Dostupni linkovi

logo-print

Nedovršeni razgovori sa Ivicom


Gordana GRBIC, voditeljica Ureda za informiranje Socijaldemokratske partije Hrvatske

Kao da me zapalo pisati Dnevnik u najgorem mogućem tjednu jer, nakon sedamdesetak dana nade, neumitnom je postala činjenica da će svoju posljednju bitku, bitku za život, Ivica Račan izgubiti. Iako je to samo jedan u nizu dobrih ili teških tjedana, taj se činio težim jer je tako blizu, jer se upravo događa.

Kada mi je Ivica Račan početkom siječnja ponudio da se prihvatim posla voditeljice SDP-ova Ureda za informiranje, sa zabrinutošću i bolnim grčem na licu mi je rekao da su mu liječnici dijagnosticirali "ledeno rame". Rekao je: "Boli jako, ali nije smrtonosno. Za šest mjeseci bi intenzivna bol trebala prestati i zbog toga pripreme za izbore ne bi trebale trpjeti". Pristala sam, samo sam zamolila da pričeka da dam ostavku na dužnost predsjednice Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva.

Ostavka je realizirana u utorak 30. siječnja. Ali umjesto dogovora oko pripreme za izbore – totalni preokret. Dan kasnije, 31. siječnja, Ivica mi je rekao, neposredno prije nego što je to rekao novinarima i javnosti, da ima tumor u desnom ramenu. Rekao je i da se vrlo komplicirani operativni zahvat, unatoč njegovoj izričitoj želji da se obavi u Hrvatskoj, može obaviti samo u inozemstvu. Kao da to nije bilo dovoljno teško – dao mi je pretežak zadatak da samo ja izvještavam javnost o njegovoj bolesti i liječenju.

****

Iako je Ivica Račan bio jedan od rijetkih političara koji je vrlo hrabro i otvoreno izvijestio novinare o svojoj bolesti i zatražio da se poštuje njegova privatnost i pravo na liječenje u miru, bila je to gotovo nemoguća misija. Iako su sve informacije o njegovom zdravstvenom stanju i tijeku liječenja bile točne, pravodobne i ništa se nije krilo, glad medija za bilo kakvom informacijom bilo je nemoguće ugasiti.

Ni političkim kalkulacijama nije bilo ni kraja ni konca. Račan, koji je po mišljenju nekih novinarskih sfera bio uteg svojoj stranci na čelu, preko noći je postao nezamjenjiva politička figura, ne samo za SDP, već i u hrvatskom političkom prostoru. Rasla je zabrinutost analitičara političkih zbivanja kako će sada SDP dalje bez, do jučer, potrošenog političara i kako srušiti HDZ s vlasti bez njega.

Ispalo je da je pisanje priopćenja o Račanovoj bolesti bio lakši dio posla jer je Račan sam dao osnovne informacije, tražio je da budu što preciznije i kraće i da se time ne opterećuje javnost.

Teži dio posla bio je uvjeriti medije da ne šetaju po bolnici, da ne hvataju liječnike za rukav, da ne sačekuju članove obitelji, da ne zadaju previše posla ljudima iz Račanovog osiguranja, koje je krenulo tek naknadno, kada su mediji počeli opsjedati bolnicu.

****

I sedamdesetak dana mediji su balansirali između Račanovog apela za mirom i napasti da objavljuju i najbizarnije detalje. Otišli su tako daleko da su, utrkujući se tko će prije objaviti vijest o Račanovoj smrti, neki vijest objavili prerano, a samo su trebali okrenuti jedan broj i provjeriti.

****

Razumljivo je zanimanje javnosti i medija za zdravstveno stanje poznate osobe, ali ne zaslužuje li i takva osoba da se dostojno i u miru liječi i isto tako ode sa ovoga svijeta? Pitala sam se često imaju li novinari i njihovi urednici majke, očeve i neke drage osobe i bi li im bilo drago slušati nagađanje o tome o kakvom se opasnom tumoru radi i da li je bilo krvi u mokraći? Da li su pomislili da to što pišu čita i osoba o kojoj se radi?

Na Uskrs, Ivica me je pitao: "A zašto oni pišu da sam kritično"? Ostala sam bez riječi.

****

Mnogo će velikih riječi ovih dana biti izrečeno Ivici Račanu, iskrenih i neiskrenih, o njegovim zaslugama u transformaciji Hrvatske u modernu demokratsku državu, o podizanju ugleda Hrvatske u svijetu, o nezamjenjivoj ulozi u stranci kojoj je bio na čelu 17 godina, o bitnoj ulozi u raspisivanju prvih višestranačkih izbora. Od tada počinje moja politička suradnja sa Račanom, a površno poznanstvo preraslo je u prijateljstvo. Oboje smo bili kandidati, tada SKHSDP, u zagrebačkoj izbornoj jedinici i pobijedili svoje protukandidate. Provukla sam se kroz ušicu igle sa samo tristotinjak glasova više. Stjecala su se tada i prva iskustva o tome što raditi i kako se ponašati i u izbornoj kampanji.

Prisjećam se priče koju smo Ivica i ja, poslije često u šali, prepričavali, o dogovoru o tome kako odgovoriti na moguća delikatna pitanja. U to se vrijeme pojavila priča da je veza između mene i Ivice više od prijateljstva. A kako bi uopće neka žena mogla biti uspješna a da nije nečija ljubavnica? Pitala sam što reći ako nas netko na tribini ili od novinara to pita? Ivica me upitao a što bih ja rekla. Odgovorila sam da to, srećom, nije istina, na što je on džentlmenski dodao svoj mogući odgovor: "Na žalost, to nije istina". Niko nas ništa nije pitao. Priča je ostala samo kuloarska. Srećom, bio je to početak devedesetih kada mediji još nisu toliko požutili, pa se ta priča nije pojavila u novinama. Ostala je samo kao šala na vlastiti račun, uvijek popraćena smijehom.

****

Ali i Ivica je bio samo čovjek. Lakše je pridobivao nego li zadržavao prijatelje i neki su mu to ozbiljno zamjerili. Kada sam odlučila otići iz politike i vratila se u novinarstvo, što je po Ivičinom mišljenju bilo nemoguće, u nekoliko idućih godina naš odnos se sveo na slučajne susrete u prolazu. Svako je radio svoj posao. Ipak, bilo mi je drago kada me je sredinom prošle godine pozvao da ponovno surađujemo. Shvatila sam to kao znak velikog povjerenja. Jedino mi je žao što sam se gotovo pola godine dvoumila da taj poziv prihvatim. To je šest izgubljenih mjeseci u kojima bi imali vremena za neke nikada dovršene razgovore, a razgovori će, na žalost, ostati nedovršeni.
XS
SM
MD
LG