Dostupni linkovi

logo-print

Hajke u talasima


Srdan KUSOVAC, Radovan BOROVIC, Gëzim BAXHAKU, Srdan JANKOVIC, Erduan KATANA, Goran VEŽIC

U noći između prošlog petka i subote u Beogradu je pokušano ubistvo porodice Dejana Anastasijevića, novinara nedeljnika „Vreme“. Anastasijević je uglavnom pisao o ratnim zločinima i organizovanom kriminalu. Dan pre nego što je na simsu njegovog stana eksplodirala bomba – tzv. „kašikara“ – govorio je Radiju B92 o presudi članovima jedinice „Škorpioni“ osuđenima za ubistvo Bošnjaka kod Trnova koje je snimljeno video-kamerom. Anastasijević je bio i svedok Tužilaštva Haškog tribunala u procesu Slobodanu Miloševiću:

„Živimo u prizemlju. Žena i ja smo spavali u sobi koja gleda na ulicu. Zaspali smo negde oko 01:00. Oko 02:45 nas je probudio tresak, staklo svuda po sobi, soba puna barutnog dima… Obukli smo se i izašli napolje. Ovo apsolutno nije bilo ništa očekivano. Uopšte mi nije palo na pamet da bi nešto ovakvo moglo da se desi.“

Na dan pokušaja ubistva, novinara Anastasijevića je posetio predsednik Srbije Boris Tadić koji je pokušaj ubistva nazvao „napadom na državu Srbiju“. Teroristički čin osudile su gotovo sve političke stranke, novinarska udruženja i nevladine organizacije.

Nedelju dana je prošlo, još nema nikakvih zvaničnih informacija o mogućim izvršiocima i inspiratorima. Novinarska udruženja zatražila su od medija da svakodnevno emituju poziv vlastima da razreše slučaj. Nezavisno udruženje novinara Srbije i Nezavisno društvo novinara Vojvodine:

„Prošlo je sedam dana od pokušaja ubistva novinara beogradskog nedeljnika ,Vreme‘ Dejana Anastasijevića i njegove porodice. Da li ćemo saznati ko je to učinio?“

Pokušaj ubistva porodice jednog novinara u Srbiji, nažalost, nije nova pojava. Toga je bilo i ranije, i to ne samo u Srbiji – već u gotovo svim državama nastalim od Jugoslavije u proteklih petnaestak godina novinari stradaju. Ako su pogibije u ratovima mogle, kada je o ovoj struci reč, biti smatrane gotovo normalnima, to se nikako ne može reći za ono što se dešavalo po završetku sukoba. A nakon ratova je stradalo na razne načine više novinara nego što ih je stradalo za vreme rata.

SRBIJA

Najviše stradalih novinara je u Srbiji. U toj zemlji je i najviše i danas nerasvetljenih slučaja ubistava novinara. Ali mimo onih slučajeva za koje se zna, mnogo je onih koji ostaju izvan očiju i ušiju šire javnosti. Dada Vujasinović, Slavko Ćuruvija i Milan Pantić, novinari su čija ubistva nisu rasvetljena. Samo u proteklih nekoliko sedmica nekoliko je napada na novinare bilo u Srbiji.

Napadnut je snimatelj u Leskovcu, novinar u Boru, predsednik opštine Novi Pazar Sulejman Ugljanin je dopisnike beogradskih medija proglasio „nečasnim“ plaćenicima“, predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić je bio izložen najgorim uvredama i pretnjama na neonacističkom sajtu, gde je objavljena i njegova fotografija i fotografija njegove porodice. Dakle, klima u kojoj nema adekvatnog kažnjavanja zločinaca, omogućava da se neko usudi na pokušaj ubistva još jednog novinara ili aktiviste nevladinog sektora. Novinarske organizacije, nevladin sektor i deo političke javnosti, stoga su zatražili od državnih organa da hitno otkriju počinioce i do kraj istraže pozadinu napada na Dejana Anastasijevića, novinara nedeljnika „Vreme“:

„Činjenica je da političko nasilje u Srbiji u porastu, iako je prošlo već sedam godina otkad se rat završio i prošlo je skoro isto toliko otkada je izbačen sa vlasti Slobodan Milošević. Međutim, u poslednjih nekoliko meseci nasilje jeste u porastu. To se čak vidi po statistikama. Nedavno je Inicijativa mladih izašla s jednim izveštajem gde su konstatovali da je bilo 111 slučajeva političkog nasilja samo u zadnja tri meseca; što je mnogo više nego ranije. Više faktora doprinosi jednoj krajnje naelektrisanoj atmosferi, u kojoj uopšte nije nezamislivo da neko, ponesen, pogrešno protumači signale i uz nedostatak pravih signala koje stižu od vlasti, kaže – ma uzeću ja pušku ili bombu i idem da sredim sve te koji rade protiv države.“

