Dostupni linkovi

Ulice za izbegavanje


Samo u kratkom predahu između večernjih i jutarnjih izdanja tabloida koji diktiraju tempo političkog i malograđanskog života, može da se udahne malo svežeg vazduha na mestima kao što je klub «Ana 4 pištolja», piše Saša Ilić, pisac i urednik podlistka BETON (Danas) iz Beograda.

Saša ILIC

Subota, 21. april 2007.
Moj dnevnik počinje rano, u noći između petka i subote. Sa okrnjenom redakcijom Betona, posetio sam svirku mladog beogradskog benda Repetitor, koji je imao svoj prvi solo kocert u malom klubu ispod Kalemegdana. Samo u takvim trenucima, čovek je u Beogradu izložen pozitivnom zračenju, samo u tom kratkom predahu između večernjih i jutarnjih izdanja tabloida koji diktiraju tempo političkog i malograđanskog života, može da se udahne malo svežeg vazduha na mestima kao što je klub «Ana 4 pištolja». No možda će ovaj dan trajati malo duže nego obično. Sprema se Dvadeseti maraton i za trenutak će vreva morati da prestane. Pauk će sa ulica podići neposlušne vlasnike domaćih automobila dok će vlasnike džipova ljubazno zamoliti da se sklone. Grad će prodisati punim plućima a hiljade ljudi će potrčati. I zaista, ova subota je drugačija od drugih. Ljudi pešače, automobili zaobilaze naznačene ulice. Meni se čini da ta vest o «ulicama za izbegavanje» nadilazi zahteve maratona. Pre nekoliko dana je u Hadži Đerinoj bačena kašikara na prozor stana uglednog novinara Dejana Anastasijevića. Potom je krenula haranga po tabloidima. Ni radikalske radio frekvencije nisu zaostajale u pozivu na linč. Ako čovek krene tom logikom, onda baš i ne može da se snađe u mreži beogradskih ulica. I nije više bitno da li je dan ili noć. Kada maratonci protutnje svoj počasni krug i kada se džipovi i crne limuzine vrate u centar, gradom će ponovo ovladati smog.

Nedelja, 22. april 2007.
U Francuskoj se održavaju istorijski predsednički izbori na kojima se Segolen Roajal kandidatkinja levice sučeljava sa čitavim dijapazonom desničarskih kandidata od Sarkozija do Le Pena. Na kraju dana saznajemo da je i francusko društvo prevagnulo na desnu stranu. Ako nekome nije jasno o čemu se radi onda treba da pogleda Italijansku noć Edena Von Horvata. Ovda predstava u režiji Paola Mađelija već dve godine igra na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Ali prava politička predstava, u kojoj svađe i nesuglasice levice predaju vlast tvrdokornim desničarima, komad je koji nikada ne silazi sa evropske scene. Srpsko društvo je s tim problemom danas sučeljenije više nego ikada. Ljudi, međutim, žamore na Mađelijevoj predstavi, žale se na avangardnu režiju, kao da je u tome uzrok njihove oslabele pažnje. A nije. Pozornost je, međutim, neophodna, poručuje Horvat.

Ponedeljak, 23. april 2007.
Datumi se strašno usložnjavaju u poslednje vreme. Donedavno je mart bio mesec koji je uvek iznova potresao ovo društvo. Međutim, ni april nije daleko. Dok odlazim do obližnje bakalnice po hleb, mleko i novine, razgledam naslove koji u talasima kuljaju sa trafika. Čovek se do prve kupovine već prilično obavesti. Sazna dve-tri udarne stvari, nekoliko dezinformacija i zapanji se skarednošću tabloidnih naslovnica. Danas, nakon tri i po godine, otpočinje završnica u procesu «Đinđić». Svi govore o procesu veka. Ja bih rekao da se radilo o opstrukciji veka: toliko je snage uloženo da se taj sudski proces diskvalifikuje. Od ministra pravde koji je zahtevao ukidanje Specijalnog suda do medija koji su danonoćno, baražnom vatrom zasipali svaki pomak u procesu. Dok kupujem mleko, bakalin mi priča o tome kako je sve otišlo do đavola. Ali to je njegova svakodnevna jadikovka. Rolajući redizajniranu Politiku, krajičkom oka hvatam vest o godišnjici bombardovanja RTS-a. Prisećam se da sam nedavno video knjigu koju je iz zatvora objavio nekadašnji direktor RTS-a Dragoljub Milanović. U njoj se on razračunava sa varvarima koji su došli nakon smene njegovog gospodara Miloševića. Ni u jednom svom kvazi-poetskom zapisu, on ne pominje svoju odgovornost.

