Dostupni linkovi

logo-print

Početak raspleta još jedne tragedije


Uručivanjem dokaza crnogorskim pravosudnim organima o zločinima koji su počinjeni u logoru Morinj, počela je da se raspliće još jedna tragična epizoda koja je obeležila početak ratova na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Naime, već u prvim jesenjim danima 1991. godine, u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, nikli su prvi sabirni centri koji su bili svojevrsni logori za nekoliko hiljada državljana Hrvatske, od kojih se neki nikada nisu vratili kućama. Broj ovih objekata nije do kraja utvrđen, jer se u posleratnim godinima brižljivo prikrivano njihovo postojanje. Najveći logori nalazili su se u Srbiji, i to u Begejcima, Stajićevu, Sremskoj Mitrovici, Nišu i Požarevcu; u Bosni je u to vreme postojao sličan logor u Bileći, dok je vojska u Crnoj Gori držala nekoliko stotina zatočenika u Morinju.

Stoga postojanje ovih centara i ono što se u njima dešavalo, tema su i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju:

• Beogradski advokat, inače bivši istražni sudija Vojnog suda u Beogradu, Milomir Šalić
• Bivši pritvorenik logora u Morinju, Metodije Prkačin iz Cavtata
• Nekadašnji oficiri bezbednosti Jugoslovenske narodne armije (JNA) Zlatko Tarle, koji je ispitivao zarobljenike u Morinju
• Predsednik Hrvatskog društvo logoraša srpskih koncentracionih logora Daniel Rehak

No pre nego što se naši sagovnornici posvete ovog temi, od meštanina Begejaca, Đorđa Kitareskua, čućemo nešto više o logoru koji je 1991. godine osnovan u ovom selu:

„Stalno sam bio tamo. Imao sam propusnicu i mogao sam da uđem kad god sam hteo. Viđao sam ih kad su išli na doručak sagnutih glava. Ovuda su išli kerovi, ovde je bila razmeštena vojska. Imali su fosne, stajali su po trojica s automatima. Ovde je bilo gnezdo s puškomitraljescem.“

* * * * *

RSE: Mada su srpski i crnogorski mediji bili na samom početku rata pretrpani prizorima na kojima su se mogli videti zarobljeni državljani Hrvatske, zarobljenički logori u Srbiji i Crnoj Gori su nakon toga naprasno zaboravljeni. Da li se može govoriti o namernom prećutkivanju postojanja ovih logora?

PRKAČIN: Ja sam duboko uvjeren da se to čini i sada. A to će prešućivati i nova generacija koja dolazi.

TARLE: Morinj treba gledati u kontekstu događanja od prije 15 godina. Činjenica je da sva ta događanja od prije 15 godina danas možemo ocijeniti kritički kao jako ishitrena. U tom smislu je o Morinju, kao o jednom segmentu u ukupnom kršenju ljudskih prava i dobrih volja kakav je rat, govoreno malo.

RSE: Prikrivali li se, više od deset godina nakon okončanja rata, postojanje tih logora? Bivši istražni sudija Vojnog suda u Beogradu Milomir Šalić vodio je početkom rata istrage o zločnima koje su hrvatske snage počinile nad srpskim civilima, dok je Danile Rehak, kao jedan od optuženih proveo devet meseci u srpskim logorima:



ŠALIĆ: Ti sabirni centri su na početku rata osnivani od strane tadašnjeg Ministarstva odbrane, što je bilo sasvim normalno, i u njih su smještana lica zarobljena u oružanim sukobima. Ti sabirni centri su imali svoje komadante. U njih su imali pristup sve međunarodne humanitarne organizacije. To se nije krilo, niti je, po meni, bilo potrebe da se krije.

REHAK: S kim god razgovarate sa prostora Republike Srbije, nitko nema pojma da su postojali logori. A mi smo tamo bili. Valjda je državna politika neke stvari zataškala, da se to ne zna, da bi se moglo propagirati nešto drugo, što je bilo bitno za svaku državu na ovim prostorima.

RSE: Kada su u Srbiji i Crnu Goru počeli u autobusima i kamionima da pristižu prvi zarobljenici iz Hrvatske, niko nije postavljao pitanje ko su zapravo bili ti ljudi i zašto su oni uhvaćeni. Bez obzira što je savezna država bila u agoniji, zatvori su i tada bili jedina mesta u kojima su se mogli držati oni koji su osumnjičeni za krivična dela, tako da je do dan danas ostalo nejasno zašto su ti logori uopšte formirani:

PRKAČIN: Na početku ni oni nisu znali što će s nama. Ali, u svakom slučaju, bili smo pripremljeni za strijeljanje, ukoliko bi bilo strijeljanje. Ili na razmjenu, ukoliko bi bila razmjena. Ali smo po broj jedan bili pripremljeni za strijeljanje. Tako smo bili dočekani, tako nam je bilo servirano i tako smo bili tretirani.

TARLE: Svrha formiranja sabirnog centra je da se u njega dovode ratni zarobljenici, odnosno lica koja bi u jednom istražnom postupku mogla dati korisne informacije i u odnosu na realizaciju krajnjih ciljeva koje je JNA tada imala prema Hrvatskoj uopšte.

RSE: Pritom svih ovih godina nije do kraja razjašnjeno kakva je bila prava priroda mesta gde su držani zatočeni. U Hrvatskoj si ti objekti od početka nazivani srpskim koncentracionim logorima, sa jasnim aluzijama na zloglasne objekte iz vremena Drugog svetskog rata, dok se u Srbiji i Crnoj Gori govorilo da su to najobičniji prihvatni centri za zarobljenike. Da li su to, dakle, bili samo prolazni sabirni centri ili pravi koncentracioni logori?

ŠALIĆ: Ne, to nisu bili logori, niti su mogli biti, već po međunarodnom pravu osnovani sabirni centri.

PRKAČIN: Kakvi sabirni centri!? To su bili logori za likvidaciju ljudi! I kad su nas primali i tamo držali, tretirali su nas razbojnički, na najgori način. Tretirali su nas tako da smo misli, kad su nas jednog po jednog izvodili, da će nas odmah klati. Takav smo imali dojam. U svakom momentu kad bi se otvorila vrata, misli smo da dolaze po nas da idemo na likvidaciju.

RSE: S obzirom da logori koji su postojali u Srbiji i Crnoj Gori, nisu bili pod nadzorom civilnih, već vojnih organa koji su i osnovali, još uvek se ne mogu dobiti podaci o broju zatočenika. U ministarstvima odbrane se i dalje nailazi na bedem ćutanja kada je reč o ovim objektima, tako da se sve procene osnivaju na onima koji su bili zatočeni, ili koji su imali veze za zatočenicima:



REHAK: Neki su prošli i kroz logore u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Zajedno s njima, po našoj evidenciji imamo oko 30.000 ljudi koji su prošli kroz te vidove zatočenja, od par do mjesec dana. Onih koji su se duže zadržavali u tim logorima je negdje oko 8.000.

ŠALIĆ: Oni su zarobljeni tokom i nakon vukovarske operacije. Tretirani su kao zarobljenici obzirom da su nosili oružje. Radi se o jedno devet-deset autobusa. Ti sabirni centri su osnovani i na dva mesta na teritoriji Srbije – Mitrovici i Stajićevu – uz poštivanje svih propisa međunarodnog ratnog prava. Znači, oni nisu bili nikakvi logoraši, već ratni zarobljenici.

RSE: Mada su ratne operacije južno od Dubrovnika bile umnogome drugačije od onoga što se dešavalo u okolini Vukovara, i razaranja i broj ubijenih mnogo manji od onog u istočnoj Slavoniji, profil zatočenika Morinja nije se previše razlikovao od strukture onih koji su se našli u srpskim logorima:

PRKAČIN: Kroz Morinj je prošlo negdje oko tristotinjak ljudi. Bilo je i civila. I ja sam bio uhvaćen kao civil, nisam imao uniformu. Mi smo bili u nekakvoj vojnoj formaciji, ali nismo imali oružje.



