiH opekli na uspostavljanju tzv. hrvatske samouprave u Mostaru prije šest godina, ni ne čudi da su nekoliko godina kasnije svoje advokate dobili u političkim strukturama iz Republike Srpske koji dijele njihov animozitet prema centralizaciji države. Tako je premijer Republike Srpske Milorad Dodik, početkom godine rekao medijima da je hrvatski narod u BiH frustriran zbog nepostojanja hrvatskog entiteta, te da tu frustraciju osjećaju kroz rad federalnih organa gdje su oštećeni i preglasani.

Šta danas misle predstavnici hrvatskih stranaka u Bosni i Hercegovini o Dodikovim idejama dobro ilustruje stav Vinka Zorića iz Hrvatske demokratske zajednice 1990:

„Što god bih rekao, osim isto što i Dodik, ispalo bi da on želi bolje hrvatskom narodu u BiH nego ja. Međutim, mislim da reći ,neka Hrvati dobiju svoj entitet‘ nije jednostavno rešenje i nije dobar pristup. Mislim da to treba ozbiljno sagledati, da treba naći unutarnje uređenje BiH po mjeri i Srba i Hrvata i Bošnjaka, i ako su tri entiteta rješenje po mjeri sva tri naroda, onda sam apsolutno za takvo rješenje.“

Davor Čordaš, Hrvatska demokratska zajednica BiH:

„Možda je priča o trećem entitetu za nas na neki način već malo prevladana. Jer, mi smo s takvim sustavom pokušali 2001. godine i bili smo pometeni sa svih strana. Mi se nismo htjeli ograničiti samo na priču o jednom entitetu gdje bi jedan narod bio većinski, već smo za stvaranje više takvih regija odnosno federalnih jedinica, naravno uz dogovor sva tri naroda. Jer, bez dogovora sva tri naroda nema nikakvog smisla govoriti ni o dvoentitetskoj, ni troentitetskoj BiH. Ona kao takva može funkcionirati, ali ne na zadovoljstvo svojih građana.“

U Dodikovom Savezu nezavisnih socijaldemokrata ostaju pri tvrdnji da je treći entitet politička realnost Bosne i Hercegovine, bez obzira što nema formalnih zahtjeva hrvatskih političara za ovakvim ustrojstvom države. Funkcioner SNSD-a Rajko Vasić:

„Tronožac ne može da počiva na dvije noge. I što se prije cijela BiH bude okrenula toj realnosti i to dogovorno i lako izvela kroz federalizaciju Bosne i Hercegovine i usvajanje takvog ustava, to će se prije krenuti ka evropskim integracijama, dakle osloboditi se nekih unutrašnjih tegova i okrenuti se budućnosti. Mislim da nismo daleko od toga, prije svega u političkoj svijesti u BiH.“

U Srpskoj demokratskoj stranci ne shvataju Dodikove ideje o federalizaciji jer, prema njihovom mišljenju, Bosna i Hercegovina je već federalna država u kojoj je Republika Srpska jedna federalna jedinica. Predsjednik SDS-a Mladen Bosić smatra da treći entitet može nastati podjelom unutar Federacije BiH i naglašava:

„Dayton i nadalje mora ostati okosnica uređenja BiH. Ukoliko se dođe do nekog prihvatljivog prijedloga, kao što je vjerovatno ovaj, ukoliko se dogovore partije iz Federacije BiH, mislim da u cilju smirivanja političke situacije ni mi ne bi imali ništa protiv.“

Inicijativa političara iz Banjaluke za uspostavljanjem trećeg entiteta zapravo govori o nesigurnosti tih političara u budućnost entitetskog organizovanja BiH, tvrdi Adil Osmanović iz Stranke Demokratske Akcije:

„Prijedlozi da se formira treći entitet su ustvari želja da se učvrsti trenutno entitetsko uređenje BiH, smatrajući da će na takav način i Republika Srpska imati izvjesniju perspektivu i sigurnost.“

Domaći analitičari su skloni ocjenama da je priča o trećem entitetu odvlačenje pažnje od realnih socioekonomskih problema. Ekonomista Svetlana Cenić:

„Loše živimo, javna potrošnja je velika, a opet se vrtimo oko tih tema, a ne oko tema kako ćemo živjeti. Da li u ovoj državi iko govori na tu temu?“

Politički analitičar Srđan Puhalo postavlja pitanje koliko je iskrena podrška vlasti Republike Srpske trećem entitetu:

„Pitanje je koliko je ta podrška domaćih političara, dakle političara iz RS-a, iskrena. Jer, to bi tražilo rekompoziciju cijele BiH – Ustava BiH i ustrojstva BiH i tako dalje – i pitanje je šta bi se onda desilo i sa samom Republikom Srpskom.“

Iskrena ili ne, priča o trećem entitetu duboko se ukorijenila u političkom životu Bosne i Hercegovine. Iako ona za predstavnike međunarodne zajednice ne predstavlja realnost, reformski procesi koji stoje pred državom, pokazaće da li je ona proizvod realnih težnji naroda ili sredstvo pritiska u borbi za političku dominaciju.

