BATRIĆEVIĆ: Mi smo poprilično korektno razgovarali. Stekli smo minimum povjerenja koje mislim da će se nadograđivati kako naši sastanci budu sve češći i češći. Pokret za promjene inicirao je ovaj sastanak Odbora za bezbjednost, uvjeren da je borba protiv organizovanog kriminala i korupcije zajednički cilj svih nas, koja potire naše političke razlike jer smo svi podjednako ugroženi radi njega, kako pojedinci, tako i država u cjelini.
RSE: Čuli smo šta su zaključci sastanaka. Opozicija nije zadovoljna odgovorima, negiranjem porasta organizovanog kriminala i njegovom vezom sa državnim organima, policijom, sudstvom, tužilaštvom.
BATRIĆEVIĆ: Dugo u Crnoj Gori nije bilo političke volje da se spremno uhvatimo u koštac sa organizovanim kriminalom i korupcijom. Najbolji primjeri za to su situacije u kojima, po novoj sistematizaciji radnih mjesta Odsjeka za organizovani kriminal, nema čak ni načelnika za opšti kriminalitet. Sistematizacija je, bez obzira što je donešena u Ministarstvu unutrašnjih poslova, na nultom nivou i odražava dosadašnju političku volju da se na organizovani kriminal i korupciju ne gleda kao na nešto što je evidentna opasnost za Crnu Goru.
RSE: Uviđate li naznake volje i spremnosti unutar Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost, nepopularno nazvane tajna policija, da prekinu praksu zloupotreba od strane vlasti i partijskih struktura, kojih je bilo, i da krenu u profesionalizaciju rada i stavljanje u službu građanima i opšteg interesa?
BATRIĆEVIĆ: Stekao sam utisak da tu postoje razlike između Agencije za nacionalnu bezbjednost i Uprave policije. Agencija za nacionalnu bezbjednost je još uvijek prilično rigidna formacija. Oni čak nisu ni donijeli novu sistematizaciju. Jedino je Duško Marković, kao direktor agencije, vratio knjižicu Demokratske partije socijalista i promijenili su ime. Osim toga, nisu se desile neke suštinske promjene u okviru stare agencije. Za razliku od agencije, Uprava policije čini neke korake. Tamo jasno prepoznajemo malo zdravo jezgro koje je spremno da napravi taj prvi iskorak prema profesionalizaciji policije i koje je spremno da radi na jedan profesionalan i normalan način. Oni su se nama žalili sve vrijeme kako postoje određena žarišta opstrukcije u samim institucijama sistema, a prije svega isključivo su pominjali pravosuđe kao nešto što im pravi velike opstrukcije prilikom rada. Ogroman broj njihovih krivičnih prijava, koje su predali, su ili neprocesuirane, ili nemaju nikakav odjek, ili su odbačene, ili vraćene kao nepotpune. Oni su ubjeđeni da je to posao koji je valjano obavljen. To malo zdravo jezgro, koje bi željelo da radi na profesionalan način, nema još adekvatnog partnera u ostalim institucijama sistema.
RSE: A koliko tog malog zdravog jezgra postoji u tajnoj policiji? Zaključili ste da nema suštinske borbe protiv organizovanog kriminala bez rješavanja ubistva Darka Belog Raspopovića, Gorana Žugića i Blagote Sekulića.
BATRIĆEVIĆ: Na tom sastanku sam rekao da je vrlo značajno, zbog digniteta policije, otkriti nalogodavce i egzekutore svojih kolega sa kojima su radili toliko godina. To je vrlo značajno kako bi sama tajna policija, u kojoj su ti ljudi radili, stekla neophodno samopouzdanje. To su ključna ubistva, obzirom da se radi o savjetniku predsjednika države za bezbjednost i jednog od visokih funkcionera Agencije za nacionalnu bezbjednost. Ako znamo da su oni bili na veoma značajnim mjestima u vremenu kada je Crna Gora bila u veoma specifičnom stanju, mislim da su njihova ubistva ključna da bi smo odgonetnuli šta se u Crnoj Gori dešavalo u posljednjih desetak godina.
RSE: U čemu je za Pokret za promjene suštinska važnost konsultativnog saslušavanja u Skupštini Duška Markovića i Veselina Veljovoća? Da li je to početak jačanja parlamentarnog nadzora nad službama bezbjednosti? Očekujete li da će to biti uspostavljeno kao praksa, pošto ste najavili inicijativu za novu sjednicu i tražili dopunu izvještaja o organizovanom kriminalu?
BATRIĆEVIĆ: Sigurno ste upoznati da je Pokret za promjene inicirao svaki sastanak Odbora za bezbjednost i obranu. Pokret za promjene je jasno identifikovao jednu veoma značajnu ulogu crnogorskog Parlamenta. Pored zakonodavne, on ima i izraženu kontrolnu ulogu izvršne vlasti. Na žalost, to još uvijek nije mehanizam koji može da djeluje na pravi način zbog toga što ni u jednom od odbora opozicija nema većinu, tako da mogućnost parlamentarne istrage još nije moguća jer smo preglasani. Zato insistiramo da se kao ustavno rješenje donese mogućnost parlamentarne istrage kako bi smo mogli još više da ojačamo Parlament kroz njegovu kontrolnu funkciju. Mi ćemo u budućem Ustavu jako insistirati da parlamentarna istraga uđe kao jedna od normi. Imamo namjeru da popunjavamo našu bijelu knjigu organizovanog kriminala na taj način što ćemo skupljati redovne izvještaje Agencije za nacionalnu bezbjednost i Uprave policije sve do trenutka dok ne budemo zadovoljni tim izvještajima. Mislimo da ta saslušanja trebaju da budu kontinuirana i insistiraćemo na njima. Insistiraćemo takođe da unutrašnja kontrola Uprave policije na jedan potpuno transparentan način utvrdi porijeklo imovine svih članova Agencije za nacionalnu bezbjednost, obzirom na specifičnost njihovog posla. Kada se formiraju Kontraobavještajna služba Vojske Crne Gore i Služba bezbjednosti pri Ministarstvu inostranih poslova, insistiraćemo i na Zakonu o parlamentarnoj kontroli bezbjedonosnih struktura.
RSE: Reagujući na najave direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost da će pokušati da sazna ko je povjerljive informacije iz odbora prenio u pojedine medije, vas je posebno zainteresirao metod provjere. Vjerujete li da se članovi odbora, kao i Vi, prisluškujete?
BATRIĆEVIĆ: Zainteresirala me jedna stvar, a to je zbog čega je tolika uzbuna dignuta oko dva imena, gospodina Subotića i gospodina Mićunovića, oko kojih nije bilo nikakve specijalne priče, ali i sam pomen tih imena, a oni se ne sadrže ni u jednom dokumentu, niti u jednoj priči oko organizovanog kriminala koju smo mi tamo vodili, izazivaju takvu uzbunu. Izgleda da veću uzbunu izazivaju imena koja uopšte nisu bila pominjana u izvještajima, nego ona imena i sve ono što je bilo u samom izvještaju, što je veoma čudno i veoma simpatično za jednu dublju analizu. Složio sam se da je moralno vrlo problematično da se stvari koje se pričaju, posebno koje pričaju ljudi koje smo zvali na konsultativno saslušanje, iznose u javnost, ali me još više interesovao način na koji bi gospodin Marković to mogao da ispita i da dođe do podataka ko je to rekao. Ne vjerujem da nas prisluškuju jer bi država bila u veoma ozbiljnom problemu kada bi sve nas prisluškivala, ali mislim da ne postoji ni jedan drugi način da se sazna ko je dostavio informacije, ako su uopšte dostavljene, osim putem tajnog nadzora.