Utorak, 24. april 2007.
U Srbiji se kao u nekom filmu o antropologiji negroidnih kultura, iščekuju događaji koji lokalni vračevi-političari najavljuju. Ruski veto, Misija Saveta bezbednosti, formiranje vlade. Jedina izvesna stvar je dolazak Misije SB i u vezi sa tim se dosta licitira. Kladionice u Beogradu su, međutim, možda najosetljivije berze. One lako hvataju signale u vazduhu i pokreću klađenja. Ne bi me čudilo da negde pronađem podatke o tome. Izbori su danas uobičajeni segment kladioničarskog života. Lagano će to postati i priča o formiranju vlade. To je kao rešavanje Rubikove kocke, boje je vrlo teško složiti po poljima, a i kada se učini da ste nadomak tome, jedna plava kocka zaluta na drugu stranu. Ministar za kapitalne investicije, zemljoposednik i nadrikapitalista, najavljuje manjinsku vladu uz podršku radikala.To bi značilo da se sadašnja tehnička Vlada malo steše i nastavi da gura dalje bez pomoćnih motora u vidu G17plus i počivše SPO.

Sreda, 25. april 2007.
U tranziciji je sve prevrtljivo. Ko bi doli sad je gori, ko bi gori, doli osta, rekao bi stari Gundulić. Tako je i sa beogradskom Prosvetom, nekadašnjim gigantom, generatorom srpske i jugoslovenske literature, a potonjom ispostavom Miloševićevog funkcionera Čedomira Mirkovića. Prošle godine je izgledalo da neki pozitivni vetrovi počinju da duvaju u tom izdavačkom preduzeću dok sad sve izgleda kao varljiva mrena pred očima. Naime, na prošlom sajmu knjiga me je obradovala pojava Puta na Aljasku Bore Ćosića. Bilo je to prvo izdanje ovog našeg pisca emigranta nakon 1998. Tada je i najavljena knjiga memoara Konzul u Beogradu od istog pisca. Međutim, velika konferencija za štampu koju je organizovala Prosveta povodom potpisivanja novog izdavačkog ugovora me je potpuno razuverila. Odnekud, iz sneke vlasti, pojavio se jedan drugi Ćosić, imenom Dobrica, da bi potpisao ugovor za svoju tobože «poslednju» knjigu Vreme vlasti II. Dakle, umesto Konzula stiže Daleko je sunce u novom ruhu. I naravno, u trejleru za tu knjigu, negde čujem reč «Kosovo». To je danas neizbežno, ako ste Tolstoj i ako hoćete da prodate svoju priču, poručuju nam sa RTS-a.

Četvrtak, 26. april 2007.
Kao u nekoj gangsterskoj hronici, nižu se nepovoljni događaji. Jutros sam iz autobusa video gomilu kamermana i novinara pred Specijalnim sudom u Ustaničkoj ulici. Kasnije sam saznao da je izvršen atak na sudiju Milana Ranića, kome su neki momci, verovatno slični bombašima iz Hadži Đerine, razlabavili sve šrafove na prednjim točkovima automobila. Idealan početak zapleta nekon trilera. Sudija se ujutru oprašta sa ukućanima i u teget odelu sa kravatom i aktovkom odlazi kolima na posao. Usput, završava u izlogu neke prodavnice. Sve je u plamenu, ljudi vrište, a onda kreće špica i mi shvatamo da gledamo novo ostvarenje Roberta Rodrigeza. Na svu sreću, sudija Ranić je pre velikog buma svratio kod mehaničara.

Petak, 27. april 2007.
Danas se, nakon nastupa advokata odbrane u procesu «Đinđić», očekuje i završna reč optuženog Ulemeka, koji je ovo vreme od atentata na premijera do danas iskoristio za građenje književne karijere. Zahvaljujući pomoći beogradskog književnog klana, postao je i bestseler pisac. Danas ćemo imati prilike da čujemo i njegovu oproštajnu besedu. Možda prepoznamo u njoj nečiji autorski pečat. Naravno, ako smo dovoljno upućeni u književna gibanja u Srbiji.
XS
SM
MD
LG