Iz Hrvatske nema podrške za treći entitet

U Hrvatskoj, iz čijih su vladinih i oporbenih krugova, u različitim prigodama, u proteklih 12 godina, također poticane ili podržavane ideje o uspostavi trećeg, hrvatskog entiteta u BiH, ovu inicijativu danas ne podržava gotovo nitko. Jedan od glavnih razloga što je to tako leži i u činjenici da je posljednjih mjeseci takvu mogućnost Hrvatima najčešće nudio premijer Republike Srpske Milorad Dodik. Njegova ponuda, međutim, nije nikada uključivala i prepuštanje dijelova teritorija Republike Srpske na kojem su Hrvati, prije rata bili u većini. Iz Zagreba, Enis Zebić:

Nema relevantne političke opcije u Hrvatskoj koja podržava stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Glasnogovornik vlade i vladajućeg HDZ-a Ratko Maček, u izjavi za naš radio kaže:

„Stav hrvatske Vlade je vrlo jasan, vrlo definiran i više puta javno izrečen, a to je da Bosna i Hercegovina mora jačati svoje demokratske kapacitete kroz središnje institucije države, a kroz ustavne promjene osigurati hrvatskom narodu ravnopravnost, konstitutivnost i suverenost. Dakle, ravnopravnost sa ostala dva naroda koja su konstitutivna i suverena u BiH.“

Zoran Milanović je vanjskopolitički „frontman“ oporbene Socijaldemokratske partije Hrvatske. On kaže kako je unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine stvar o kojoj mogu odlučivati isključivo njezini građani i političke stranke:

„Kako točno urediti BiH, ne znam. Više od drugih stvari me zanima status Hrvata, ali to ne znači da ćemo se uplitati u ustavna rješenja BiH. To moraju riješiti političari i narodi BiH međusobno.“

Potpredsjednik oporbenog Istarskog demokratskog sabora Damir Kajin kaže kako se Hrvati u Bosni i Hercegovini ne trebaju baviti trećim entitetom, već se trebaju pozivati na odluku Međunarodnog suda pravde u Hagu o tome da je Republika Srpska počinila genocid u Srebrenici:

„Taj element nije bio poznat element kada se pisao Dayton. Znači, to je jedan od razloga za ukidanje tvorevine nastale na genocidu i za preoblikovanje Bosne i Hercegovine u jednu modernu zajednicu gdje će se poštivati svaki član svakoga naroda, u državu koja će biti strogo decentralizirana, regionalizirana i tako dalje. Zahtjevima za trećim entitetom se ne štiti dignitet nijednog građanina hrvatske nacionalnosti u BiH. Dignitet se može štititi samo jednom europskom Bosnom.“

Predsjednik oporbene desne Hrvatske stranke prava Anto Đapić kaže kako nije realno tražiti treći entitet:

„Hrvatska stranka prava BiH, koja s nama veoma blisko surađuje, traži ukidanje entiteta i uvođenje šest do osam provincija, dakle regija, kojima bi se praktički poništili rezultati srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i zajamčila jednakopravnost svih naroda u Bosni i Hercegovini.“

Milorad Dodik ima svoje interese kada zagovara stvaranje trećeg entiteta, kaže Đapić:

„Kada Dodik govori o trećem entitetu, onda je to kukavičje jaje koje se gura prema hrvatskoj politici u BiH. Jer, kada on to traži, jasno je što želi time postići – cementiranje Republike Srpske.“

Zdravko Tomac, koji je posljednjih godina na margini hrvatskog političkog života, jedini u hrvatskoj političkoj javnosti glasno razmišlja o mogućnosti trećeg entiteta. Naime, on tvrdi da u aktualnom ustroju Bosne i Hercegovine Hrvati imaju manje prava nego drugi:

„Izgleda da je takav odnos snaga, i u svijetu, da se nitko ne usuđuje dirati Republiku Srpsku. Tako da je logično da se napravi jedna održiva država sa tri naroda – Bosna i Hercegovina kao federacija tri naroda. Da li će to biti entiteti, da li će to biti kantoni, da li će to biti neki oblik gdje će se i teritorijalno izražavati činjenica da tu postoje tri suverena naroda, nije bitno, ali to treba napraviti. Prema tome, sve zavisi od toga na kojim načelima se Bosna i Hercegovina preuređuje.“

Po Tomčevoj ocjeni, Dodik forsira stvaranje trećeg entiteta da Republika Srpska ne bi došla u pitanje:

„To je jedna demagogija u kojoj on, čuvajući svoju poziciju, nudi Hrvatima ono što zna da Hrvati neće dobiti. A Hrvati su naivni pa ga biraju za čovjeka godine.“

Neovisni analitičar Davor Gjenero kaže kako u hrvatskoj političkoj javnosti postoji prešutni konsenzus o tome da Bosna i Hercegovina mora postojati kao cjelovita država i da je njezin postojeći ustroj nepravedan, jer nagrađuje ratna razaranja i genocid, što je potvrdila i nedavna presuda Međunarodnog suda pravde:

„Hrvatska politička pozicija zagovara jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu sa više kantona ili županija, visoko decentraliziranu državu koja bi bila organizirana mimo rezultata osvajanja i rata, prema nekim ekonomskim i geografskim gravitacijskim kriterijima. A ako govorimo o parlamentarnim političkim opcijama, onda ne postoji niti jedna politička grupacija koja bi zagovarala osnivanje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini.“

Dodik forsira stvaranje trećeg entiteta jer zna da je razbijanje Federacije BiH na dva dijela najbolji način za očuvanje Republike Srpske, procjenjuje Gjenero:

„Evidentno je da današnja hrvatska politika takvu ponudu iz Republike Srpske niti želi prihvatiti, niti želi poduprijeti.“

Srbija se neće mešati

Vlasti u Beogradu, koje su sve donedavno u svaku priču o nezavisnosti Kosova uvodile i moguće refleksije takvog rješenja i na položaj Republike Srpske u BiH, na moguću uspostavu hrvatskog entiteta gledaju nešto uzdržanije. Vlasti u Srbiji podržale bi takav ishod ako bi on bio rezultat dogovora tri najveća naroda u BiH i ako se njegovom realizacijom ne bi ugrozili opstanak i sadašnji teritorijalni obim Republike Srpske.

U Beogradu se eventualna prekompozicija Bosne i Hercegovine u obliku stvaranja trećeg entiteta tumači kao unutrašnja stvar te države, ali se podseća na ustavne odredbe koje predviđaju konsenzus sva tri naroda prilikom povlačenja poteza koji zadiru u njeno uređenje. Ujedno se ističe da bi eventualno formiranje hrvatskog entiteta išlo u korist izgradnje efikasnije države. Ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Drašković ističe obavezu da se potezi ovakve važnosti moraju povlačiti u skladu sa Daytonskim sporazumom:

„U vreme potpisivanja Daytonskog sporazuma, tadašnja SR Jugoslavija bila je jedan od garanta Daytonskog sporazuma. Ali sam Daytonski sporazum sadrži u sebi jednu odredbu koja je, čini mi se, više nego važna – da on može biti menjan, uz saglasnost sva tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine (srpskog, hrvatskog i bošnjačkog). Prema tome, sve oko čega se dogovore ta tri naroda je legitimno i sigurno je da će Srbija to da podrži. U konkretnom slučaju, ako je premijer Republike Srpske podržao inicijativu za formiranjem i hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, Srbija nema ništa protiv toga. Ali da li će to tako i biti, Srbija se u to neće mešati, jer to zavisi od odgovora bošnjačke strane u Bosni i Hercegovini.“

Da je prevashodni interes Srbije da Bosna i Hercegovina bude stabilna smatra i politički analitičar Čedomir Antić:

„Pokazalo se da je Daytonski sporazum dobar okvir za stabilnost i mir, ali se isto tako pokazalo da taj sporazum još uvek ima određene elemente privremenosti. Ja ću podsetiti na analizu profesora Haydena, prema kojoj je Daytonski sporazum tako ustrojen da je entitet moguće izmeniti jednim ustavnim amandmanom. Pokazalo se takođe da muslimansko-hrvatska federacija, za razliku od Republike Srpske, nije funkcionalna, da je u njoj neprekidno kriza. I u slučaju da se hrvatski i bošnjački narod dogovore, mislim da to ne bi bilo neprihvatljivo za srpski narod u Republici Srpskoj, niti u Republici Srbiji kao jednom od garanta Daytonskog sporazuma.“

