Došlo je proljeće i nema više niskih temperatura koje mogu spriječiti ili odložiti deložacije iz nacionaliziranih stanova. A to je sudbina koja čeka mnoge od više tisuća obitelji koje žive u stanovima koji su nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirani, a sada se vraćaju prvotnim vlasnicima. Desanka Kulušić iz Splita, u ratu je ostala bez sina koji je poginuo kao dragovoljac, a sada njoj i drugom sinu prijeti deložacija:
„Molim Vladu, molim Sabor, molim sve, da mi se omogući mirna starost. Strahujem da me ne izbace van. Dobila sam nalog za iseljenje. Ja vas lijepo molim da mi se omogući otkup mog stana.“
Pritisak što ga stanari u nacionaliziranim, a sada vraćenim stanovima trpe već godinama lomi sve, a pogotovo starije ljude:
„Ja zastupam svoga oca koji je, nažalost, bolestan. I psihički je obolio od svih ovih trauma pod stare dane. Naš slučaj je na sudu i ne znamo kako će se završiti. Možda ga prije bolest shrva. Tuga je što u ovoj državi doživljava. Imate osjećaj da vas e žele potrovati plinom ne bi li ste što prije otišli s ovoga svijeta i ne bi li oni ušli u te stanove.“
U Splitu su deložacije najnemilosrdnije. Pred nepuna tri mjeseca se, u strahu od deložacije, jedan šezdesetogodišnjak i objesio. Predsjednica splitske podružnice Saveza udruga stanara Hrvatske, Maja Kandido Rožman, kaže da su svega 10 posto sadašnjih vlasnika izvorni vlasnici, i se oni vrlo civilizirano ponašaju prema stanarima u njihovim stanovima, a da su problem onih 90 posto koji su kupili nekretnine radi brzog bogaćenja:
„Zelenaši, hohštapleri, koji lako žele doći do profita, do bogatstva. A naša vlast i sudstvo njima odgovara. Oni štite kapital, profiterstvo i novac, a ne ljudski život. Mi tražimo pravo na život, na egzistenciju, i zato mislim da ćemo uspjeti. Mi moramo uspjeti.“
Koji su zahtjevi stanara koje su postavili na prosvjedu pred Ministarstvom zaštite okoliša, prostornog planiranja i graditeljstva. Tajnik udruge, Miše Milovčević:
„Naši zahtjevi su da se ovo konačno riješi, da prestane ovaj zakonski genocid i da nam se daju ista prava kakva imaju ostali stanari.“
Procjenjuje se da bi za obeštećenje svih vlasnika, dakle i omogućavanje da svi ovi zakinuti stanari otkupe stanove, trebalo oko 600 milijuna eura. Gospođa Kandido-Rožman pitala je – a gdje je taj novac, i evo što je čula:
„Nitko ne zna gdje su ti novci. Prije su nam govorili da su otišli na naoružanje. Novaca nema, nestali su.“
Iz resornog ministarstva stiglo je tek šturo priopćenje u kojem se ponavlja prijedlog da se ovi stanari dogovore sa vlasnicima stanova u kojima žive. Vlast na taj način želi izbjeći bilo kakvu odgovornost, jer su svjesni da nema rješenja koje će zadovoljiti baš sve. Međutim, zaboravljaju da su plaćeni upravo za to – da probleme rješavaju, a ne da ih metu pod tepih i time generiraju sve nove i nove probleme.
„Molim Vladu, molim Sabor, molim sve, da mi se omogući mirna starost. Strahujem da me ne izbace van. Dobila sam nalog za iseljenje. Ja vas lijepo molim da mi se omogući otkup mog stana.“
Pritisak što ga stanari u nacionaliziranim, a sada vraćenim stanovima trpe već godinama lomi sve, a pogotovo starije ljude:
„Ja zastupam svoga oca koji je, nažalost, bolestan. I psihički je obolio od svih ovih trauma pod stare dane. Naš slučaj je na sudu i ne znamo kako će se završiti. Možda ga prije bolest shrva. Tuga je što u ovoj državi doživljava. Imate osjećaj da vas e žele potrovati plinom ne bi li ste što prije otišli s ovoga svijeta i ne bi li oni ušli u te stanove.“
U Splitu su deložacije najnemilosrdnije. Pred nepuna tri mjeseca se, u strahu od deložacije, jedan šezdesetogodišnjak i objesio. Predsjednica splitske podružnice Saveza udruga stanara Hrvatske, Maja Kandido Rožman, kaže da su svega 10 posto sadašnjih vlasnika izvorni vlasnici, i se oni vrlo civilizirano ponašaju prema stanarima u njihovim stanovima, a da su problem onih 90 posto koji su kupili nekretnine radi brzog bogaćenja:
„Zelenaši, hohštapleri, koji lako žele doći do profita, do bogatstva. A naša vlast i sudstvo njima odgovara. Oni štite kapital, profiterstvo i novac, a ne ljudski život. Mi tražimo pravo na život, na egzistenciju, i zato mislim da ćemo uspjeti. Mi moramo uspjeti.“
Koji su zahtjevi stanara koje su postavili na prosvjedu pred Ministarstvom zaštite okoliša, prostornog planiranja i graditeljstva. Tajnik udruge, Miše Milovčević:
„Naši zahtjevi su da se ovo konačno riješi, da prestane ovaj zakonski genocid i da nam se daju ista prava kakva imaju ostali stanari.“
Procjenjuje se da bi za obeštećenje svih vlasnika, dakle i omogućavanje da svi ovi zakinuti stanari otkupe stanove, trebalo oko 600 milijuna eura. Gospođa Kandido-Rožman pitala je – a gdje je taj novac, i evo što je čula:
„Nitko ne zna gdje su ti novci. Prije su nam govorili da su otišli na naoružanje. Novaca nema, nestali su.“
Iz resornog ministarstva stiglo je tek šturo priopćenje u kojem se ponavlja prijedlog da se ovi stanari dogovore sa vlasnicima stanova u kojima žive. Vlast na taj način želi izbjeći bilo kakvu odgovornost, jer su svjesni da nema rješenja koje će zadovoljiti baš sve. Međutim, zaboravljaju da su plaćeni upravo za to – da probleme rješavaju, a ne da ih metu pod tepih i time generiraju sve nove i nove probleme.
