Dostupni linkovi

Javno pranje SDP rublja


Gvozden FLEGO

Nakon njegove ostavke nastavlja se neugodna rasprava po novinama. Glavni akteri, zamjenica predsjednika stranke Željka Antunović i - po mišljenjima mnogih - potencijalni kandidat stranke za predsjednika nove vlade, Ljubo Jurčić, u svojim novinskim izjavama raspravljaju o položaju i ulozi stranke, o tome tko će što i kada činiti, o vlastitim i tuđim ambicijama, o razlozima ovoga i onoga, kao da se ne poznaju. Krajem prošloga tjedna u novinsku se raspravu uključio i ugledni član stranke, Mato Arlović, okarakteriziravši karijerizmom svačije nastojanje da političku stranku koristi za vlastitu promociju odnosno za dolazak na vlast.

Dojam koji ostavljaju ove polemike i djelomična uzajamna osporavanja je krajnje nemio. I ispravne teze, iskazane na neispravan način, u javnom djelovanju postaju neispravnima pa javno pranje rublja šteti svima. Ono sugerira da "perači rublja" nastoje u javnosti postići ono što nisu postigli u stranci pa sudionike "pranja" prokazuje kao nedovoljno sposobne za javno djelovanje. Ono narušava ugled i pojedinaca i takve stranke među biračima te podriva izglede gospodarskog, decentralizacijskog, zdravstvenog, obrazovnog, političkog programa, na kojima smo mjesecima zajednički radili. Neusporediva snaga SDP-a je u izvrsnosti i količini uglednih ljudi koje je okupila ta stranka te timski rad i dogovor kao načelo djelovanja i odlučivanja. Tu snagu ne bi smjela narušavati ničija nestrpljivost i ničija ambicija.

Dnevne novine I tjednici nas s pravom kritiziraju i smiju nam se te pitaju ima li SDP snage preopkrenuti rasprave o unutarstranačkim pitanjima u javnom prostoru. Mnogi komentari ističu štetu što su je sudionici javnih rasprava nanijeli i sebi i drugima. No javni istupi o neriješenim unutarstranačkim pitanjima otvaraju mnoštvo dilema ali i ponavljaju neke općepoznate istine.


Jedna od dilema u tranzicijskim društvima je zasigurno unapređenje demokratskog odlučivanja. Ako je politička stranka ona grupa ljudi koja biračima nudi rješenja od zajedničkog interesa, treba vjerovati da se zajedničko djelovanje poduzima radi interesa i potreba svih, ili barem većine. U demokracijama se članovi stranačkih tijela dogovaraju o zajedničkim rješenjima ali tako, da nikome ne bude moguće svoj osobni interes nametati ostalima. Počne li se događati da volja i snaga nekog pojedinca počinju prevladavati nad argumentima ostalih, demokracija zapada u teškoće. Tada nastupa autoritarnost, koja ljude dijeli na vođu i sljedbenike, te dovodi do političke asimetrije među njima, što rastapa demokraciju. Pitanje je, da li se Hrvatska oslobodila autoritarnog sindroma. Ne bi li socijaldemokracija trebala biti predvodnica demokratičnosti odnosno protuautoritarnosti?

U nedavnim se događajima opet potvrdila često zaboravljena istina, da je probleme moguće rješavati samo tamo gdje su nastali. Teško je zamisliti da javni nastup može nadomjestiti trezveni razgovor neposredno zainteresiranih i odgovornih, ili da soliranje može nadomjestiti zajednički dogovor. Kada se to zaboravi, moram se složiti s tezom jedne vrsne političke komentatorice, da je za političko djelovanje potrebno mnogo više od kvalitetnog vladanja nekom pojedinom vještinom. Ili da, kao što je konstatirala jedna druga izvrsnica naše žurnalistike, u tom samozaboravu nastupa autodestrukcija. I ova dva komentara ozbiljno upozoravaju da su javni djelatnici odgovorni i prema svojim suradnicima, i prema kolektivu odnosno stranci u čije ime nastupaju, kao i prema biračima i narodu. Tim više što o uvjerljivosti čelnih ljudi hrvatske socijaldemokracije ovisi ne samo nekoliko političkih egzistencija, već sudbina cijeloga naroda. O toj uvjerljivosti ovisi tko i kako će upravljati ovom državom u sljedećih nekoliko godina te hoće li kvaliteta života ovdje živućih ljudi stagnirati ili rasti. A i tim više što je socijaldemokracija uvijek inzistirala na solidarnosti.
XS
SM
MD
LG