Nekadašnji prvi čovjek CIA-e, George Tenet je u svojoj knjizi (izašla u javnost u ponedjeljak, posljednjeg dana travnja), napisao da "Bushova administracija nije nikada imala ozbiljnu raspravu o tome da li je Irak bio prijetnja Sjedinjem Američkim Državama." Čitam dalje da je projekat izgradnje Iraka "pun promašaja". Sjedinjene države su objavile listu od osam uspješnih projekata obnove Iraka, a njihova sopstvena inspekcija je pronašla da sedam od tih osam projekata ne funkcionira kako valja!!?? Na tih je osam projekata potrošeno 150 milijuna dolara, a na ostale još 20 puta toliko. U ponedjeljak u International Herald Tribune-u čitam da Bushov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Stephen Hadley traži osobu koja će se baviti isključivo ratovima u Iraku i Afganistanu. Američka javnost postavlja pitanje – šta onda radi savjetnik za nacionalnu sigurnost?
Kako je dakle moguće, da vodjstvo zemlje koja je u gotovo svim elementima najjača na svijetu – uopće i nema ozbiljnu raspravu o tome da li Irak uopće predstavlja prijetnju? Ili, kako je moguće da se četiri godine nakon početka rata u Iraku traži čovjek koji će se time detaljno baviti? Znači li da se time svih ovih godina niko detaljno nije ni bavio?
Znam da poredjenje nije bas valjano ali me to podsjeća na nogometni tim Real Madrida, nazvan Los Galacticos. Imali su sve moguće najbolje igrače svijeta – a gubili utakmice.
Objavljenja je vijest da je otišao Ivica Račan. Nisam ga osobno poznavao. I dok mediji u Hrvatskoj otkrivaju njegove kvalitete meni pada na pamet jedna mana. U svijetu XXI-og stoljeća nije dovoljno biti pametan. Danas je od znanja važniji UTISAK koji ostavljaš i bolje uspijevaju oni koji se bolje predstave, a manje znaju nego oni koji se slabije predstave, a više znaju. Ne možeš više biti ni pjevač ako dobro ne izgledaš. Ako ti dragi bog nije dao stas – ne pomaže puno dobar glas.
Novinari u svijetu su 3. svibnja obilježili svjetski Dan slobode medija. Dopisnica Radija Slobodna Evropa iz Turkmenistana Ogulsapar Muradova ubijena je u zatvoru a prije toga prošla kroz torturu. Jedna je novinarka, ime joj je Khalaf Khamail, izvještavala za RFE iz Bagdada. Kidnapovana je i ubijena prije mjesec dana. Imam njenu sliku na mom stolu i ne znam šta da radim sa njom. Da je bacim? Kako ću baciti tako nešto? Da je nekom dam? Zašto bi to nekom trebalo? Slika stoji na mom stolu i čeka da nešto sa njom uradim. Piljim u tu sliku i vidim damu zapadnog tipa. Po izgledu bih je radije smjestio na pariške ulice nego one bagdadske. Još jedna predrasuda.
Kolegica mi je otišla u Teheran da posjeti majku pa su joj uzeli putovnicu i sve dokumente pa sad čeka da joj ih vrate. Neće. Kolega u Bjelorusiji je prije tri tjedna dijelio informacije gdje se može čuti Radio Slobodna Evropa pa ga je posjetio agent tajne službe. Jurij Bagrov, iz Rusije, već godinama traži svoju putovnicu ali službe sigurnosti ignoriraju njegov zahtjev. Ne mogu se ne sjetiti kako je Miloševićeva vlada u Srbiji zabranjivala emitiranje Slobodne Evrope i naredjivala dopisnicima da ne rade za nas ili kako je sarajevski Ljiljan jednom davno objavio spisak ‘nedovoljno dobrih Muslimana’ samo zato što rade za Slobodnu Evropu. Redakcija na Južnoslavenskim jezicima je napravila dobru analizu oko toga šta danas rade perjanice novinarstva iz bivše Jugoslavije koji su krčili put mržnji i ratu.
Oni danas naravno kažu da su bili – samo profesionalci.
Jesu – mnogi su bili vrhunski profesionalni lažovi.
Ako bih sudio po optužbama i napisima ja sam radio za MI5, CIA i KGB!! Gluposti, ali ne žalim se. Ja sam bolje prošao od gore navedenih i mnogo drugih kolega – nisu me hapsili, nisu mi uzimali papire, samo su me jednom u Sarajevu - tukli. Ne puno – ali više nego dovoljno da mi se majka uplaši i da zadrhti od brige.
Danas je petak, 4-i je dan svibnja ili maja. Bješe li to dan kad je otisao Broz? Ne mogu na brzinu provjeriti. Ništa ne piše ni u novinama ni u tisku.
U Pragu je vrijeme lijepo, sve vrvi od turista, na suncu se kupa tisuću boja. Živeći ovdje svakog dana vidim kako Češka juri u svom razvoju. Prije 20 godina bili su 20 godina iza nas – sad su 20 godina ispred polovice bivše države.
Prvi Maj, praznik rada se provukao kroz naše živote ovoga tjedna. Obitelj mi otisla u njemacki LEGOLAND. Ostaje mi da još danas završim analizu programa za Azerbejdžan. Nakon toga – baviću se "nostalgijom". Uz malo Rudinog i Nikicinog sira pašće jedna boca sjajne Buntićeve Žilavke. Snadbjeli me moji prijatelji iz Medjugorja. Sve sam to prije mjesec dana, za Uskrs, "prokrijumčario" kroz četiri evropske granice i sretan ko malo dijete poslao im ovakvu sms poruku ulazeći u Prag: "Vino, sir, maslinovo ulje, loza, travarica, med, kore za pitu – sretno stigli u Prag. Ja takodje."
Email me Nenad Pejic
Kako je dakle moguće, da vodjstvo zemlje koja je u gotovo svim elementima najjača na svijetu – uopće i nema ozbiljnu raspravu o tome da li Irak uopće predstavlja prijetnju? Ili, kako je moguće da se četiri godine nakon početka rata u Iraku traži čovjek koji će se time detaljno baviti? Znači li da se time svih ovih godina niko detaljno nije ni bavio?
Znam da poredjenje nije bas valjano ali me to podsjeća na nogometni tim Real Madrida, nazvan Los Galacticos. Imali su sve moguće najbolje igrače svijeta – a gubili utakmice.
Objavljenja je vijest da je otišao Ivica Račan. Nisam ga osobno poznavao. I dok mediji u Hrvatskoj otkrivaju njegove kvalitete meni pada na pamet jedna mana. U svijetu XXI-og stoljeća nije dovoljno biti pametan. Danas je od znanja važniji UTISAK koji ostavljaš i bolje uspijevaju oni koji se bolje predstave, a manje znaju nego oni koji se slabije predstave, a više znaju. Ne možeš više biti ni pjevač ako dobro ne izgledaš. Ako ti dragi bog nije dao stas – ne pomaže puno dobar glas.
Novinari u svijetu su 3. svibnja obilježili svjetski Dan slobode medija. Dopisnica Radija Slobodna Evropa iz Turkmenistana Ogulsapar Muradova ubijena je u zatvoru a prije toga prošla kroz torturu. Jedna je novinarka, ime joj je Khalaf Khamail, izvještavala za RFE iz Bagdada. Kidnapovana je i ubijena prije mjesec dana. Imam njenu sliku na mom stolu i ne znam šta da radim sa njom. Da je bacim? Kako ću baciti tako nešto? Da je nekom dam? Zašto bi to nekom trebalo? Slika stoji na mom stolu i čeka da nešto sa njom uradim. Piljim u tu sliku i vidim damu zapadnog tipa. Po izgledu bih je radije smjestio na pariške ulice nego one bagdadske. Još jedna predrasuda.
Kolegica mi je otišla u Teheran da posjeti majku pa su joj uzeli putovnicu i sve dokumente pa sad čeka da joj ih vrate. Neće. Kolega u Bjelorusiji je prije tri tjedna dijelio informacije gdje se može čuti Radio Slobodna Evropa pa ga je posjetio agent tajne službe. Jurij Bagrov, iz Rusije, već godinama traži svoju putovnicu ali službe sigurnosti ignoriraju njegov zahtjev. Ne mogu se ne sjetiti kako je Miloševićeva vlada u Srbiji zabranjivala emitiranje Slobodne Evrope i naredjivala dopisnicima da ne rade za nas ili kako je sarajevski Ljiljan jednom davno objavio spisak ‘nedovoljno dobrih Muslimana’ samo zato što rade za Slobodnu Evropu. Redakcija na Južnoslavenskim jezicima je napravila dobru analizu oko toga šta danas rade perjanice novinarstva iz bivše Jugoslavije koji su krčili put mržnji i ratu.
Oni danas naravno kažu da su bili – samo profesionalci.
Jesu – mnogi su bili vrhunski profesionalni lažovi.
Ako bih sudio po optužbama i napisima ja sam radio za MI5, CIA i KGB!! Gluposti, ali ne žalim se. Ja sam bolje prošao od gore navedenih i mnogo drugih kolega – nisu me hapsili, nisu mi uzimali papire, samo su me jednom u Sarajevu - tukli. Ne puno – ali više nego dovoljno da mi se majka uplaši i da zadrhti od brige.
Danas je petak, 4-i je dan svibnja ili maja. Bješe li to dan kad je otisao Broz? Ne mogu na brzinu provjeriti. Ništa ne piše ni u novinama ni u tisku.
U Pragu je vrijeme lijepo, sve vrvi od turista, na suncu se kupa tisuću boja. Živeći ovdje svakog dana vidim kako Češka juri u svom razvoju. Prije 20 godina bili su 20 godina iza nas – sad su 20 godina ispred polovice bivše države.
Prvi Maj, praznik rada se provukao kroz naše živote ovoga tjedna. Obitelj mi otisla u njemacki LEGOLAND. Ostaje mi da još danas završim analizu programa za Azerbejdžan. Nakon toga – baviću se "nostalgijom". Uz malo Rudinog i Nikicinog sira pašće jedna boca sjajne Buntićeve Žilavke. Snadbjeli me moji prijatelji iz Medjugorja. Sve sam to prije mjesec dana, za Uskrs, "prokrijumčario" kroz četiri evropske granice i sretan ko malo dijete poslao im ovakvu sms poruku ulazeći u Prag: "Vino, sir, maslinovo ulje, loza, travarica, med, kore za pitu – sretno stigli u Prag. Ja takodje."
Email me Nenad Pejic