Anastasijević je, očito, bio još jedna prepreka interpretaciji ratova na prostoru bivše Jugoslavije prema dominantnoj matrici, koja ne dopušta bilo kakvo dovođenje zločina, počinjenih u ime nacije, u vezu sa državnim institucijama, kaže predsednica Helsinškog odbora Sonja Biserko. I sama često izložena medijskom linču i ličnim pretnjama, ona već duže vreme upozorava ovdašnju javnost na atmosferu linča protiv svih onih koji dugačije misle i usuđuje se da to javno kaže:

„Mene to uopšte ne iznenađuje, pošto iza toga stoji država. Određeni centri, na svaki način pokušavaju da spreče dijalog na temu nedavne prošlosti i naravno da spreče pojavu alternative kojom bi Srbija krenula u nekom drugom pravcu. U tu kategoriju spada i napad na NBP i tu koaliciju koja je na poslednjim parlamentarnim izborima ušla u parlament. Znači, to je zapravo jedan organizovani pokušaj da se spreči alternativa u Srbiji koja u svojoj viziji polazi pre svega od suočavanja. To je na delu već četiri godine. Samo da podsetim da su te hajke dolazile u talasima protiv pojedinaca. Pogotovo onih grupa koje se bave ljudskim pravima i naravno novinara koji su se usudili da nešto javno progovore o pojedinim slučajevima, kao što je Dejan Anastasijević povodom presude ,Škorpionima‘.“



Slučaj novinarke Dade Vujasinović, koja je pronađena mrtva u svom stanu 1994. godine, još je u predkrivičnoj istrazi, ubistvo Ćuruvije je u predistražnim radnjama, a slučaj Milana Pantića još nije izašao iz policije, a kamoli stigao do suda. Pitanje ko je donio odluku da se ubiju ili uplaše novinari, mnogo je važnije od pitanja ko je pucao ili bacio bombu. To u Srbiji zasigurno još dugo neće biti prioritet, jer u osetljivim službama još uvek sede pokrovitelji izvršioca. Srpska politička elita nikada se eksplicitno nije ogradila od nasilja i zločinaca devedesetih godina, čime i nova vlast gubi legitimacijsku osnovu za uključivanje u društvo civilizovanih evropskih zemalja, smatra sociolog Čedomir Čupić i primećuje da bi Srbija sve dublje mogla tonuti u politiku nasilja i jačanja ekstremnih grupa i poijedinaca:

„Kada neka grupacija iza sebe nema do kraja vlast i kada ne može do kraja da kontroliše neke stvari, onda ona pokazuje nervozu, a između ostalog, posledica te nervoze jeste i to što se dešava prema određenim ljudima koji hrabro i javno pišu, koji su na visokom nivou profesionalnih standarda i tako dalje. Jer, to je način da se opomenu, da se ućute. Ali, naravno, to može da bude i još nešto – da trenutna vlast nije pokazala dovoljno snage, ni moći, ali na kraju krajeva ni volje da uradi nešto vezano za dekriminalizaciju države.“

Bombaški napad na novinara predstavlja udar na temelj države, sračunat kao udar na slobodu govora i mišljenja, zaključak je profesora Čedomira Čupića.

KOSOVO

Novinare ubijaju i na Kosovu. Izgledalo je da će nakon odlaska srpskih vlasti biti lakše. To očekivanje se, međutim, pokazalo naivnim.

Od juna 1999. godine, na Kosovu su ubijena dva novinara. Novinar dnevnika „Bota e Re“ Bakim Kastrati, ubijen je 19. oktobra 2001. godine, dok je Bardil Ajeti ranjen 3. juna i od zadobijenih rana preminuo 25. juna 2005. godine. Iste je godine ranjena i novinarka dnevnika „Koha Ditore“ Fatmire Terdevci.

Predsednik Asocijacije profesionalnih novinara Kosova i urednik dnevnika „Koha Ditore“, Gazmend Sulja, kaže kako uslovi za rad novinara na Kosovu nisu idealni, ali da su novinari sami odredili crvenu liniju koju ne prelaze, ne zato sto ne znaju i nemaju smelosti da idu dalje, već zato što se osećaju nezaštićenima:

„Kosovo nije raj za rad novinara. Profesionalni novinari na Kosovu se suočavaju sa mnogobrojnim problemima, koji se u prvom redu odnose na informisanje javnosti o radu institucija. Sa druge strane, kosovski novinari su videli gde je jedna crvena linija, dokle oni mogu da idu i o čemu mogu da pišu.“

Imamo nekoliko nerazjašnjenih slučajeva ubistava novinara. Do dan danas se ne zna ko ih je ubio i zašto, koji su motivi. To je, prema rečima Sulje, uticalo kod većine kosovskih novinare da se „osveste“ i shvate da se ne sme preći crvena linija. Pitanje je koliko je to „osvešćivanje“ dobro, pita se Sulja. U suštini se radi o fenomenu autocenzure među
novinarima:

„Nedostatak bezbednosti utiče na novinare da ne ,gaze duboko‘ kada pišu o zločinu, o korupciji. I sami se možete uveriti da u novinama, na radiju i televiziji nema izveštaja, analiza, ni osvrta koji se do kraja, do srži, bave određenim pitanjima, jer ko može da garantuje jednom novinaru da će nakon takvog natpisa ili teksta preživeti još jedan dan. Organi bezbednosti na Kosovu, nažalost, to ne mogu da obezbede.“

Sulja ističe kako su među novinarima ubistva dvojice kolega iz dnevnika „Bota e Sot“ i ranjavanje kolegice iz „Koha Ditore“, shvaćeni kao jasna poruka dokle se može ići:

„Imaću smelosti da kažem da je to na druge novinare uticalo tako da dobro razmisle da li će se baviti tim pitanjima ili ne.“

Istovremeno, portparol Kosovske policijske službe Veton Eljsani ističe kako predmeti ubistava i ranjavanja novinara nisu rasvetljeni:

„Ti se opredmeti i danas smatraju tzv. ,hladnim predmetima‘, jer nismo imali dovoljno činjenica da bi ih mogli predati tužiocima i sudijama, kako bi se krivci izveli pred lice pravde.“

CRNA GORA

U Crnoj Gori je najpoznatiji slučaj napada na novinara ubistvo Duška Jovanovića, direktora i glavnog i odgovornog urednika dnevnika „Dan“. Tri godine su prošle, a slučaj još nije rasvetljen.

U klasičnoj „sačekuši“, ispred sjedišta dnevnog lista „Dan“, 27. maja 2004. godine, pred ponoć, Duško Jovanović je ubijen u trenutku kada je ulazio u svoj automobil. Ubice su pucale iz automobila u pokretu. Policija je pronašla automobil iz kojeg se sumnja da je pucano na Jovanovića i ubrzo je uhapšen Damir Mandić, do tada poznat kao Sportista. Protiv Mandića je podignuta optužnica za saučesništvo u ubistvu Jovanovića, a suđenje je trajalo više od godinu dana. Za to vrijeme Mandić je negirao učešće u ubistvu Jovanovića, saslušan je niz svjedoka, a članovi Jovanovićeve porodice su svjedočili o prijetnjama koje je Duško Jovanović dobijao u dužem vremenskom periodu, kako od određenih kriminalnih grupa, tako i od pojedinih osoba iz državnih službi.



Dvadeset i sedmog decembra prošle godine, sudija Radovan Mandić je donio oslobađajuću presudu na suđenju Damiru Mandiću, a zastupnik optužnice, zamjenik državnog tužioca Ljiljana Klikovac, u završnim riječima je kazala da su u toku postupka pribavljeni nesporni materijalni dokazi koji ukazuju na postojanje krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret. Iako su državni organi saopštili da istraga neće biti prekidana sve dok taj zločin ne bude potpuno rasvetljen, javnost do sada nije upoznata sa postojanjem potencijalnih novih detalja i otkrića. Kako je prošlo skoro tri godine od ubistva Duška Jovanovića, malo je onih koji su optimsiti da će ubice i nalogodavci biti otkriveni.

Pravni zastupnik porodice Jovanović, podgorički advokat Budimir Darmanović je povodom nedavnog obilježavanja „hiljadu dana“ od ubistva Jovanovića rekao:

„Ako je vjerovati dosadašnjem radu policije, zaista sam pesimista u dijelu rasvjetljavanja ovog zločina. Kada ovo kažem, imam na umu to da nam još uvijek nisu dostavljeni DNK nalazi za sva lica. Ljudi koji su privođeni, odnosno koji su osumnjičeni za izvršenje ovog zločina, uopšte nijesu na adekvatan način obrađivani. Jednostavno, protok vremena uvijek ide u korist onih koji su počinili zločin. Nažalost, sve te činjenice mi daju za pravo da zaista budem pesimista u dijelu rasvjetljavanja ovog zločina.“

Prije nego što je osnovao dnevni list „Dan“, Duško Jovanović je bio član Demokratske partije Socijalista, čiji je bio poslanik i ujedno direktor Finansijske policije. Kada je došlo do rascjepa u DPS-u 1997. godine, on se priklonio struji Momira Bulatovića, koji je imao punu podršku tadašnjeg rukovodstva u Beogradu, na čelu sa Slobodanom Miloševićem. U opozicionoj Socijalističkoj narodnoj partiji je ostao do 2001. godine, kada je izašao iz te stranke jer se ona iz izvjesnoj mjeri odrekla dotadašnje politike, pa je osnovao Narodnu socijalističku stranku, koja je tek prošle godine postala parlamentarna partija.

Uređujući dnevni list „Dan“, Jovanović je izuzetno oštro kritikovao vladajuću koaliciju i predstavljao važnu podršku opozicionim strankama. Zbog toga su nakon ubistva Jovanovića, opozicione partije, pa i njegova porodica, optuživali određene strukture vlasti da su bile umiješane u ubistvo Jovanovića. Međutim, kasnije su se, osim političkih motiva, u vezi ubistva Jovanovića pojavljivale i nove spekulacije da bi motiv mogao biti i lične prirode.

BOSNA I HERCEGOVINA

U BiH je svakako najpoznatiji slučaj napad bombom na Željka Kopanju, urednika „Nezavisnih novina“, koji je u eksploziji ostao invalid. Ipak, utisak je da se situacija smiruje.

Najteži napad na novinare nakon rata u BiH, desio se u Banjaluci 22. oktobra 1999. godine. Nakon eksplozije bombe podmetnute pod njegov automobil, teško je stradao vlasnik i glavni i odgovorni urednik banjalučkih „Nezavisnih novina“ Željko Kopanja. Počinioci ovog napada nikada nisu otkriveni.

Ovakvih napada bilo je i kasnije. Posljednji je evidentiran 2005. godine. Na kuću Rezaka Hukanovića, vlasnika i glavnog i odgovornog urednika Nezavisne televizije 101 iz Prijedora, 6. septembra 2005. godine, bačena je bomba. Pričinjena je materijalna šteta, ali nije bilo povrijeđenih. Hukanović je tada izjavio da nije siguran koji je razlog za ovaj zločin, ali pretpostavlja da je ili novinarski posao kojim se bavi ili njegova nacionalna pripadnost. Hukanović je povratnik u Prijedor, a njegova imovina je bila tri puta na meti napadača. Nakon toga više nije bilo napada, kaže Hukanović:

„Poslije toga više nije bilo napada. Prije toga su mi, međutim, digli auto u zrak, provaljivali u kuću i tako dalje. Ali mislim da se situacija tu na ovim prostorima inače pomalo smiruje.“

Da li je policija ikada otkrila ko su počinioci napada?

„Mislim da jeste, ali mene ne izvještavaju. Ja imam nekakve poluinformacije da oni znaju ko je to uradio. Nezvanično sam to saznao.“

Da pritisaka i prijetnji novinarima ima svjedoče i u Helsinškom odboru za ljudska prava Republike Srpske. Monitor Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Sadik Pazarac:



„Jedan od možda najdrastičnijih primjera, bio je napad na novinara banjalučkog ,Fokusa‘ Cvjetka Udovičića u Doboju. Njega je u prostorijama dopisništva fizički napao pukovnik Veljko Brajić, zbog toga što je Udovičić razotkrio njegovu ulogu u nekim kriminalnim radnjama. Takođe, novinaru javnog servisa BHT 1 Mubarak Asaniju su upućene ozbiljne prijetnje zbog toga što je on u svojim istraživačkim tekstovima razotkrio funkcionisanje prostitucije u Sarajevu. Dakle, takvih slučajeva imamo više i može se konstatovati da su mediji i novinari i dalje izloženi pritiscima. Ali se nažalost ne može potvrditi da su pravosudni organi u svim tim slučajevima reagovali onako kako bi trebali – zaštitili novinare i otkrili ko su te osobe koje novinarima prijete i koje ih napadaju.“

HRVATSKA

U Hrvatskoj, na svu sreću, nema ubistava novinara, ali je napada itekako mnogo. Novinare napadaju svi – kriminalci, bivši ratnici i političari. Aktuelan je upravo ovih dana slučaj pretnji Ivanu Zvonimiru Čičku – kolumnisti „Jutarnjeg lista“. Preti mu brat haškog optuženika Ante Gotovine, priča Ivan Zvonimir Čičak:

„U ovoj zemlji što god takneš – prijete. Nažalost, pravna država ne reagira efikasno. Ne reagira ni na fizičke napade koji su izvršeni, a kamoli na prijetnje.“