Ipak, Srbija, a naročito Republika Srpska, trebalo bi, po Antićevom mišljenju, da se skoncentrišu na neke druge zahteve:

„Pre svega, Republika Srpska je, protivno Sporazumu potpisanom u Daytonu, lišena više od tri procenta teritorije. Jedan posto joj je uskraćen prilikom crtanja granice, a zatim je stvoren Distrikt Brčko, koji u ovom trenutku nije u sastavu Republike Srpske. Što ne znači da u budućnosti, voljom velikih sila i sporazumom između bosanskohercegovačkih naroda, ne bi moglo da se vrati.“

Čedomir Antić podseća na ideju koju je pre četiri godine, neposredno pred smrt, domaćinima u Republici Srpskoj predočio pokojni premijer Srbije Zoran Đinđić:

„Mislim da je ideja koju je izneo pokojni premijer Zoran Đinđić, prilikom svoje posete Banjaluci – nažalost poslednje – u februaru 2003. godine, bila vrlo dobra. Vreme je da se Federacija BiH napokon ozvaniči. Dakle, imali smo jedan provizorijum koji je trajao 12 godina. Bilo bi vrlo loše da velike sile prihvate predloge nacionalnih ekstremista i šovinista iz Sarajeva, koji tvrde da je potrebno vratiti Bosnu i Hercegovinu tamo gde je bila kad je ušla u najteži građanski rat u Evropi u drugoj polovini 20. veka. Mislim da bi bilo vrlo dobro da se prosto ozvaniči i ovekoveči Daytonski sporazum kao simbol mira, ne samo u BiH već i u regionu. Ako hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, koji je, eto, od 1992. godine do danas skoro prepolovljen u svom broju, može da se sporazume sa bošnjačkim narodom, mislim da Srbi ne bi trebali da budu protiv njihovog neotuđivog prava da u zapadnoj Hercegovini stvore svoju republiku.“

Treći entitet značio bi razgradnju BiH

U zemlji sa složenom etno-konfesionalnom strukturom stanovništva kakva je BiH i s dominantnim sistemom političkog zastupanja u kojem se, makar i formalno, interesi pojedinaca podređuju kolektivnim interesima tamošnjih naroda, bilo kakav model političkog uređenja morao bi, u razumnoj mjeri, osigurati zaštitu kolektivnih, koliko i individualnih prava. U tom kontekstu, čini se i kako inicijativa o uspostavi trećeg, hrvatskog entiteta, bez obzira sa koje se adrese, u koje vrijeme i s kojim ciljem pokreće, uz ostalo, svjedoči i o neuspjeloj demokratskoj tranziciji u toj zemlji.

Na tom planu BiH ne predstavlja izuzetak u regiji. Na većem dijelu prostora bivše Jugoslavije, iz niza povijesnih i drugih razloga, brojčana dominacija jedne etničke skupine na određenom administrativnom prostoru, još se uvijek smatra najboljim, ako ne i jedinim jamcem potpune afirmacije njezinih nacionalnih interesa. To je politički koncept stvoren u ostatku Europe u vrijeme emancipacije nacionalnih pokreta 19. stoljeća i stvaranja nacionalnih država. Jačanje tog koncepta u višenacionalnoj zajednici s dugom i burnom prošlošću, poput Bosne i Hercegovine, u konačnici može dodatno oslabiti krhke temelje na kojima ona počiva.

Nema sumnje da bi Hrvati koji bi ostali izvan „trećeg entiteta“, skučenog između zapadne Hercegovine i dijela središnje Bosne, bili svedeni na položaj nacionalne manjine u zemlji u kojoj su, formalno, konstitutivni narod. Uz to, u ovoj inicijativi zlokobno odzvanja i eho sličnog projekta kojega su tokom posljednjega rata, po nalogu središnjice iz Zagreba, provodile lokalne podružnice HDZ-a kroz takozvanu Herceg-Bosnu, i koji je, uz progone Bošnjaka i Srba iz te tvorevine, dodatno potakao raseljavanje Hrvata iz Posavine i središnje Bosne.

Zato se i čini da, bez obzira na moguće namjere današnjih zagovarača trećeg entiteta, u ovakvoj bosanskohercegovačkoj postkonfliktnoj stvarnosti, inicijativa takve vrste, uz ostale, neizbježno nosi i potencijal za dodatnu razgradnju te zemlje.
XS
SM
MD
LG