Karlovčanka Milka Delibašić kaže da je jedna od sretnica jer je od prošlog proljeća, nakon 15 dugih godina dokazivanja i sporenja, konačno dobila stan i ponovo je u "svoja četiri zida":
"Dobila sam čak i bolje nego što sam imala. To je mali, jednosobni stan. Imam sobu, kuhinju, kupatilo i centralno grijanje. Jedino sam nesretna jer nemamo mogućnost otkupa. Mislim da je to jako nepravedno. U Karlovcu sam radila 35 godina i uplaćivala u Fond stambene izgradnje, kao i svaki zaposleni čovjek. Mislim da je nepravedno da nam ne daju da te stanove otkupimo."
Predsjednica karlovačkog Odbora za ljudska prava, Jelka Glumičić, ističe da je dosad podijeljeno oko 20 stanova, a pri dovršetku je i zgrada s još 41. stanom koji će, u sklopu programa za stambeno zbrinjavanje, biti dodijeljeni Srbima povratnicima koji su prije rata imali stanove u Karlovcu:
"Za Karlovac je podneseno 580 zahtjeva, a vođeno je 1880 sudskih sporova za oduzimanje stanarskih prava. Od toga su dva-tri riješena pozitivno. Ovaj program stambenog zbrinjavanja je toliko nepravedan i diskriminirajući. Stanarsko pravo se ne tretira kao imovinsko, kao što je to u Bosni. Tu je međunarodna zajednica totalno zakazala. Kada se stan i dobije, ti stanovi se ne mogu otkupit. Čak ni članovi domaćinstva neće moći nasljeđivati to pravo na najam. To bi onda bilo etničko čišćenje na kvadrat."
Diskriminacijom smatra i odredbu prema kojoj bivši nositelji stanarskih prava ne mogu u program stambenog zbrinjavanja ukoliko posjeduju vikendicu:
"Ako čovjek ima neku straćaru ili vikendicu na području od posebne državne skrbi, onda nema pravo na stan. Sve je to tako diskriminirajuće i taj program stambenog zbrinjavanja je jako nepravedan. Ako neko ima roditeljsku kuću, koja nema ni vode, ni struje, nema pravo na stambeno zbrinjavanje."
Upravo u toj nezavidnoj situaciji nalazi se i obitelj Draženke Mrkalj, koja je do 1991. godine živjela u trosobnom stanu u Karlovcu. Izgubili su ga jer su se prvih ratnih mjeseci sklonili u desetak kilometara udaljeni Tušilović, gdje su uoči rata započeli graditi i svoju vikendicu. U toj nezavršenoj kućici i danas žive. U program obnove nisu ušli jer je u pitanju vikendica, a ne kuća, a sad zbog te iste vikendice ne mogu ni u program stambenog zbrinjavanja:
"Oni su nama tražili dopunu, u smislu toga da svaki punoljetan član koji je naveden u tom obrascu, kao član te porodice, da izjavu da nema nikakvu nekretninu na teritoriji bivše Jugoslavije. Mnogo ljudi je, i prije i sada, imalo vikendice."
I predsjednica karlovačkog Odbora za ljudska prava podsjeća da vikendice ostalim građanima Hrvatske nisu bile prepreke pri otkupljivanju stanova. Navodi i sudbinu Marka Dragojevića koji se zbog posjedovanja vikendice i izgubljenog stana razbolio, te nakon 14 godina sporenja prošli tjedan i umro:
"Spor se vodio 14 godina. To je jedna prestrašna priča. Zbog te vikendice Marko je umro od tuge, od tog natezanja i sada se ne zna što će biti sa njima."
Nezaposlena Draženka Mrkalj ne zna ni što će biti s njom, čak i ako joj roditelji uđu u program stambenog zbrinjavanja:
"Oni su donijeli odredbu da djeca te stanove ne mogu naslijediti i ne mogu ih otkupljivati. To je ono što nas u biti diskriminira. To znači da mi djeca, koja živimo sa roditeljima, ne daj Bože kada oni umru, moramo da izađemo iz stana. Dobro je što se nešto pokrenulo, a tko će upasti u taj program, to ćemo da vidimo."
"Dobila sam čak i bolje nego što sam imala. To je mali, jednosobni stan. Imam sobu, kuhinju, kupatilo i centralno grijanje. Jedino sam nesretna jer nemamo mogućnost otkupa. Mislim da je to jako nepravedno. U Karlovcu sam radila 35 godina i uplaćivala u Fond stambene izgradnje, kao i svaki zaposleni čovjek. Mislim da je nepravedno da nam ne daju da te stanove otkupimo."
Predsjednica karlovačkog Odbora za ljudska prava, Jelka Glumičić, ističe da je dosad podijeljeno oko 20 stanova, a pri dovršetku je i zgrada s još 41. stanom koji će, u sklopu programa za stambeno zbrinjavanje, biti dodijeljeni Srbima povratnicima koji su prije rata imali stanove u Karlovcu:
"Za Karlovac je podneseno 580 zahtjeva, a vođeno je 1880 sudskih sporova za oduzimanje stanarskih prava. Od toga su dva-tri riješena pozitivno. Ovaj program stambenog zbrinjavanja je toliko nepravedan i diskriminirajući. Stanarsko pravo se ne tretira kao imovinsko, kao što je to u Bosni. Tu je međunarodna zajednica totalno zakazala. Kada se stan i dobije, ti stanovi se ne mogu otkupit. Čak ni članovi domaćinstva neće moći nasljeđivati to pravo na najam. To bi onda bilo etničko čišćenje na kvadrat."
Diskriminacijom smatra i odredbu prema kojoj bivši nositelji stanarskih prava ne mogu u program stambenog zbrinjavanja ukoliko posjeduju vikendicu:
"Ako čovjek ima neku straćaru ili vikendicu na području od posebne državne skrbi, onda nema pravo na stan. Sve je to tako diskriminirajuće i taj program stambenog zbrinjavanja je jako nepravedan. Ako neko ima roditeljsku kuću, koja nema ni vode, ni struje, nema pravo na stambeno zbrinjavanje."
Upravo u toj nezavidnoj situaciji nalazi se i obitelj Draženke Mrkalj, koja je do 1991. godine živjela u trosobnom stanu u Karlovcu. Izgubili su ga jer su se prvih ratnih mjeseci sklonili u desetak kilometara udaljeni Tušilović, gdje su uoči rata započeli graditi i svoju vikendicu. U toj nezavršenoj kućici i danas žive. U program obnove nisu ušli jer je u pitanju vikendica, a ne kuća, a sad zbog te iste vikendice ne mogu ni u program stambenog zbrinjavanja:
"Oni su nama tražili dopunu, u smislu toga da svaki punoljetan član koji je naveden u tom obrascu, kao član te porodice, da izjavu da nema nikakvu nekretninu na teritoriji bivše Jugoslavije. Mnogo ljudi je, i prije i sada, imalo vikendice."
I predsjednica karlovačkog Odbora za ljudska prava podsjeća da vikendice ostalim građanima Hrvatske nisu bile prepreke pri otkupljivanju stanova. Navodi i sudbinu Marka Dragojevića koji se zbog posjedovanja vikendice i izgubljenog stana razbolio, te nakon 14 godina sporenja prošli tjedan i umro:
"Spor se vodio 14 godina. To je jedna prestrašna priča. Zbog te vikendice Marko je umro od tuge, od tog natezanja i sada se ne zna što će biti sa njima."
Nezaposlena Draženka Mrkalj ne zna ni što će biti s njom, čak i ako joj roditelji uđu u program stambenog zbrinjavanja:
"Oni su donijeli odredbu da djeca te stanove ne mogu naslijediti i ne mogu ih otkupljivati. To je ono što nas u biti diskriminira. To znači da mi djeca, koja živimo sa roditeljima, ne daj Bože kada oni umru, moramo da izađemo iz stana. Dobro je što se nešto pokrenulo, a tko će upasti u taj program, to ćemo da vidimo."