TARLE: Kupljeni su oni ljudi koje je vojska mogla da pokupi. Mi smo ih tada zvali „lica u vlasništvu JNA“, što je kada pogledate s ove distance zaista apsolutno nerazumno. Najveći broj ljudi koji je tu dovođen, bili su oni koji su bukvalno bili zatečeni, ili kod kojih je prilikom pretresa ili legitimisanja nađena članska iskaznica HDZ-a ili neki predizborni plakat ili sličan materijal, da ne kažem i konzerva na kojoj je pisalo „čist hrvatski zrak“. Jako je mali broj onih ljudi koji su dovedeni u taj sabirni centar, a koji su zaista bili pripadnici neke regularne, tadašnje, hrvatske vojne strukture, i koji su zaista učestvovali – prošavši vojnu obuku – u vojnim operacijama. Kad ovo kažem, isključujem mlađariju iz, recimo, Cavtata, koji su mobilisani u Teritorijalnu odbranu mjesne kancelarije. Isključujem ljude koji su, vidjevši da nailazi neka vojska, izašli na svoje terase i – što bi Konavljani rekli – svojim „lovicama“ (lovačkim puškama) pokušavali da brane svoju kuću. Isključujem ljude iz onog sjevernijeg dijela, Trsteno i dalje gore, koji su bili pripadnici tih nekih mjesnih straža. To su najvećim dijelom bili civili.

RSE: Ko se sa druge strane zatekao u zatekao srpskim logorima?

ŠALIĆ: To se isključivo odnosilo na lica koja su zarobljena nakon vukovarske operacije. Nikakvih drugih ratnih zarobljenika nije bilo.

REHAK: Tačno je da je bilo i pripadnika hrvatskih vojnih formacija u tim takozvanim sabirnim centrima, ali kako može biti vojnik čovjek od 70 ili 80 godina? Bilo je i vojnika, ali nekih 40 posto su bili civili, uključujući žene i djecu. Što su te žene i ta djeca bili krivi? Uzmimo samo primjer Stajićeva, tu su bili i dečkići od šest godina i starijih ljudi koji su imali blizu 80, a možda i više. Što su ti stari ljudi bili uradili? A zadržavani su po mjesec-dva dana u logorima.

RSE: Kada su u oktobru 1991. godine okončane borbe oko Dubrovnika, a mesec dana kasnije vojska zauzela ruševine grada Vukovara, zarobljenici iz Hrvatske prebačeni su u Crnu Goru i Srbiju pod sumnjom da su počinili zločine nad srpskim stanovništvom. Optužbe za progone Srba, maltretiranje, ubistva, pa i genocid, bilo je povod za formiranje logora. Koliko je zapravo osnivanje ovih centara imalo svoje utemeljenje u onome što se u to vreme zaista dešavalo u istočnoj Slavoniji sa srpskim stanovništvom?

REHAK: Kako smo mi mogli napraviti zločin ako je netko došao iz Smederevske Palanke ovdje i poginuo na ratištu. Kakav sam ja tu počinio zločin? Mi nismo nikog napadali, mi smo samo branili svoje domove. A tamo je 21 dijete bilo teško ranjeno od jednog granatiranja. Zbog toga mislim da je to bila samo politička propaganda da bi se digla tenzija protiv Hrvatske od strane Srbije. Srpskom narodu su nas prezentirali kao zločince, krvoloke i ne znam kako sve ne. Nijedan viši oficir nije rekao da smo mi hrvatska vojska, već da smo svi mi ustaše, a ja nisam ni znao šta je ustaša. Vidio sam ih poslije na slikama.

ŠALIĆ: U Vojnom sudu u Beogradu se vodio postupak protiv nekih 200-300 ljudi. Predmet dokazivanja i rasprave pred tim sudom su bili ratni zločini izvršeni nad ranjenicima, zarobljenicima, civilnim stanovništvom, znači povrede međunarodnog humanitarnog prava. Neka od tih lica su osuđena na smrt. Izrečeno je sedam smrtnih presuda u tom periodu za teške ratne zločine – za klasično ubijanje civila u Vukovaru, izvođenje iz skloništa i sabirnih centara i njihovu klasičnu likvidaciju. Predmet rasprave pred vojnim sudovima su bile na desetine lica koja su bila pripadnici tih hrvatskih vojnih formacija

RSE: Da li je situacija bila nešto drugačija u Konavlima?

TARLE: Apsolutno da je postojao evidentan pritisak prema srpskom i nehrvatskom, ali posebno prema srpskom stanovništvu. Znam neke primjere gdje su ljudi, koji su svojevremeno bili jako istaknuti građani Dubrovnika – bili su komandanti garnizona i tako dalje – bili pod određenim pritiskom. Da je tu bilo i šikaniranja na poslu, u školama. Uostalom, o tome svjedoči i jedan dobar dio ljudi, Srba, koji su tada izbjegli iz Dubrovnika. Ne isključujem mogućnost da je bilo nekih manjih ili većih fizičkih sukoba, ali mislim da organizovanog pritiska, a pogotovo neke organizovane torture prema srpskom življu nije bilo.



PRKAČIN: Na dubrovačkom području – u Dubrovniku i okolici Dubrovnika – odgovorno tvrdim da nitko ništa nije radio srpskim civilima. Ja sam, recimo, bio optužen da je kod mene u kući nađena sprava za mučenje Srba kanadske proizvodnje. To su takve izmišljotine. Kako može biti sprava specijalno za mučenje Srba? Ja čak nisam znao ni tko je Srbin, tko nije, jer me to nikad nije ni interesiralo, niti me sada interesira.

RSE: No bez obzira što su već polovinom 1991. godine počinjeni određeni broj zločini nad srpskim stanovništvom u pojednim delovima Hrvatske, uslovi u kojima su u logorima u Srbiji i Crnoj Gori bili izloženi hrvatski zatvorenici, kosili su se vrlo često sa elementarnim normama međunarodnog prava. Mada su vojni organi i tada govorili da su logore nadgledali pripadnici Crvenog krsta i organizacije Amnesti internešnl, zatočenici svedoče o krajnje nehumanim uslovima života:

ŠALIĆ: Uglavnom, sva ta lica su bila popisana. Bio im je omogućen medicinski nadzor. Bili su izabrani organi koji su odgovarali u tim centrima u svakom pogledu. Nije bilo nikakvog zlostavljanja, niti maltretiranja. Oni bi to, vjerovatno, u tom periodu prijavili tim međunarodnim organizacijama koje su posjetile svakog pojedinačno.

REHAK: U Stajićevu – poljoprivrednoj farmi na kojoj se držala stoka – su ogradili dio, hangar po hangar, bodljikavom žicom. Mi smo bili u štali. Spavali smo na betonu, a kasnije su nam donijeli slamu i nekakve vojne deke. Da nam nisu dali vojne šinjele, svi bismo se posmrzavali, jer je temperatura u Stajićevu znala pasti ispod 20 stupnjeva celzija. Prvo sam bio u nekakvom magazinu, pokrivenom samo crijepom. Ujutro, kad se probudite, vidite da je gore sve bijelo – od našeg disanja se stvorilo inje. Zapovjednik logora, potpukovnik Živanović, nam je rekao da se ne možemo žaliti jer dobivamo 20 posto hrane od onoga što dobije vojnik na prvoj liniji. Čujte, mi se nismo žalili. Dobio si ujutro jednu krišku kruha, malo čaja i jednu kriščicu salame. Najviše si dobio četvrtinu paštete. Stalno su nas maltretirali. Svaku večer me digne pa me razbije. Po kojoj je to konvenciji? Neki su ljudi bili maltretirani svakodnevno. Bilo je dosta maltretiranja, i psihičkog i fizičkog, vođenja na strijeljanje i sto drugih stvari. Ljudi su toliko bili tučeni da su otekli i morali smo moliti liječnike da im pomognu. Kad su liječnici vidjeli kako izgledaju, odnijeli su ih u bolnicu u Zrenjanin.

ŠALIĆ: Mislim da zlostavljanja nije bilo. Možda je bilo pojedinačnih, izolovanih incidenata, ali nekakvog sistematskog zlostavljanja sigurno nije bilo. Sva lica su bila pod potpunim lekarskim nadozorom.

