Tačno 6. aprila 1992. godine na nekoliko hiljada Sarajlija, okupljenih na protivratnom mitingu, iz okolnih nebodera i hotela Holidej in počelo je da se puca. Tog dana pale su i prve žrtve opkoljenog grada: Suada Dilberović i Olga Sučić. Danas su sa mosta koji nosi njihovo ime građani simbolično bacali cvijeće:
“Dabogda se nikad ne ponovio. Imao sam nekih planova u životu. Sve je palo u vodu. Jednostavno, to vam je isto kao kad izgubite nekog najbližeg u porodici - nema većeg šoka.”
“Jednostavo, sad nakon ovog svega, ja ne mogu da vjerujem da je to bilo. Jedino kad dođe ovako nešto i kad me neko pita, onda kao da nikad nije ni prestalo, kao da je opet još uvijek ostalo.”
“Jako dobro ga pamtim, nikad ga neću zaboraviti. Znam kad je i ova djevojka poginula, i ova s njom. Bili smo ovdje, na ovom trgu svi.”
“Tužno je to sjećanje, naravno, ali život ide dalje. Moramo ići dalje.”
Tokom opsade Sarajeva poginulo je skoro dvije hiljade djece. Danas je položen kamelj temeljac za spomen obilježje djeci ubijenoj u opkoljenom Sarajevu. Asim Imamović, otac ubijenog jedanaestogodišnjeg dječaka:
“Dijete mi je bilo jako dobar učenik u školi. Bio je peti razred osnovne škole, završio s odličnim, mislim bio je pri kraju toga. Poginuo je 23. juna 1992. godine, tako da je imao 11 godina i tri mjeseca. Još je sa njim poginuo jedan njegov drug koji je bio izbjeglica kod mene.”
Gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac:
“Građani grada Sarajeva, zajedno s organima vlasti u gradu Sarajevu treba da njeguju ove datume i da se na ovaj dan sjećamo svih onih žrtava, onih koji su stradali i uložili svoje živote u ovaj grad. I danas smo im na prigodan način odali počast, jer da nije bilo njih, mi ne bismo mogli danas da uživamo ovu slobodu i da ponosno hodamo ovim gradom.”
Sarajlija Slaviša Šućur, nosilac najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan, kaže da o 6. aprilu 1992. godine i o svemu što se dešavalo pokušava da razmišlja što manje:
«U to doba većina Sarajlija jednostavno nije vjerovala je to što se dešava stvarno, bar ljudi koje sam ja znao, s kojim sam se družio. Sve nam je to ličilo na nekakav ružan san - samo je dovoljno da zažmiriš, otvoriš oči i to će nestati. Međutim, dan za danom produžavalo se i onda, na kraju čovjek je bio prisiljen da nešto i uradi.»
Na čelu Specijalnog odreda MUP-a BiH, čije su jedinice prve stale u odbranu Sarajeva, bio je Dragan Vikić:
“Tog dana patriote i oni koji su osjećali grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu koji su se stavili na stranu vladinih snaga stupili su da brane. U tom prvom mahu mogu kazati da najveći teret i najveću organizaciju, a i najveće žrtve podnijela je policija koja je u to vrijeme bila jedina organizovana.”
Sarajlije, petnaest godina nakon rata, ne vole da se sjećaju 6. aprila 1992 godine:
“Znate, kad vas rat prekine u 23. godini, šta možete osjećati nakon 15 godina, a ništa se od tada, samo što se ne puca, mnogo nije promijenilo.”
“Dabogda se nikad ne ponovio. Imao sam nekih planova u životu. Sve je palo u vodu. Jednostavno, to vam je isto kao kad izgubite nekog najbližeg u porodici - nema većeg šoka.”
“Jednostavo, sad nakon ovog svega, ja ne mogu da vjerujem da je to bilo. Jedino kad dođe ovako nešto i kad me neko pita, onda kao da nikad nije ni prestalo, kao da je opet još uvijek ostalo.”
“Jako dobro ga pamtim, nikad ga neću zaboraviti. Znam kad je i ova djevojka poginula, i ova s njom. Bili smo ovdje, na ovom trgu svi.”
“Tužno je to sjećanje, naravno, ali život ide dalje. Moramo ići dalje.”
Tokom opsade Sarajeva poginulo je skoro dvije hiljade djece. Danas je položen kamelj temeljac za spomen obilježje djeci ubijenoj u opkoljenom Sarajevu. Asim Imamović, otac ubijenog jedanaestogodišnjeg dječaka:
“Dijete mi je bilo jako dobar učenik u školi. Bio je peti razred osnovne škole, završio s odličnim, mislim bio je pri kraju toga. Poginuo je 23. juna 1992. godine, tako da je imao 11 godina i tri mjeseca. Još je sa njim poginuo jedan njegov drug koji je bio izbjeglica kod mene.”
Gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac:
“Građani grada Sarajeva, zajedno s organima vlasti u gradu Sarajevu treba da njeguju ove datume i da se na ovaj dan sjećamo svih onih žrtava, onih koji su stradali i uložili svoje živote u ovaj grad. I danas smo im na prigodan način odali počast, jer da nije bilo njih, mi ne bismo mogli danas da uživamo ovu slobodu i da ponosno hodamo ovim gradom.”
Sarajlija Slaviša Šućur, nosilac najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan, kaže da o 6. aprilu 1992. godine i o svemu što se dešavalo pokušava da razmišlja što manje:
«U to doba većina Sarajlija jednostavno nije vjerovala je to što se dešava stvarno, bar ljudi koje sam ja znao, s kojim sam se družio. Sve nam je to ličilo na nekakav ružan san - samo je dovoljno da zažmiriš, otvoriš oči i to će nestati. Međutim, dan za danom produžavalo se i onda, na kraju čovjek je bio prisiljen da nešto i uradi.»
Na čelu Specijalnog odreda MUP-a BiH, čije su jedinice prve stale u odbranu Sarajeva, bio je Dragan Vikić:
“Tog dana patriote i oni koji su osjećali grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu koji su se stavili na stranu vladinih snaga stupili su da brane. U tom prvom mahu mogu kazati da najveći teret i najveću organizaciju, a i najveće žrtve podnijela je policija koja je u to vrijeme bila jedina organizovana.”
Sarajlije, petnaest godina nakon rata, ne vole da se sjećaju 6. aprila 1992 godine:
“Znate, kad vas rat prekine u 23. godini, šta možete osjećati nakon 15 godina, a ništa se od tada, samo što se ne puca, mnogo nije promijenilo.”