Kolumnista Zvonimir Čičak se našao na meti Bore Gotovine, brata haškog optuženika generala Ante Gotovine, radi njegovog nezadovoljstva Čičkovim komentarom pod naslovom „Heroj se brani tako da optužuje svoje suborce“:

„On je mene nazvao u nedelju oko 12:00 sati i počeo prijetiti. Rekao mi je – ako još jednom spomenem njegovog brata da će me odmah ubiti. Ja sam mu rekao da ću ga sigurno opet spomenuti.“

Boro Gotovina je onomad dokazao da nije baš bezazlen, kaže nam novinar „Feral Tribune-a“ Vladimir Matijanić:

„U Pakoštanima je napao tadašnjeg novinara ,Ferala‘ Damira Pilića i tadašnjeg feralovog fotoreportera Rina Belana.“

Čičak, koji je poslije prijetnje pod policijskom zaštitom, smatra da sam Boro Gotovina nije jedina opasnost:

„Luđaci mogu njegovu poruku ozbiljno shvatiti.“

Ipak, ne skrivaju se svi iza anonimaca. Vladimir Matijanić:



„Napao me je današnji vijećnik Hrvatske čiste stranke prava u splitskom Gradskom vijeću Luka Podrug. Bilo je to prije nekih pet-šest godina na jednom od skupova tadašnjeg Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata. Vrijeđao me je zbog mog rada u ,Feralu‘ i na kraju me pljunuo.“

Protiv napadača na Matijanića nije bila podignuta kaznena prijava. Gore je prošao – kaznom od šest mjeseci, a uvjetno na tri godine – lanjski napadač na našeg osječkog dopisnika Dragu Hedla. Drago Hedl, s kojim sam razgovarao u četvrtak navečer, već 16 godina se bavim ratnim zločinom nad civilima u Osjeku, počinjenom godina 1991-1992, i zato je i dalje meta onih koji bi pošto-poto zaštitili osumnjičene za zločin:

„Upravo sam večeras, gledajući Slavonsku televiziju, koju inače od milja zovu ,Glavašev zabavnik‘, zbog toga što emitira sve ono što njemu ide u prilog, slušao saborskog zastupnika Ivana Drmića, koji me je označio za jednu od osoba koja je pridonijela tome da Glavaš završi u zatvoru. To su, znate, vrlo nezgodne stvari, jer imate ljude koji to primaju na razne načine. Kada mi je u svibnju prošle godine prijećeno smrću, tada je Boras, ili kako se već zove ta osoba koja me je napala, rekla da je to učinjeno zbog toga što sam ja negativno pisao o Domovinskom ratu i što sam u tom kontekstu apostrofirao Glavaša. Ljuti to čuju, neki to zapamte i na taj način postajete javna meta.“

Ugroženim novinarima, oružje za obranu su javnost i solidarnost kolega. U recentnom slučaju Ivana Zvonimira Čička, osudu napada i solidarnost s njim je izrazilo Hrvatsko novinarsko društvo u svom priopćenju, ali je, nevjerojatno, izostala javnost, govori nam Čičak:

„Obradovala me je reakcija Hrvatskog novinarskog društva, ali sam jako iznenađen da nitko to nije prenio. Čak ni moja redakcija to nije prenijela.“

Kada je u pitanju novinarstvo u Hrvatskoj, neke stvari su vječne. Evo što mi je veliki novinar Miljenko Smoje govorio 1994. godine, nedugo prije smrti:

„Ja sam radi' za novine 50 godina. Uvijek me netko napadao, uvijek me netko zvao. Te CK, te UDBA, te ustaše, te oni s Proljeća… Sad su počeli ovi. Uvijek je netko prijetio. Kakva je ovo zemlja da ti 50 godina uvijek netko prijeti? Bez obzira što se događa, uvijek ti netko prijeti.“

Umesto naravoučenija

Zašto je sve ovo ovako i gde je izlaz? Prof Čedomir Čupić:

„Kako je rekao Karl Jasper, Nemac koji je preživeo torturu nacizma: ,Politička sloboda kod naroda i država počinje onoga momenta kada su građani sposobni da se suoče sa nedelima koja su počinjena u njihovo ime. Bez toga mi ne možemo dalje da krenemo. Kad god budemo, u ime državnog interesa, u ime nacionalnog interesa ili nekog drugog posebnog interesa, hteli da sakrijemo svoje lopove, svoje prevarante, svoje zločince, da zataškamo svoja zlodela, da ih relativizujemo i tako dalje, mi ne možemo nigde da krenemo‘.“
XS
SM
MD
LG