RSE: Ništa bolji uslovi nisu vladali ni u Morinju:

PRKAČIN: Uvjeti u tom logoru su bili više nego užasni. Dnevno sam gubio pola kilograma težine. Nije da nismo ništa jeli, nešto smo jeli, ali za nas sedamdesetak su davali jedno pet-šest porcija. Najzahvalniji smo bili onome tko nas je pustio da idemo u klozet.



TARLE: Ako bilo koji zarobljenik kojeg sam saslušavao, kaže da sam ga u toku razgovora vezao ili udario, odmah ću za to da pristanem na maksimalnu kaznu jer znam da to nikad nisam učinio, kao ni većina mojih kolega oficira bezbjednosti u to vrijeme. Mislim da je jako važno da se kaže da su svi muškarci dovedeni u Morinj i smješteni u bivša skladišta, na stare dušeke i strunjače. Dobijali su i ćebad. Organizovan im je elementarni život. Higijena je održavana vani – na česmama ispred skladišta. Jedinica za atomsko-biološko-hemijsku zaštitu je razvila i ta neka kupatila u kojima su se kupali. Hrana je spremana u Kumboru i uredno dovožena u Morinj. Znam da su pojedini zatvorenici u imali i posjete. Znam da su dobijali pakete od svojih iz Cavtata. Znam da smo im mi donosili pakete.

PRKAČIN: Nikakvi normalni uvjeti nisu bili. Na to što kažu da su nam donosili čarape, ja im kažem – da Bog da njihova djeca i potomci nosili takve čarape čitav život, a živjeli 100 godina.

RSE: Mada je u hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga svedočenja o torturi kojoj su zatočenici bili izloženi u srpskim i crnogorskim logorima, velika većina stanovnika u Crnoj Gori i Srbiji i dalje sa nevericom dočekuje ovakve glasove koji stižu od zapadnih suseda. Da li je, dakle, bilo sistamatskog maltretiranja hrvatskih zatočenika u logorima, barem na osnovu iskustva onih koji su se u tom trenutku, na različitim stranama, zatekli u njima?

TARLE: Sistematskog sigurno ne, pojedinačnog sigurno da. Ako si predstavimo sliku tog sabirnog centra, radilo se o 70-80 ljudi u jednoj prostoriji i normalno da su bili stisnuti između sebe, normalno da su najveći dio vremena provodili zatvoreni, sigurno je bilo ćuškanja. Kada bi došao taj neki kamion sa tih 10-15 ljudi, neću da kažem da su oni izbacivani na zemlju prije nego što odu u sabirni centar, ali su svi dolazili vezani i bilo je tu pokojeg udarca nogom, pokojeg udarca kundakom, pokojeg šamara…Mi smo kao oficiri bezbjednosti znali ili povremeno saznavali da postoje određeni oblici tjeranja da se pjevaju neke pjesme koje su neprihvatljive sa stanovišta nekoga ko je Hrvat, ko je katolik i tako dalje. Znam da je bilo smjenjivanja komandira straže, čovjeka koji je bio nekakav bokser-amater, pa bi znao ponekad izvući nekoga na koga je imao pik i ne dajući mu da se brani vježbao eskivaže i nanošenje udaraca iz blizine. Toga znam da je sigurno bilo. Da li je tu i tamo pendrek radio, u redu dok se čeka na hranu, da li je kuhar nekog klepio kutlačom, vjerujem da jeste.



PRKAČIN: Maltretirani smo 24 sata. Dolazili su čak i iz određenih mjesta okolo da nas mlate. Iživljavali su se na nama. Bilo je premlaćivanja. Povali te, stavi ti nož ispod vrata i psihički te maltretira – klat će, neće klati; neće grlo, već će sukat crijeva… Onda te otjera unutra, pa te privodi na strijeljanje – stavi te pred zid, pa opali rafal iznad glave i tako dalje.

RSE: Mnogi zarobljenici srpskih logora i danas osećaju posledice zatočeništva. Mada su telesne povrede i psihički ožiljci i dalje vidljivi, mnogo su veći teži problem oni koji nisu dočekali kraj svog zatočeništva, pre svega zbog premlaćivanja:

ŠALIĆ: Tih pojedinačnih, izolovanih incidenata je verovatno bilo, ali nekos sistematskog zlostavljanja sigurno nije.

REHAK: Nama je 300 ljudi je umrlo u logoru.

RSE: Koliko je sa druge strane bilo žrtava u Morinju?

PRKAČIN: Batinali su tako da čovjek preživi. Ostavili bi ga napola živog, pa kad se oporavi, batinali bi opet.

TARLE: Znam za jedan slučaj. Radilo se o čovjeku koji je umro u bolnici u Meljinama. Dobio je neki jak napad, prevežen je u Vojnu bolnicu u Meljinama i tamo je umro.

RSE: U Hrvatskoj je još tokom rata osuđen na višegodišnje zatvorske kazne jedan broj lica koja su osumnjičena za stradanje zatočenika logora. S obzirom da najviši državni akti kako Srbije tako i Crne Gore ne dozvoljavaju uzručenje svoj državljana drugim državama, na pravosudnim organima Srbije i Crne Gore je da procene da li će protiv pojednih lica koja su odgovorna za dešavanjima u logorima, biti podnete optužnice:



ŠALIĆ: Ako bi neko tim ljudima trebao da dá nadoknadu zato što su bili zarobljeni, to bi trebala hrvatska vojska koja ih je angažovala. Po međunarodnom humanitarnom pravu to nisu krivična dela. Ako je bilo tih pojedinačnih ekscesa, treba vidjeti ko su ti ljudi i to može da se procesuira.

REHAK: Nama je prioritet da se utvrdi istina. Nitko od nas ne laže, svi smo mi bili tamo. Oni mogu te logore srušiti, ali mi smo tamo bili.

RSE: Kao što su iznenada osnovani, logori za zarobljenike iz Hrvatske, naglo su i zatvoreni. Sredinom avgusta 1992. godine u Nemetinu su, shodno sporazumu SR Jugoslavije i Republike Hrvatske, razmenjeni svi zarobljenici, dok su pritvorenici Morinja napustili Crnu Goru brodom. Bez obzira što veze između Srbije i Crne Gore i Hrvatske sve više liče na odnose između drugih evropskih zemalja, postojanje logora i dalje opterećuje odnose između tih država. Da li će se u doglednoj budućnosti do kraja rasvetliti sve ono što se dešavalo u logorima u Srbiji i Crnoj Gori?

ŠALIĆ: Ja mislim da je sve što se tiče toga potpuno rasvetljeno. Postoje svi dokumenti, i o tome kad je ko lišen slobode i gde je lišen slobode i koliko je boravio u sabirnom centru. To nije nikakva tabu tema. To je samo priča potegnuta za neke unutrašnjepolitičke potrebe u Hrvatskoj.

REHAK: Ja se nadam. To je sasvim normalno. Mi to ne bi radili da se ne nadamo da će istina koja se dogodila izaći na svjetlo dana. I to nam je najvažnije. Ništa nam nije toliko važno koliko nam je važna ta istina.

RSE: Bliži li se trenutak kada će ono što se dešavalo u nemalom broju logora u Srbiji i Crnoj Gori biti do kraja razjašnjeno?

PRKAČIN: Ne vjerujem da će biti rasvijetljeni do kraja, ali se nadam da će biti rasvijetljeni u jednom velikom dijelu. Nadam se da će se pokrenuti postupak koji će na neki način dovesti do toga da javnost i budući naraštaji za to saznaju, da se takav zločin ne bi ponovio.

TARLE: Bilo bi jako dobro da se stvari dovedu do kraja. Onaj ko je počinio zločin, neka za to i odgovara. Otvaranje pitanja Morinja bi trebalo da ima tu funkciju da se stvari zaista dovedu do kraja, da svi mi koji smo tamo bili kažemo ono što zaista jeste. Kako mi sa jedne, tako i oni sa druge strane.

RSE: Prihvatanje sudskih organa u Crnoj Gori da se pozabave dokazima koje su stigli iz Hrvatske, predstavlja jasan znak da se o logorima više ne može ćutati. Kada srpsko Tužilaštvo za ratne zločine krene istim putem, biće to kraj jednog od poslednjih tabua prošlog rata, bez obzira što bi to bio samo početak oslobađanja od dela tereta, koji su ostavili za sobom događaji iz novije istorije
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG