Dostupni linkovi

logo-print

Tamo gdje mrziti ne znaju...


Alen BAJRAMOVIC

U brdima visoko iznad Goražda, u selima koje sa gradom povezuje uništeni, strmi seoski put, Bošnjaci i Srbi ni do danas nisu naučili da mrze. Gorštake sa ovog područja ni tri rata nisu mogla primorati da na komšiju dignu ruku. Tako je bilo i 1992. godine, kada je u Šašićima živjelo oko 70 stanovnika srpske nacionalnosti. Okruženi bošnjačkim selima, komšije Srbi i oružjem su branjeni, sjeća se Rasim Alaim:

„Ja sam se jednom desio kod ovog Jovanovića Jova kad je doš'o čo'ek sa puškomitraljezom, kad mu čo'ek kaže „ili rakiju, il' ti nema glave“, međutim, ja sam tudi bio, to sam „isturiro“ i priveo policiji. Razoruž'o i priveo policiji.“

Jovo Jovanović:

„To su bili, kako da ih nazovem, elementi koji nisu bili odavde nit' ih je interesovalo kako ću se ja ponašat' s Nurkom, il' Nurko sa mnom, Ragib, ili nije bitno, ali što se tiče lično ovdje, komšiluka ovoga bližnjeg, nema riječi da kaže iko.“

Svaka generacija u ovoj je zemlji doživjela bar po jedan rat, ali nijedna vojska, nijedan ratni cilj, ništa nije moglo pokidati veze među komšijama iz Šašića i Vlajčića koje desetljećima brane jedni druge. U drugom svjetskom ratu, sjeća se Jovo priča svojih starih, Srbi su branili Bošnjake, od četnika Draže Mihajlovića koji su prolazili kroz selo:

„Znali su sa sijena da skaču i da idu da spašavaju na Drakovu, u Karajićima, u Spahovićima, bilo četničke trupe, šta ja znam, i to, i to je normalno, ja pričam ono što sam čuo od njih, tako da su jedni druge spašavali.“

Rasim Alaim:

„Ako je vojnik sa puškom i ide prema meni, a ja prema njemu, to se odrađuje na te načine, a ne klati djecu i žene silovati i tak'e te stvari. Il' bi se ubio, il' bi se objesio, a ne bi hod'o danas po svijetu da me gleda narod i da kaže: gledaj onoga zločina, još uvijek hoda!“

Pod uticajem netačnih informacija i ratne propagande, pred kraj rata u Šašiće su stigli kamioni međunarodnih snaga i pod pratnjom UNPROFOR-a stanovnike ovog sela, sa stvarima koje su mogle stati u torbu, prevezli na teritoriju pod kontrolom vojske bosanskih Srba. Međutim, odmah po završetku rata i potpisivanja sporazuma u Dejtonu, Šašićani se vraćaju kući. Alija Alaim i Zorka Gutalj:

„Im'o sam ja komad zemlje, pod samijem srpskim kućama, živjeli vajnj tako. Ništa nijesu razvalili, ali k'o da je sve jedna vjera“

„Kad je vikala jedna moja kona u Prači, kaže: vid'la sam jednu Muslimanku i Zorku, grle se i plaču. Ja sam živjela s njima k'o sestra.“



Nekada su radili u državnim firmama, a poljoprivreda im je bila tek dodatni izvor primanja. Danas, njihova poduzeća su propala, državom vlada i novac troši 14 vlada, pa za ljude poput junaka naše priče ništa ne ostane. Jovo Jovanović:

„Eno, prvo polazim od puta i svih ostalih i svih životnih, i niko me ne pita ništa. Nemaju 'opšte nekog pravca da kažu: treba čo'eka-seljaka pomoć', treba mu otvoriti pijacu da može prodati jagnje, ovce, nije bitno, prase, šta ko drži, nek' prodaje, al' gdje da ga prodaš? Da vam ja ne nabrajam sad, ovdje bilo prije rata, ja ću vam sada reć', u globalu je bilo trideset pijaca. Trideset pijaca je bilo, sad nema ni jedne.“

Zorka Gutalj:

„Da ja imam vlast, ja bi njihke skinula. Što će tebi vile, što ne pokupi od onoga pa ne dadne sirotinji?“

Jednostavnim riječima, okupljeni za istim stolom, uz sok, pivo ili rakiju, predlažu novo ustavno uređenje države koja ih je zaboravila. Ragib Vlajčić i Jovo Jovanović:

„Ovo bi najbolje bilo, k'o što je bilo i prije, da sva Bosna i Hercegovina bude sve zajedničko, da se radi zajedno, i u fabrikama i u firmama, i kantoni da se ukinu, a da bude sve jedna Bosna.“

„Ja bi Bosnu i Hercegovinu ustrojio, kad bi mog'o ja da je ustrojim, u ono Titovo doba. Mogo si da bereš komušinu, da živiš, a sad ne možeš ništa.“

Stanovnici Šašića i Vlajčića svjesni su da se već 15 godina sve u Bosni dijeli sa tri, a da su oni samo izuzetak. Nakon sedam decenija svog teškog života, baka Zorka Gutalj bosanskim je funkcionerima poručila:

„Kad bi bili pametni, al' nijesu pametni, da se jednom slože - ako ne umiju voditi narod, da se odustane – ja to ne umijem vodit', stoj, odustani, ko umije. Nije važno koje će on vjere bit'. Eto, Tito vodio sve. Mi smo išli i pjevali i veselili se, kuda goć smo kretali, veselje bilo. Sade ga nema.“

Edo Maajka:

Kod nas od Dejtona godine broje
Ljudi se ljudi boje
I svako glasa za svoje
Brđani postaju građani
Do juče svjetla gasili sjekirama
A sad su u odijelima
XS
SM
MD
LG