Dostupni linkovi

logo-print

Ljudi ne žele biti manjina


Đuro Rusić, neovisni vijećnik u Skupštini općine Knin, smatra da je tamošnje Vijeće srpske nacionalne manjine previše ispolitizirano:

„Nisu ništa napravili. Samo su u funkciji stranke SDSS i sve ide preko njih. Ispada da samo ova stranka predstavlja Srbe u Hrvatskoj, što nije istina.“

Slično mišljenje iznosi i Staniša Žarković, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine u Virovitici:

„To je zloupotreba položaja i uvlačenje stranaka u vijeća. Najbolje bi bilo da se zovemo SDSS, a ne Vijeće.“

Za razliku od Srba, predstavnik bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj, Šemso Tanković, naglašava da su, unatoč problemima, zahvaljujući upravo manjinskim vijećima, Bošnjaci prvi put od osnivanja hrvatske države dobili priliku javne afirmacije:

„Smatramo da je za nas to bila jedna velika povijesna škola za afirmaciju naše manjine.“

I makedonska zajednica u Rijeci zadovoljna je prvim četverogodišnjim mandatom svog Vijeća. Predsjednik, Mihailo Davčevski:

„Zahvaljujući obavezi lokalne samouprave prema Vijeću, mi smo ovdje, kao i naša udruga Ilinden, dobili prostor, opremili su nam ga, dobili smo sredstva, nabavili neku tehniku od tog novaca, tako da ovdje imamo veće mogućnosti i bolje uvjete rada za sve Makedonce.“

No, ipak prevladava ocjena da nacionalne manjine u Hrvatskoj, u prve četiri godine postojanja manjinskih vijeća, nisu dovoljno iskoristile dati im zakonski prostor. Igor Palija iz Srpskog demokratskog foruma kaže da se to posebno odnosi na nove nacionalne manjine u Hrvatskoj:

„Imate talijansku zajednicu koja je maksimalno iskonzumirala zakon, da ne govorim o dvojezičnim natpisima na ulicama Istre i slično. Češka beseda je preko 130 godina aktivna u Hrvatskoj. Nove nacionalne manjine, koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, kao što su: Srbi, Makedonci, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci, vrlo se teško snalaze i njima su ova vijeća bila fantastičan način da institucionalno ojačaju.“

Posebno navodi primjer najveće, srpske nacionalne manjine, koja je manjinom postala tek devedesetih i jednostavno, kaže Palija, ne zna konzumirati taj nevladin oblik samouprave:

„Stalno se želi Vijeće ispolitizirati i politički se njima kontrolirati. Onoga trenutka kada napravite političku kontrolu vijeća, oni gube svoj smisao. Postaju ogranci nekih političkih stranaka koje koče njihov manjinski razvitak. Sa druge strane, bilo je velikog oportunizma na razini lokalnih samouprava, gdje su im te nove institucije samo predstavljale dodatan financijski problem koji oni nisu mogli riješiti.“

Predstavnik talijanske nacionalne manjine, Furio Radin, upozorava da zbog posla, ili drugih razloga, mnogi pripadnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj često
prešućuju svoju nacionalnost:

„To bi trebalo zabrinjavati, ne toliko pripadnike manjine, koje inače taj problem osjećaju, nego pripadnike većinskog naroda, građane Hrvatske jer određeni broj ljudi, iz razloga što misle da neće imati dovoljne mogućnosti napredovanja i karijere, ili ne iznose nacionalnost, ili kažu da su pripadnici većinskog naroda.“

Zakoni su pozitivni, ali ne i opća klima u društvu, zaključuje i Igor Palija:

„Kod nas ljudi vrlo teško konzumiraju Ustavni Zakon o pravima nacionalnih manjina, kada jednostavno ne žele biti manjina, ne žele se manjinski organizirati. Morate u Vijeću nacionalne manjine, na općinskoj razini, imati deset predstavnika, na gradskoj 15, a na županijskoj 25. U mnogim sredinama ne možete naći 25 ili 10 ljudi koji bi se htjeli manjinski deklarirati, manjinski angažirati. U principu je kod nas, još uvijek, biti pripadnik nacionalne manjine, smatrano felerom.“
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG