Od regionalne stabilnosti preko bolje sigurnosti do uštede novca, argumenti su hrvatskih vlasti kojima je ulazak u NATO jedan od prioriteta koji nikada nije doveden u pitanje. Za obranu Hrvatske bez članstva u NATO-u treba četvrt milijuna ljudi, kažu poznavatelji, a regija je i dalje nestabilna. Glavni tajnik vladajućeg HDZ-a Ivan Jarnjak:
„U Beogradu mogu doći na vlast Radikali. To je realna mogućnost i u ovom trenutku kada još uvijek nisu uspjeli sastaviti vladu nakon izbora. A njihov program jeste granica Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag. Imamo li mi pravo čekati da se to dogodi?“
Članstvo u NATO-u, za koje se procjenjuje da će biti potrebno izdvajati oko dva posto bruto društvenog proizvoda, jeftinije je nego druge solucije:
„Puno manje će koštati nego što bi koštala samo obrana ili, ne daj Bože, opet neka agresija na Hrvatsku državu.“
Gordana Bosanca iz nevladine organizacije Centar za mirovne studije smeta što vlasti serviraju tezu da se sigurnost može naći samo u vojnoj mašineriji:
„Dok mi vjerujemo da je sigurnost građana nešto drugo. Na primjer, nacionalnu sigurnost Hrvatske trenutno najviše ugrožava korupcija koja postoji, i čini nam se da bi se u ovom trenutku više trebalo baviti korupcijom nego NATO savezom. Veliki broj nezaposlenih je isto nešto što je prijetnja nacionalnoj sigurnosti, a ne neke vojne ili oružane prijetnje.“
Bosanac drugačije razumije i potencijalne regionalne prijetnje sigurnosti:
„Jednom kada prođete rat, pitanje je što smo tada naučili iz ratnog iskustva. Da li smo naučili da se trebamo ponovo naoružavati i razmišljati o sigurnosti kroz vojnu mašineriju, ili smo možda naučili da postoji nešto što se zove izgradnja mira, da treba poboljšavati ekonomske i političke odnose sa susjedima i na taj način, ustvari, marginalizirati bilo kakve regionalne prijetnje.“
Dio javnosti tvrdi i da će hrvatskim članstvom u NATO broj vojnika u misijama biti sve veći, pa će biti i poginulih, međutim – broj potencijalnih dobrovoljaca u Hrvatskoj vojsci za misije preko granice je toliko narastao da je vlada morala pauzu između dva odlaska u misije smanjiti sa dvije godine na godinu.
Hrvatska nema alternativu članstvu u NATO-u, kaže za naš radio politički analitičar Davor Gjenero. Takva je alternativa postojala 1995. godine, kada se krojila poratna karta ex-Jugoslavije:
„Tada je na dnevnom redu bila i solucija demilitarizacije i potpunog razoružanja cijele regije. Tada niti jedna zemlja u regiji nije pristala na takvu soluciju. Takva solucija bi dugoročno vodila prema poziciji međunarodno garantirane neutralnosti i bila bi, zapravo, najkomotnija moguća i najjeftinija.“
Također, umjesto NATO-a moglo bi se jednostrano proglasiti neutralnost, što bi koštalo, a ne bi bilo ni standardiziranog demokratskog nadzora sigurnosnog sustava kakav u NATO-u postoji, ili pak neki regionalni vojni savez, za što nitko u regiji ne pokazuje interes, kaže Gjenero.
Aktualne diskusije o tome je li potreban referendum ili ne za ulazak Hrvatske u NATO, dio analitičara svrstava, ipak, u predizborne, a ne principijelne teme. Referendum nije potreban, jer NATO nema racionalnu alternativu, kaže Gjenero:
„Mislim da nisu potrebni nikakvi referendumi, da nije potreban nikakav veliki unutarnjopolitički dijalog o tom pitanju. Taj dijalog bi bio smislen kada bi postojala racionalna, realna alternativa članstvu u NATO-u.“
„U Beogradu mogu doći na vlast Radikali. To je realna mogućnost i u ovom trenutku kada još uvijek nisu uspjeli sastaviti vladu nakon izbora. A njihov program jeste granica Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag. Imamo li mi pravo čekati da se to dogodi?“
Članstvo u NATO-u, za koje se procjenjuje da će biti potrebno izdvajati oko dva posto bruto društvenog proizvoda, jeftinije je nego druge solucije:
„Puno manje će koštati nego što bi koštala samo obrana ili, ne daj Bože, opet neka agresija na Hrvatsku državu.“
Gordana Bosanca iz nevladine organizacije Centar za mirovne studije smeta što vlasti serviraju tezu da se sigurnost može naći samo u vojnoj mašineriji:
„Dok mi vjerujemo da je sigurnost građana nešto drugo. Na primjer, nacionalnu sigurnost Hrvatske trenutno najviše ugrožava korupcija koja postoji, i čini nam se da bi se u ovom trenutku više trebalo baviti korupcijom nego NATO savezom. Veliki broj nezaposlenih je isto nešto što je prijetnja nacionalnoj sigurnosti, a ne neke vojne ili oružane prijetnje.“
Bosanac drugačije razumije i potencijalne regionalne prijetnje sigurnosti:
„Jednom kada prođete rat, pitanje je što smo tada naučili iz ratnog iskustva. Da li smo naučili da se trebamo ponovo naoružavati i razmišljati o sigurnosti kroz vojnu mašineriju, ili smo možda naučili da postoji nešto što se zove izgradnja mira, da treba poboljšavati ekonomske i političke odnose sa susjedima i na taj način, ustvari, marginalizirati bilo kakve regionalne prijetnje.“
Dio javnosti tvrdi i da će hrvatskim članstvom u NATO broj vojnika u misijama biti sve veći, pa će biti i poginulih, međutim – broj potencijalnih dobrovoljaca u Hrvatskoj vojsci za misije preko granice je toliko narastao da je vlada morala pauzu između dva odlaska u misije smanjiti sa dvije godine na godinu.
Hrvatska nema alternativu članstvu u NATO-u, kaže za naš radio politički analitičar Davor Gjenero. Takva je alternativa postojala 1995. godine, kada se krojila poratna karta ex-Jugoslavije:
„Tada je na dnevnom redu bila i solucija demilitarizacije i potpunog razoružanja cijele regije. Tada niti jedna zemlja u regiji nije pristala na takvu soluciju. Takva solucija bi dugoročno vodila prema poziciji međunarodno garantirane neutralnosti i bila bi, zapravo, najkomotnija moguća i najjeftinija.“
Također, umjesto NATO-a moglo bi se jednostrano proglasiti neutralnost, što bi koštalo, a ne bi bilo ni standardiziranog demokratskog nadzora sigurnosnog sustava kakav u NATO-u postoji, ili pak neki regionalni vojni savez, za što nitko u regiji ne pokazuje interes, kaže Gjenero.
Aktualne diskusije o tome je li potreban referendum ili ne za ulazak Hrvatske u NATO, dio analitičara svrstava, ipak, u predizborne, a ne principijelne teme. Referendum nije potreban, jer NATO nema racionalnu alternativu, kaže Gjenero:
„Mislim da nisu potrebni nikakvi referendumi, da nije potreban nikakav veliki unutarnjopolitički dijalog o tom pitanju. Taj dijalog bi bio smislen kada bi postojala racionalna, realna alternativa članstvu u NATO-u.“
