Dostupni linkovi

logo-print

Ko nadzire tajne službe?


Mirjana RAKELA (Biljana JOVICEVIC, Dženana KARABEGOVIC, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Nebojša BUGARINOVIC, Vladimir NIKITOVIC)

Povijesna saslušanja moćnika – tako je u Crnoj Gori ocjenjeno saslušanje direktora Uprave policije Veselina Veljovića i Agencije za nacionalnu bezbjednost Duška Markovića pred članovima skupštinskog Odbora za bezbjednost 21. i 22. ožujka. Najoštrija pitanja dolazila su, kaže naša novinarka Biljana Jovičević od opozicije, koja je ove službe do sada najčešće optuživala da su poslušni aparat vladajuće elite i da su nesposobni da se nose sa organiziranim kriminalom, te da nisu u stanju rasvijetliti brojna nerazjašnjena ubojstva zbog korupcije u vlastitim redovima i sprege sa kriminalnim miljeom. Da li se počeo skidati veo mističnosti sa ovih službi? Predsjednik Odbora za bezbjednost Dragan Kujović:

„I ja sam jedan od onih koji misle da su dosadašnje sjednice Odbora vrijedan iskorak ka demokratizaciji službi bezbjednosti i odbrane. Smatram vrijednim ono do čega smo do sada došli u uspostavljanju međusobnog povjerenja. A naročito je vrijedno što je parlament počeo stvarno da obavlja svoju kontrolnu ulogu nad službama bezbjednosti i odbrane. Uz sve ovo treba reći, pa čak i istaknuti, da su šefovi ovih službi razumjeli vrijeme i važnost procesa koji su poodavno otvoreni u Crnoj Gori.“

Najjača opoziciona stranka – Pokret za promjene, grupacija koja, za razliku od ostalih opozicionara, primarni cilj djelovanja vidi u rješavanju socijalno-ekonomskih problema crnogorskog društva, od ulaska u parlament na jesenjim izborima insistira na jačanju kontrolne funkcije parlamenta nad izvršnom vlašću. Potpredsjednik Pokreta za promjene i Odbora za bezbjednost Goran Batrićević:

„Naša osnovna intencija u ovom trenutku je bila da razbijemo poznati crnogorski ,strah od Udbe‘. Znači da relaksiramo atmosferu, da kažemo da su to ljudi koji rade određeni posao, da ono što oni rade mi možemo donekle da kontrolišemo, barem u mjeri u kojoj to može jedna parlamenarna ekipa, da upriličimo Agenciju za nacionalnu bezbjednost, da ih tjeramo da se demokratizuju, da naprave novu sistematizaciju, da prestanu partijski da razmišljaju i da shvate da je njihov funkcija odbrana zemlje od globalnih svjetskih izazova a ne od političkih neistomišljenika.“

Od prvih saslušanja crnogorskih direktora policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost, više su očekivali predstavnici Srpske liste, koji priznaju da su Veljović i Marković bili korektni odgovarajući na sva postavljena pitanja, međutim, član Odbora iz te grupacije Dobrilo Dedaić, i pored toga što smatra da je dobro što je parlament makar formalno dobio priliku da kontroliše ljude koji su po njegovom sudu i dalje nekontrolisani, vjeruje da obojica svoj posao i dalje obavljaju skladu sa dnevnopolitičkim horoskopom Demokratske partije socijalista, te da ih odgovorima nijesu naveli na pravi put:

„Informacije su uglavnom bile frizirane i polovične. Bilo je nekoliko korektnih odgovora, međutim mimo toga, priča i jednog i drugog se ipak svodila na šablon i klasično poltikantstvo.“

A na kraju smo utiske o prvom saslušanju potražili i od ispitivane strane. Portparol Uprave policije Tamara Popović:

„Pored ciljeva koje je Odbor za bezbjednost i odbranu postavio, saslušanje nesumnjivo predstavlja povećanje obima transparentnosti i rada policijske organizacije, što, u svakom slučaju, treba da doprinese i jačanju povjerenja građana u državnu policijsku organizaciju.“

Postoji li civilni nadzor tajnih službi u zemljama regije? Da li je to tek puka formalnost ili se Balkan, ipak, korak po korak, primiče evropskim standardima demokracije i političke kulture:

BOSNA I HERCEGOVINA

U Bosni i Hercegovini, civilna kontrola tajnih službi je regulirana Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj službi BiH. No, kako na Balkanu zakon ide drumom, sve ostalo šumom, tako je i potpuno različit stav javnosti i politike o spomenutom zakonu i parlamentarnoj kontroli policije, sigurnosnih i drugih tajnih službi. Sarajevski novinar i direktor tjednika „Dani“ Senad Pećanin kaže kako nema civilnog nadzora nad tajnim službama, kako zapravo ne postoji tijelo koje bi se time bavilo, te da ni od strane međunarodnih predstavnika nije stigla inicijativa za formiranjem jednog kontrolnog tijela:

„Prvo, zato što to vladajućim strankama nije u interesu. To je vrlo jasno i mislim da oko toga nema zbora. Druga stvar je meni osobno neobjašnjiva, a to je indolentnost međunarodnih predstavnika u BiH, pod čijom dirigentskom palicom je praktično izvršena reforma kompletnog obrambenog, policijskog i sigurnosnog sistema u Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je, i zaista ne mogu da dokučim razloge zašto je to tako, da oni nisu tome posvetili nimalo pažnje. Da jesu, da je slučaj bio obrnut, nesumnjivo je, s obzirom na moć, uticaj i snagu koju posjeduju u BiH, da bi takav nadzor bio uspostavljen.“

Naša sarajevska kolegica Dženana Karabegović, razgovarala je sa članovima parlamentarne komisije koja bi po zakonu trebala nadzirati rad tajnih službi – članom komisije u prethodnom sastavu parlamenta Tomislavom Limovom i sadašnjim članom Mladenom Ivanićem:

„Ja mislim da je sa formalnog stanovišta uspostavljen sasvim solidan oblik civilne kontrole nad našim službama. E sad, da li se to suštinski uvijek primjenjuje do kraja, to će pokazati praksa. Mislim da je do ovog momenta bilo relativno rano o tome govoriti jer se ta služba više bavila unutrašnjom organizacijom nego nekim ozbiljnijim svojim djelovanjem na terenu.“

Na pitanje koliko je Obavještajna sigurnosna služba BiH servis građana, Tomislav Limov odgovara:

„Reći da je tajna služba servis građana je pretenciozno i idealistički. Bolje bi bilo reći da je Obavještajno-sigurnosna agencija servis državnih institucija. Tajna služba nigdje na svijetu nije servis građana, nego je servis države odnosno njenih institucija.“

Koliko su tajne službe u državama regije pod kontrolom javnosti, polažu li državni službenici račune građanima kako bi se izbjegla situacija u kojoj su tajne službe previše dobre i aktivne, pa umjesto da država ima policiju, policija ima „svoju državu“. U razvijenim demokracijama cilj je upravo obrnut – da država ima efikasnu policiju, pa i onu tajnu, koja mora biti pod kontrolom legalno izabranih političara.

HRVATSKA

Da li su tajne službe u Hrvatskoj pod nadzorom Sabora? Potpredsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Šime Lučin kaže da se prvi ljudi hrvatskih tajnih službi jako rijetko pojavljuju u hrvatskom Parlamentu:

„Obično dolaze drugi, treći ljudi. Prvi ljudi dolaze eventualno jednom godišnje, kad su izvješća, što, po meni, nije dobro. Oni bi zapravo trebali odgovarati na sva sporna pitanja. Jer, ako je zamišljeno da je uloga Sabora, preko njegovog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, da vrši najveći nadzor, i parlamentarni i zakonodavni, onda bi bilo sasvim razumljivo da se ta kontrola i nadzor u cijelosti konzumiraju. Nažalost, u našim prilikama, taj Odbor ne ispunjava svoju funkciju. A po meni, u bitnom dijelu tu funkciju ne ispunjava zato što Odborom predsjedava predstavnik parlamentarne većine, a ne oporbe kako je to inače praksa u velikom dijelu demokratskih zemalja.“

Lučin podsjeća da su za funkcioniranje tajnih službi u Hrvatskoj najodgovorniji predsjednik države i premijer, stručno ih kontrolira Vijeće za nacionalnu sigurnost, a za parlamentarni nadzor najmjerodavniji je saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Prije tri i po godine osnovano je i tijelo za civilni nadzor , točnije Vijeće za građanski nadzor tajnih službi, pa bi se, zaključuje Lučin, moglo reći da je cijela stvar normativno dobro postavljena, ali problemi, kao obično, nastupaju u praktičnom djelovanju:

„Činjenica je da mi u ovom mandatu, recimo, nismo nikad razmatrali na plenarnoj sjednici Sabora stanje sigurnosti i poziciju tajnih službi. Recimo, konkretno, kad je riječ o izvješću Vijeća za građanski nadzor tajnih službi, tamo fino stoji da oni šestomjesečno odnosno obavezno jednom godišnje, podnose izvještaj predsjedniku Sabora. Da, oni to rade, ali predsjednik Sabora to izvješće nikad nije stavio na razmatranje na plenarnoj sjednici Sabora. Prema tome, sigurno da postoji potreba da se o tome raspravlja i na takav način, da bi bilo i manje mistifikacija i manje eventualnih zlouporaba. Kad pogledate šta su tajne službe radile u zadnjih desetak godina – tu bilo svega, i praćenja političara i novinara i tako dalje – onda imate jedan razlog više da budete oprezni i da tražite da se ide korak dalje u tom smislu građanskog nadzora.“

Tin Gazivoda je upravo član tog prvog tijela u Hrvatskoj za civilni nadzor tajnih službi – Vijeća za građanski nadzor. Nakon prvotnih rezervi i ignoriranja, kaže da su u protekle tri i pol godine ipak uspjeli postići da im se danas bez većih problema otvara pristup određenim informacijama. Gazivoda općenito vidi napredak u profesionaliziranju tajnih službi u Hrvatskoj – od njihova svođenja sa prvotnih sedam-osam agencija na svega dvije, do poboljšanja zakonodavnih okvira. Ipak upozorava da se o svemu premalo govori na saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, a pogotovo u parlamentu, iako smatra da te saborske sjednice ne bi trebale biti otvorene za javnost:

„Tu imamo još velika pitanja vezano za potrebu zakonskog reguliranja ovog aspekta sigurnosnih provjera. To je tek najavljeno da će se desiti i tu treba vidjeti kako će se stvari odvijati. A isto tako treba paziti što će biti kada je riječ o Zakonu o tajnosti podataka i da li će tu doći do nepotrebnih, pretjeranih ograničenja javnosti da zna određene informacije. Ali, s druge strane bi se moglo raspravljati u samom Saboru, na plenarnoj sjednici, upravo o izvještajima našeg Vijeća. To je na neki način zakonska obaveza. U zakonu se kaže da mi godišnje izvještaje trebamo uputiti predsjedniku Sabora, što mi i činimo, ali mislim da je namjera bila ne samo da se to uputi predsjedniku Sabora, nego i da se – barem s te strane građanskog nadzora, u jednoj mjeri u kojoj se ne ulazi u područje tajnosti – održi neka vrsta rasprave o funkcioniranju sigurnosno-obavještajnih agencija i u samom Saboru. Dakle, ja mislim da to ne bi smjelo ići kroz nekakve incidente i skandale, nego da bi se moralo pokušati i u ovom segmentu raditi stvari na jedan malo sustavniji način.“

Saborski zastupnik IDS-a, Damir Kajin, također ocjenjuje da su tajne službe u Hrvatskoj danas manje moćne no što su bile još prije nekoliko godina, te da ih se manje zloupotrebljava. Zalaže se, svakako, za pojačani civilni nadzor, ali upozorava i na aktualne manjkavosti samog civilnog nadzora:

„Civilni nadzor – da. Imaju ga i ostale zemlje. Ali kod nas se civilni nadzor dijeli između HDZ-a i SDP-a, zavisno od toga tko je na vlasti. Vi uvijek možete naći ,neovisne eksperte‘, koji nisu članovi ove ili one političke opcije, ali zapravo pripadaju o ovaj ili onaj ,brlog‘. Civilni nadzor – da, ali to moraju biti ljudi punog moralnog, profesionalnog i nadasve ljudskog digniteta. Ljudi koji obnašaju civilni nadzor imaju ogromnu skrivenu moć. Oni mogu nečinjenjem dopustiti zloupotrebe u sustavu koji je u zadnjih stotinjak godina upravo tako – na zlouporabi – i funkcionirao. I sva je sreća da se u vrijeme informatizacije i sve veće slobode riječi sputava njihova ,samovolja‘.“

Primiče li se Balkan, ipak, korak po korak, evropskim standardima demokracije i političke kulture? I da li je u državama regije civilni nadzor tajnih službi stvaran ili je tek dobro slovo na papiru?

SRBIJA

Srpski politički život se od trenutka kada je nestala državna zajednica nalazi u raskoraku između propisa i stvarnosti, pa se to odnosi i na proklamiranu civilnu kontrolu službi sigurnosti, kaže u razgovoru sa Nebojšom Bugarinovićem stručnjak za ovu problematiku Aleksandar Radić:

„Praksa je pokazala da su sve srpske, vladine institucije, tokom vlade premijera Koštunice bile vrlo nedostupne za objektivnu analizu, i od strane političkih krugova, a naročito od strane javnosti, medija i nevladinih organizacija. Tako da ako neko a Zapada postavi pitanje – šta ste učinili po pitanju kontrole službe bezbednosti, onda prividno, kada pokažete popise, može da se učini da se slede neka pravila igre koja postoje u inostranstvu, međutim, u praksi je to jedan neprimenjiv pristup. Naprosto, nema ljudi, nema dovoljno odgovornosti i stručnosti da bi se zaista sprovodila, za moderno vreme primerena kontrola nad službama bezbednosti.“

U situaciji kada Srbija još uvek nema novu Vladu i kada nije konstituiran skupštinski odbor za sigurnost, Bezbednosno- informativna agencija faktički i nema kome podnositi izvještaj o svom radu.

Funkcioner Demokratske stranke Srbije, odvjetnik Đorđe Mamula, koji je u prošlom mandatu bio član skupštinskog Odbora za sigurnost, za naš program govori o tome što bi se trebalo mijenjati da bi se ostvarila civilna kontrola tajnih i uopće sigurnosnih službi:

„Mislim da bi poslanici u tom odboru trebali zaista da budu veoma obavešteni o pitanjima bezbednosti, organizovanog kriminala, krivičnog i procesnog prava. Mislim da bi morali da prođu jednu obuku za rad u takvom odboru, budući da se Agencija ne bavi politikom i da pitanja koja se tiču politike ne dolaze u obzir. Politikom se bave drugi državni organi. Tako da bi poslanici mogli da budu daleko bolje obavešteni o radu te službe, da imaju jedno prethodno obrazovanje o njenim nadležnostima i tako dalje. A naravno, veoma bi bilo važno vidjeti kakve su reforme tih službi izvršene u zemljama Evropske unije.“

EVROPSKA UNIJA

Kako se javne i tajne sigurnosne službe nadziru u zemljama Evropske unije? Postoji li razlika između takozvanih starih i novih članica „dvadeset sedmorice“. Dašu Pavlović, dopisnicu agencije BETA iz Praga, pitali smo da li su tajne službe u državama poput Poljske, Češke i Slovačke, pod nadzorom javnosti:

„Posle pada komunizma, obaveštajne službe u Srednjoj Evropi su bile greenfield ulaganje u demokratiju, znači bile su napravljene od početka. Vrlo lako je postignut konsenzus da novi agenti ne smeju da imaju izvršnu moć, dakle da ne smeju da hapse, da ne smeju da saslušavaju, već da treba da se bave analizama, prikupljanjem podataka, da zadatke moraju da dobijaju od vlade, i to uz strogi nadzor nezavisnih parlamentarnih komisija. U tim komisijama po pravilu zaseda kao predsednik poslanik iz redova opozicije. Tu je izuzetak Poljska – ima komisiju, ali i ministra u vladi, Zbigniewa Wassermana, koji je zadužen za koordinaciju specijalnih službi. Međutim, i ti savremeni zakoni, koji zaista nemaju falinke kada se pogledaju iz ugla razvijenih demokratija, kratkih su ruku da spreče one suptilne kadrovske rokade preko kojih partije na vlasti obezbeđuju svoj uticaj u službama. Vode se žestoke rasprave vlade i opozicije i oko kandidata koji trebaju da dođu na čelo obaveštajnih službi. Zvuči kao šala, ali kada je jesenas u Poljskoj za šefa vojnih obaveštajaca imenovan Antoni Macierewicz, poslanici Saveza demokratske levice su podneli u parlamentu ozbiljan predlog zakona da ubuduće svi šefovi obaveštajaca moraju da prođu kroz stroge psihijatrijske testove da bi se videlo da li su paranoični, jer je upravo Macierewicz prošle godine optužio sve šefove diplomatije demokratske Poljske, osim jednog – profesora Vladislava Brtoševskog, kojeg zaista niko ni u ludilu ne bi mogao za to da optuži, da su ustvari ruski agenti, bez obzira da li su bili u vladama antikomunističke desnice ili postkomunističke levice, i morao je vrlo brzo da se javno izvinjava.“

Tako je to u nekim od novih članica Unije. A kako se tajne službe kontroliraju Njemačkoj, pitali smo Lidiju Klasić, novinarku radija Deuche Welle u Berlinu:

„U Nemačkoj postoje tri tajne službe – jedna zadužena za inozemstvo i za sigurnosno-političke informacije u vezi s inozemstvom, druga za unutrašnje stvari i treća je takozvana vojna tajna služba. Sve one su podvrgnute parlamentarnom kontrolnom gremiju Bundestaga. Ovaj možda najvažniji – BND, zapravo je direktno pod ingerencijom saveznog kancelara. Zapravo je formalno i naseljen u Kancelarskom uredu. Stvarno sjedište je u Pullachu kraj Minhena i u Berlinu. Koordinator cijele te službe, šef Kancelarskog ureda, sjedi sasvim blizu kancelara. A kancelar je formalno odgovorna osoba za rad tajne službe.“

* * * * *

Kako tu kontrolu vide građani, u dvije zemlje regije. Ankica Barbir Mladinović pitala je Zagrepčane da li treba kontrolirati rad tih službi u Hrvatskoj:

„Mislim da apsolutno treba. Javnost apsolutno treba da čuje rezultate tih njihovih istraga. Ako se sakrivaju se te nekakve malverzacije kao što je ova sa Zagorcem, šta onda znači da oni okolo šalabazaju i šljofaju a da o tome nitko ništa ne zna.“

„Čujte, ako je tajna onda je tajna.“

„Ako je tajna, zašto bi svi u Saboru trebali znati šta radi. Pola njih će lajati okolo. Ako je nešto tajno, onda to u Saboru moraju znati pojedinci, ali ne svi.“

„Po meni bi trebali odgovarati nekakvoj komisiji.“

„Mislim da nam se inače u mnogim stvarima više mažu oči nego što bi trebalo. Da nam se u svim segmentima, ne samo o pitanju tajnih službi, pušta samo onoliko koliko nam oni žele plasirati. Neke stvari koje procure, procure namjerno, da bi mi imali nekakav osjećaj da nam je nešto procurilo.“

Vladimir Nikitović je ulicama Čačka o nadzoru tajnih i sigurnosnih službi zabilježio slijedeće:

„Svakako da je kontrola neophodna i da država to treba da kontroliše. Ali svakako da postoje i stvari koje jesu i koje će ostati državna tajna.“

„Ako nema kontrole, onda će one da rade same, bez ikakvog ustručavanja i uvek će dolaziti do zloupotreba.“

„Mislim da bi o tome svakako trebao biti informisan parlament, ali na neki način i šira javnost, kroz medije.“

„Ja kao individua to svakako podrazumevam, ali bojim se da sistem za to nije spreman. Za to je, ipak, potrebno malo više vremena i malo više demokratije u Srbbiji.“
XS
SM
MD
LG