Dostupni linkovi

logo-print

Produžen rok za verifikaciju devizne štednje


* * * * *

Vijeće ministara BiH je utvrdilo Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, kojim je rok za verifikaciju stare devizne štednje produžen do kraja ove godine.

Oba doma Parlamentarne skupštine BiH su u aprilu prošle godine zatražila od Vijeća ministara BiH da se izjasne o Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i da se finansijski uključe u rješavanje ovog problema. Predlagač – Ministarstvo financija i trezora – uputit će Prijedlog zakona u redovnu parlamentarnu proceduru.

Ministar finansija i trezora BiH Dragan Vrankić je nakon sjednice Vijeća ministara izjavio da je rok za izmirenje devizne štednje, prema ovom zakonu, 13 godina, ali kako postoji nada da će ovaj rok biti skraćen:

„Produžili smo rok verifikacije. Stare devizne štediše će se prijaviti, onda će agencije to obraditi i to sve skupa mora biti gotovo do kraja godine. Mi znamo točan iznos stare devizne štednje, računamo i dolazimo do zaključka hoće li to biti devet, 10 ili11 godina. Na taj način stvaramo poboljšanje uvjeta. A s druge strane, što je jako bitno, vrijednosni papiri za staru deviznu štednju, koje izdaje Centralna banka BiH, mogu ići i na domaće i na strano tržište. Osiguravanjem dodatnih sredstava od strane entiteta, ako budemo u ekonomskoj moći odnosno ako se ekonomsko stanje u zemlji popravi, za recimo pet godina možemo reći da otkupljujemo sve vrijednosne papire jer to naši građani zaslužuju a naša je ekonomska situacija takva da to možemo napraviti. Centralna banka je već počela pripreme. Znači, osnovno je donijeti zakon, a nakon toga donijeti provedbene propise koji proizlaze iz zakona. I zato stalno ponavljam da trebamo eliminirati politiziranja i špekuliranja sa ovim poslom. Najveći interes je donošenje zakona. Kad donesemo zakon, onda otvaramo mogućnost da to brzo uradimo. A kroz provedbene propise otvaramo mogućnost, ukoliko ima raspoloženja, i da se popravi bonitet za korisnike stare devizne štednje.“

O značaju donošenja Zakona za izmirenje obaveza po osnovu računa devizne štednje Vrankić kaže:

„Ovaj zakon je u interesu štediša. Moramo ga donijeti, moramo to početi rješavati, moramo izvršiti verifikaciju. Svi oni koji vrše verifikaciju ne gube nikakva prava, niti im se bilo kojim aktom iz zakona njihova prava osporavaju. Rok za izmirenje je, po zakonu, do 13 godina, s tim da može biti i znatno kraći. Naše su pretpostavke da kroz provedbene propise, koje moramo donijeti, ima prostora da se taj rok znatno skrati jer, po našoj procjeni, odnosno po onome koliko je bilo stare devizne štednje, svi pokazatelji govore da će ona biti znatno manja (za negdje oko 70 posto), a to automatski znači i skraćenje rokova. Isto tako entitetima, odnosno državi, nitko neće braniti da, recimo, od prodaje javnih korporacija izdvoje dio sredstava za poboljšanje uvjeta otplate, znači otkupa vrijednosnih papira. Temeljem zakona je stvorena mogućnost izdavanja takvih vrijednosnih papira koje će izdavati Centralna baka BiH. Ti vrijednosni papiri nemaju nikakve veze sa onim certifikatima iz privatizacije. To sasvim nešto drugo. To su papiri koji će vrijediti u bankama, koji će se tržiti na međunarodnom tržištu i tako dalje. Na taj način će svi moći da ih prodaju, odnosno moći će da ih otkupe banke zadužene za takav posao. Smatram da na ovakav način otvaramo mogućnost rješavanja ovog problema starih deviznih štediša. Moram reći da mi i kao ministru i kao građaninu teško pada spoznaja da se to privatno vlasništvo (devizna štednja) ne tretira jednako kao i sva druga privatna vlasništva kad je u pitanju povratak. Moramo biti svjesni koje su ekonomske mogućnosti zemlje, da još imamo pred nama restituciju koja nije riješena i tako dalje, međutim, mislim da kod nekih stvari u vezi devizne štednje entiteti nisu iskazali dovoljno senzibiliteta. Ako ima za jedne, ima i za druge. Kroz procese koji će slijediti, kroz podzakonske akte, ovaj rok – do 13 godina ima puno varijanti da se smanji i na tome fonu treba raditi. Pogotovo kad je u pitanju privatizacija javnih korporacija, gdje državne institucije, odnosno entiteti, mogu doći do velikih iznosa i mislim da se na takav način dodatno mogu osigurati sredstva i poboljšati uvjeti za postizanje kraćeg roka vraćanja stare devizne štednje.“

* * * * *

Udruženja štediša nisu zadovoljna predloženim zakonskim rješenjima za postupak vraćanja stare devizne štednje, a prije svega zbog dugih rokova koje ovaj zakon predviđa. Predsjednica jednog od udruženja, Amila Omersoftić, ističe:

OMERSOFTIĆ: Samim tim što je rok produžen, Vijeće ministara je pokušalo pokriti ono što su radile entitetske vlade. Naime, dvije entitetske vlade i Vlada Distrikta Brčko su produžile rokove, a znate da je, po zakonu, rok za verifikaciju bio okončan u oktobru prošle godine. Po meni je u pitanju kupovina vremena. Do januara sljedeće godine niko neće ići da se verifikuje, svi će čekati da vide šta se dešava. Ovakvo ponašanje – da imate zakon, ali da se rokovi stalno mijenjaju odnosno produžavaju, stvara ogromnu pravnu nesigurnost kod štediša. Mi smo naš stav iznijeli još 2004. godine podnoseći tužbu Ustavnom sudu BiH. Mi smatramo da se ovo sve može okončati jedino na Ustavnom sudu BiH. A ako ne na tu, onda na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburu. Jer, malo je vjerovatno da će Evropski sud u Strasburu poništiti Evropsku deklaraciju o ljudskim pravima na kojima je satkana Evropa. U tom smjeru je donijeta i presuda u slučaju Ruže Jeličić, ali to nije bila dovoljna opomena našoj vlasti. Njih apsolutno ne zanima država, niti njihove obaveze – to je jedna skupina ljudi koja radi samo u svoju korist.

RSE: Očekujete li da će biti usvojene izmjene zakona?

OMERSOFTIĆ: Ne znam šta bi izmjene mogle donijeti. Veliki je problem što je taj zakon rađen po odluci one Komisije za ljudska prava koja u suštini nije nikakvo sudsko tijelo, nego je to bila radna komisija koju su osnovali Terzić, Bukeljević i Hadžipašić. Oni su tu svoju radnu komisiju proglasili sudskim tijelom koje je uradilo ovaj zakon, baziran na ranijim zakonima o javnom dugu entiteta koje je Ustavni sud BiH stavio van snage. U presudi u slučaju Ruže Jeličić, Evropski sud za ljudska prava u Strasburu je konstatovao da se ne poštuju odluke Doma za ljudska prava i Ustavnog suda BiH. Međutim, kod nas ne rade tužilaštva, ne rade sudovi. Pitam se da li mi uopšte imamo državu? Apsolutno nijedna vlast, ni izvršna, ni zakonodavna, ni sudska, nije u funkciji. Prema tome, mi živimo u jednom stravičnom totalitarnom režimu, u kojem su milioni građana žrtve volje jedne šačice ljudi. Meni je jako žao što ništa ne čini Visoki predstavnik, koji bi svakako nešto morao učiniti, i kao predstavnik Evrope ovdje, da se poštuju ljudska prava. Evropska deklaracija o ljudskim pravima je sastavni dio našeg ustava, ali ne postoji dobra volja. U sve ovo imamo umiješane i predstavnike međunarodne zajednice (MMF, Svjetske banke, OHR-a), tako da to više nije pitanje samo Bosne, već pitanje ima li današnji svijet snage da očuva ljudska prava, ima li za to mehanizama, ima li ikakvih kaznenih mjera za ovakvo ponašanje vlasti. Mi smo taoci vlasti.

RSE: Možete li govoriti o vašim narednim koracima, odnosno narednim koracima udruženja?

OMERSOFTIĆ: Mi smo krenuli prema Ustavnom sudu BiH sa žalbom. Ukoliko ne uspijemo, obratićemo se Evropskom sudu. Treba ići i prema Vijeću Evrope. Neka od evropskih zemalja bi trebala pokrenuti ovo pitanje u Vijeću Evrope, jer od naše delegacije to ne možemo očekivati. Pokrenuli smo poziv građanima na bojkot slovenačke robe, radi toga što su Slovenci jedini koji se nisu odazvali na tužbu koju imamo pred Ustavnim sudom BiH. Oni su to jednostavno ignorisali, vratili su tužbu, nisu je htjeli ni uzeti. Dakle, naše je da probudimo svijest kod građana, da zatražimo njihovu pomoć da zajedno na neki način pokušamo izvršiti pritisak, da pokušamo pomoći jedni drugima. Uništili su nam preko noći sve ono što smo 50 godina stvarali. Ponašaju se kao da je to njihovo vlasništvo, njihova prćija, pa se nećkaju hoće li dati ili neće, hoće li prodati ili pokloniti… Dešavaju se nevjerovatne stvari.

RSE: Pretpostavljam da vam svakodnevno dolaze štediše.

OMERSOFTIĆ: Ljudi su uznemireni. Situacija je teška. Imate 64 međunarodna subjekta koja su u funkciji upravljanja i regulisanja stanja u Bosni i Hercegovini, a pri tome imate jednu pasivnost. To je, po meni, problem i međunarodne zajednice, koja to posmatra i kojoj, čini se, to i odgovara.

* * * * *

Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske uputilo je javni poziv podnosiocima zahtjeva koji su ostvarili pravo na otpremninu, da Komisiji za implementaciju člana 152 Zakona o radu u narednih nekoliko dana dostave potrebne dokumente radi isplate otpremnine. Detaljnije Erduan Katana:

Lica koja su ostvarila pravo na otpremninu pravosnažnim rješenjem Komisije za implementaciju člana 152 Zakona o radu, zahtjeve za isplatu naknada moraju podnijeti Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite do 28 aprila.

Ministarstvu rada odnosno njenoj komisiji, podnosioci zahtjeva moraju dostaviti ovjerenu kopiju CIPS-ove lične karte i kopiju Rješenja o priznavanju prava. Portparol Ministarstva rada Branka Šljivar:

„Traženi dokumenti su potrebni radi isplate otpremnine i potrebno ih je dostaviti na adresu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, Komisiji za implementaciju člana 152 Zakona o radu, Vuka Karadžića 4, 78 000 Banjaluka. Mogu se donijeti i lično mogu i ostaviti na našoj centralnoj pisarnici.“

Ministarstvo rada, 2000. godine, kada je počela primjena člana 152 Zakona o radu, zaprimilo je oko 60.000 zahtjeva za nadoknadu, objašnjava načelnik Odjeljenja za rad i zapošljavanje Borislav Radić:

„Do sada je riješeno ukupno 11.450 predmeta. Negdje oko 3.200 predmeta je riješeno pozitivno – priznato je pravo na otpremninu i stvorena obaveza od oko četiri miliona konvertibilnih maraka za isplatu.“

Tifa Vasiljević iz Banja Luke, jedna je od onih koja je ostvarila pravo na otpremninu. Radila je kao medicinska sestra, a otkaz u toku rata dobila je zbog toga što se njen sin, koji je žvio u Londonu, nije odazvao na mobilizaciju. Ističe da naknada od 1.600 konvertibilnih maraka, odnosno oko 800 evra, ne može nadoknaditi gubitak 10 godina staža, ali joj je satisfakcija bar priznanje da je nezakonito otpuštena:

„Zahtjev sam predala 2001. godine, odluka je donijeta u novembru prošle godine, a ja sam dobila rješenje u februaru ove godine. Trebalo im je četiri mjeseca da napišu rješenje.“

Nakon utvrđivanja spiska prioriteta, isplate će se vršiti po hronološkom redu donošenja Rješenja o priznavanju prava, na šalterima Pošta Srpske, objašnjavaju u Ministarstvu rada Republike Srpske. Branka Šljivar:

„Podnosioci zahtjeva koji ne dostave tražena dokumenta u roku, izgubiće prioritet u isplati otpremnine. To, naravno, ne znači da će izgubiti pravo na otpremninu, ali jednostavno smo morali preduzeti ovakvu mjeru zbog brzin. Sredstva su obezbijeđena i isplata bi trebala da krene. Ne mogu sad tačno da kažem koji je to termin, ali čim prođe taj rok, mi ćemo vrlo brzo da napravimo taj spisak prioriteta i to ćemo dostaviti Poštama Srpske.“

Naknade lica koja su ostvarila pravo po ovom osnovu, kreću se od 1,3 do tri prosječne plate u Republici Srpskoj. Prosječna neto plata u ovom bosanskohercegovačkom entitetu u februaru ove godine iznosila je 560 KM.

Kako je bilo slučajeva da je Komisija u nekim rješenjima priznavala manje staža, bilo je i žalbi na konačno rješenje. Ova lica, objašnjava Branka Šljivar, ne moraju sada predati zahtjev:

„To se odnosi na one koji imaju pravosnažna rješenja i koji se nisu žalili. Ako su se žalili, onda je to u postupku i zahtjev mogu predati kad postupak bude završen, kad rješenje postane pravosnažno. Svi oni koji se nisu žalili, a očekuju novac, mogu ga dobiti čim nam dostave podatke.“

U vladi ističu da su pare za isplate naknada za nezakonito otpuštenje tokom rata, uglavnom zbog nacionalne pripadnosti, obezbjeđene, a prve isplate mogle bi biti već sredinom maja.

* * * * *

U Sarajevu je održan Sajam knjiga, na kojem su se predstavili i bosanskohercegovački pisci koji danas žive u dijaspori. Pokrovitelj njihovog učešća je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Ruzmira Tihić-Kadrić, pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice, o tome kaže:

„I ove godine imamo dosta dobar odziv. Imamo dosta autora, kako književnika tako i autora stručne literature. Imamo tri termina na centralnoj bini, u trajanju od po sat vremena, što je značajno vrijeme, ali imamo i veliki broj učesnika, tako da će ta tri sata zaista biti dupke puna. Biće predstavljeno više vrsnih autora iz dijaspore, od gospodina Josipa Ostija, Nine Žalice, Valerije Skrinjar-Tvrz, Žarka Milenića, Amira Bukvića, Emine Čabarabdić- Kamber, Enesa Topalovića, Jasne Šamić do Šemsure Hamzić-Sladoje. Ove godine to već postaje tradicija. Ovo je treće za redom predstavljanje autora iz dijaspore. S tim što smatram da može biti još posjećenije i da možemo dovesti još neka značajna imena. Svake godine izvlačimo novu pouku – šta bi bilo potrebno uraditi da ovo predstavljanje autora iz dijaspore ili štand dijaspore bude što je moguće bolji. Od sljedeće godine ćemo se potruditi da radimo zajedno sa institucijama kulture Bosne i Hercegovine. Smatramo da jedan timski rad sigurno može više doprinijeti, a uključivanje institucija BiH bi bilo korisno i iz drugih razloga. Vjerujem da će se ubuduće ovaj vid saradnje sa dijasporom sve više i više razvijati i da ćemo imati još veći odziv, iako smo i s ovim izuzetno zadovoljni.“

Ismet Bekrić, pisac koji živi u Sloveniji, imao je susret s učenicima u čijim se čitankama nalaze njegovi stihovi:

„Sajam knjiga je prilika i za pisce da ,izađu iz knjiga‘. Jer, knjiga je ustvari piščeva kuća, u kojoj mu je tijesno ako iz nje nikad ne izađe. Nama piscima koji pišemo i za djecu, posebno je drago da možemo govoriti svoje stihove među samom djecom, među onima koji su uvijek željni radosti i koji u knjizi ne gledaju samo objekat, nego i subjekat i dušu pisca. Zato je meni bilo drago da sam danas mogao govoriti svoje pjesme među učenicima sarajevskih osnovnih škola. Inače, često dolazim u Sarajevo, tu objavljujem i svoje knjige, mada trenutno živim u Sloveniji. Ali, eto, pisci uvijek idu za svojim knjigama – nekada ispred knjige, nekada iza knjige. Drago mi je da će se ovo druženje nastaviti i u maju, kada su ,Dani poezije‘ u Sarajevu, u okviru kojih postoje i susreti pisaca za djecu sa djecom. Mislim da svaka književna manifestacija treba da posvećuje pažnju i djeci, jer to je ta buduća publika. Ako sa njima ne radimo, onda ni manifestacije, koje su uslovno za odrasle, neće imati svoju publiku.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.
XS
SM
MD
LG