Dostupni linkovi

logo-print

Jeljcin - jedna ruska epoha


Boris Nikolajevič Jeljcin rođen je 1931. godine u Sverdlovsku (danas Jekaterinburg). Po obrazovanju je inženjer, a članom KPSS-a postao je 1961. godine. Od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća počeo se uspinjati u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je Mihail Gorbačov kao čovjeka od povjerenja, doveo u Moskvu i imenovao šefom gradske organizacije KPSS-a. Na toj dužnosti Jeljcin se iskazao izuzetnim organizatorskim sposobnostima, ali je uskoro došao u sukob s Gorbačovom jer je zagovarao radikalniju provedbu perestrojke. Pod pritiskom konzervativnih snaga, Gorbačov je Jeljcina premjestio na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva.

Pod povećalo javnosti dolazi u maju 1990. godine kada je izabran za predsjednika ruskog Parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U junu iste godine Jeljcin je demonstrativno istupio iz Komunističke stranke, a godinu dana kasnije izbaran je za prvog predsjednika Ruske Federacije. Ortodoksni su ga komunisti u augustu 1991. godine htjeli smjeniti pučom, ali se on, uz sveopštu podršku naroda, održao na vlasti. Krajem istog mjeseca Jeljcin potpisuje Dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom decembra iste godine, Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta. U decembru 1991. godine usvoja novi ustav, prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti.

Na izborima 1996. godine pobjedu su mu omogućili novoruski bogataši kojima se odužio dajući im koncesije na najveća ruska bogastva – naftu, plin, zlato. Time su se bogati još više obogatili i učvrstili svoju političku moć u zemlji, a ruska ekonomija počinje zapadati u sve veće poteškoće. Nestaje srednji sloj, preduzeća bankrotiraju, množe se štrajkovi, vojska ne prima platu, svaki peti vojnik nema čizme, bijeda je sve veća. Jeljcin traži pomoć od Zapada, zaduženja rastu. Na rast inflacije, posrtanje privrede, Jeljcin se upušta i u rat u Čečeniji. Zemlja je u agoniji. On sve više pije, preživljava pet operacija srca i na kaju, posljednjeg dana 1999. godine, Boris Jeljcin objavljuje da se povlači.

"Želio bih vas zamoliti za oprost zato što se nade mnogih od vas nisu obistinile, što se ono što smo zamišljali kao jednostavan zaokret pretvorilo u bolne teškoće. Molim vas za oproštaj što sam iznevjerio nade svih koji vjerovali da ćemo iz sivila totalitarizma brzo preći u svijetlu budućnost", kazao je Jeljcin u svom posljednjem obraćanju naciji kao predsjednik Rusije.

Danas će mnogi reći da je tog trenutka Jeljcin ustvari trebao moliti za oproštaj za tek počinjenu, najveću grešku – dovodjenje Vladimira Putina za svog nasljednika. Dan nakon objave smrti Borisa Jeljcina počela su poredjenja izmedju vladavine prvog i drugog predsjednika. Brojni analitičari su u tome davali prednost Jeljcinu. No pitanje je bi li se s takvim stavovima složila većina Rusa koja ima malo razloga da na Jeljcinove godine gleda s nekakvom posebnom nostalgijom. Umjesto sjećanja na euforiju uvođenja demokratije, prije su im u sjećanju kataklizmične posljedice ekonomske tranzicije, potpuni pad životnog standarda, smanjenje životnog vijeka, eksplozija organiziranog i svakog drugog kriminala. Zapadni su mediji podsjetili na predsjednika koji je plesao uz berlinski limeni orkestar tokom zvaničnog susreta s njemačkim kancelarom, kao Rusa koji je možda najzaslužniji za otvaranje svoje zemlje prema ostatku zapadnog svijeta. U bivši Sovjetski Savez uveo je mnoge osnove demokratskog društvenog poretka, osigurao pravo na slobodu govora, privatno vlasništvo i višestranačke izbore.

Ostaće upamćen kao čovjek koji je smjenio komuniste, ali i kao vladar koji je čak četiri puta u devet godina otpuštao kompletnu vladu i na svoje političke protivnike slao tenkove. Kao i kod mnogih političara koji su vladali u prijelomnim periodima, i o veličini Borisa Jeljcina prosudiće povijest.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG