Dostupni linkovi

logo-print

Ekonomija sa jednostavnim pravilima igre


Sa Darkom Konjevićem, izvršnim direktorom crnogorske poslovne asocijacije – Montenergo biznis alijansa, razgovarali smo, uz ostalo, o tome gdje je mjesto Crne Gore u Srednjoevropskom ugovoru o slobodnoj trgovini, koje su još barijere za razvoj biznisa u ovoj zemlji i zbog čega se gradnja mini hidroelektrana smatra značajnim projektom? Samo otvorena ekonomija sa jednostavnim pravilima igre i sa niskim carinama i sistemom koji je otvoren, jednostavan, neugrožen podmićivanjima i mitu može da uspije i može da Crnu Goru postavi na mjesto koje joj pripada, a to je na mjesto zemalja koje su razvijene i zemalja koje poštuju pravila tržišne ekonomije, naglašava Darko Konjević.


RSE:
Gospodine Konjeviću, polovinom godine trebalo bi da stupi na snagu Srednjoevropski ugovor o slobodnoj trgovini koji je Crne Gore potpisala prošle godine, a koji je upravo protekle nedjelje i ratifikovan u Parlamentu. Da li je domaća ekonomija dovoljno konkurentna, odnosno spremna za CEFTA zajednicu i ovakvo otvaranje prema regionalnoj konkurenciji?

KONJEVIĆ: Što se tiče Sporazuma o slobodnoj trgovini, odnosno CEFTE, taj sporazum je čisti nastavak stvari koje se dešavaju na prostoru jugoistočne Evrope, odnosno na prostoru sada zapadnog Balkana. Taj CEFTA sporazum je ratifikovan prvi put potpisan u zemljama centralne Evrope još 1993. godine, mada su sve zemlje potpisnice sada i članice Evropske unije. Od 1. maja, do kada bi trebalo sve zemlje koje su sada potpisale da ratifikuju svoje potpise, će stupiti za preostale zemlje zapadnog Balkana, uključujući Bugarsku i Rumuniju, koje su postale članice Evropske unije. Što se tiče pitanja da li su crnogorski proizvodi konkurentni ili ne za tržište CEFTE odnosno zapadnog Balkana, onda moram da postavim pitanje - ako nijesu konkurentni za tržište zapadnog Balkana koje je najrazvijenije kako onda mogu biti konkurentni za tržište Evropske unije koja nam tek predstoji. U Montenegro biznih alijansi smatramo i to smo uvijek od samog osnivanja 2001. godine napominjali da samo otvorena ekonomija sa jednostavnim pravilima igre i sa niskim carinama i sistemom koji je otvoren, jednostavan, neugrožen podmićivanjima i mitu može da uspije i može da Crnu Goru postavi na mjesto koje joj pripada, a to je na mjesto zemalja koje su razvijene i zemalja koje poštuju pravila tržišne ekonomije. Odgovor na vaše pitanje je da Crna Gora ima određene proizvode da ponudi, da će se određeni proizvodi tek klasifikovati pošto Crna Gora ne može da ima masovnu proizvodnju bilo čega i o tome je suludo govoriti, ali postoje one tržišne niše o kojima se već dugo govori i one se moraju tražiti, a da bi se tražile i dobile tržišne niše mora se voditi računa ne samo o proizvodnji tih proizvoda, nego i o standardima koje ti proizvodi treba da zadovolje. Crna Gora jedan od najvećih problema koje ima su upravo standardi, jer za sada samo dva ili tri preduzeća ispunjavaju HACCP standard za izvoz hrane u zemlje Evropske unije.

RSE: Da li bi za domaću ekonomiju ipak bilo korisnije da je država u prethodnom periodu gajila malo pažljiviji odnos prema još uvijek nejakoj domaćoj proizvodnji umjesto da je izložena na milost i ne milost vanjskoj konkurenciji?

KONJEVIĆ: Što se toga tiče, mi smo do 1. Jaunara 2007. godine čak imali i izvozne carine. Toliko smo štitili domaću proizvodnju, pa su izvozne carine postojale na proizvodima kako bi se zaštitla nikšićka Željezara. Vidjeli smo da se tako ne štiti nikšićka Željazara i ona je sada u jednom procesu skorog bankrota, a sam strani investitor koji je tu došao traži tržište. Tržište Crne Gore je za njega malo i bilo koja kompanija koja dođe u Crnu Goru ne želi da pokrije samo tržište Crne Gore, jer tržište od 600.000 ljudi i oko 10.000, 11.000 kompanija koje posluju u Crnoj Gori je previše malo, nego traži druga tržišta. A vidjeli smo da je tržište ovoga dijela oko 50 miliona ljudi i da to može da predstavlja jednu dobru osnovu za ulazak u Evropsku uniju. Što se tiče drugih stvari, odnosno druge zaštite postoji zaštita - imate klasičan primjer zaštite odnosno prelevmana od 30% novog bezalkoholnih proizvoda kako bi zaštitila domaća proizvodnja. Međutim, vidjeli smo da ni uz 30% se ne može zaštititi domaća proizvodnja i onda se govori da li da se uvodi 50 ili 70%, ali ko to na kraju plaća? U tome je poenta. To plaćaju građani iz svoga džepa.

RSE: Zašto čak ni u oblastima gdje realno postoje značajni potencijali domaća proizvodnja ne uspijeva da odgovori ni potrebama domaćeg tržišta, da ne govorimo o produktivnosti koja bi i kvantitetom i kvalitetom rezultirala značajnijim rastom izvoza?

KONJEVIĆ:
Što se tiče domaćih proizvoda, odnosno domaće proizvodnje, mislimo da koncept proizvodnje kakav je bio zasnovan na socijalističkom sistemu ne može više da opstane i da se sve više javljaju mala preduzeća koja se razvijaju i koja kroz svoju malu proizvodnju zadovoljavaju lokalne potrebe, a neka počinju da zadovoljavaju i potrebe zemalja u okruženju. Mi smo imali situaciju sada da Crna Gora ima veliki izvoz knjiga iz razloga što su se ljudi dosjetili da mogu da štampaju knjige u Crnu Goru, promitivan materijal u Crnoj Gori i tako da sada zadovoljavaju i potrebe Crne Gore i potrebe zemalja u okruženu, tako da tih nekoliko štamparija zadovoljavaju potrebe tržišta Albanije, Kosova, Srbije, čak i tržišta Italije kroz ambalažu, kroz knjige i tako dalje. Oni se javljaju, sve ih je više. Međutim, ne možemo govoriti o nekoj proizvodnji koja je masovna, ne možemo govoriti o koncernima kakav su „Radoje Dakić“, kakav je „Titeks“, kakav je bio „Marko Radović“, „Obod“, „Košuta“. Moramo govoriti o firmama koje zapošljavaju, malim i srednjim preduzećima koja čine 97% ukupnih preduzeća u Crnoj Gori.

RSE: O biznis barijerama se govori vrlo često. O važnosti njihovog uklanjanja nema spora, čak ni između Vlade i njenih kritičara. Međutim, čini se da se i na ovom primjeru potvrđuje stara teza da što se o nečemo više priča znači da se na tome manje radi.

KONJEVIĆ: Tu ste u pravu. Montenegro biznis alijansa od svog osnivanja ukazuje na biznis barijere. Dosta tih biznis barijera je uklonjeno. Mi smo svaki put pozdravili sve napore Vlade u uklanjanju biznis barijera, međutim, dosta biznis barijera je ostalo. Mi smo, da vas podsjetim, zajedno sa ljudima iz Vlade i resornih ministarstava radili na uklanjanju barijera vezanih za poreski sistem i poresku politiku, tako da Crna Gora sada ima jednu dosta atraktivnu poresku politiku sa stopama poreza na dobit preduzeća od 9% koja je najniža u regionu, a drugi najniži u Evropi. Ima porez na dohodak fizičkih lica od 1. januara 2007. godine je 15%. On će 2009. biti 12%, a 2010. godine biti 9%. Samim tim dolazi do rasterećenja biznisa u Crnoj Gori i na tome podržavamo Vladu. Sada se radi na smanjenju doprinosa za socijalno osiguranje, penziono, zdravstveno i sve ono što opretećuje zarade zaposlenih. Trenutno opterećenje zarada od 72%. Da podsjetim da je do 2004. godine do prvog smanjenja bilo oko 100% je i dalje opterećenje za privatni biznis u Crnoj Gori. Njegovo dovođenje na nivo od 50% će uraditi to da se prijavljuju realne zarade, a ne minimalne kakve se još u dosta slučajeva prijavljuju, da će se prijaviti svi radnici, a ne da se prijavljuje 80 ili 90% radnika, a da 10% radnika, posebno kod nekih veći preduzeća bude ne prijavljeno. Da će se radnici koji su na Birou da će naći neki svoj posao kroz prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, ne mogu svi da rade u struci koju su završili, posebno oni koji su duže na Birou. Međutim, još dosta imamo barijera, te barijere su prije svega vezane za opštinski nivo. Sada nije problem registrovati firmu u Crnoj Gori. Dosta stranih preduzeća je to uradilo, dosta domaćih preduzeća, odnosno pravnih i fizičkih lica je osnovalo svoje firme. Međutim, dobijanje dozvola na opštinskom nivou predstavlja i dalje nerješivu enigmu za njih i čeka se na zakon o dobijanju, o izdavanju i odobrenju za obavljanje djelatnosti već dvije godine. Što se više priča, duže se čeka. Privatni biznis to ne može da trpi i on će naći načina da radi, makar i ilegalno, makar bio i sferi sive ekonomije. Mislim da ni Vladi nije posebno, a ni privatnom legalnom biznisu prijatno i da „ne miriše“ tu sivu ekonomiju. Treba raditi da bi se ona uklonila. Druga stvar je da jedan veoma važan zakon, navodim samo određene primjere kojih ima dosta, veoma važan zakon je već dugo u fazi nacrta i već dugo se radi taj Zakon o koncesijama za izgradnju malih hidroelektrana, za izgradnju mikroelektrana, za izgradnju vodovoda, za izgradnju ribnjaka vam je potreban jedan kvalitetan zakon o koncesijama. Po starom zakonu, ne možete izgraditi minihidroelektranu ili izgraditi neki drugi objekat zato što postoji jedan lavirint koji vi ne možete da prođete.

RSE: Montenegro biznis alijansa je naročito zainteresovana za izgradnju malih hidroelektrana.

KONJEVIĆ: Navešću primjer da u Sloveniji postoje stotine tih malih hidroelektrana. One ne mogu da riješe pitanje deficita električne energije u Crnoj Gori za izgradnju većeg sistema ili nečega drugoga što je sada u fazi dogovora i pregovora. Međutim, ono što one mogu da urade jeste da potaknu biznis prije svega u nerazvijenom dijelu, a to je sjeverni dio Crne Gore. Kao nus produkt male hidroelektrane su ribnjaci. Imate dva proizvoda u jednom. Ne treba vam akumulacija, ne treba vam ništa, ali sada imate oko 50 koraka po starom zakonu da bi izgradili tu elektranu i sigurno je da izgradnja elektrana ne može dati neki značajniji doprinos energetskom potencijalu, ali bi bilo izuzetno efikasna sa više aspekata. Mi smo i u Beranama osnovali Koordinacionalni Odbor za izgradnju malih hidroelektrana sa potencijalnim investitorima koji su spremni da to grade, ali dok se ne riješi pitanje koje smo pokrenuli, pitenja dobijanja dozvola, dobijanja koncesije za to ili sam prenos koncesija sa države na opštinu pošto se radi o nekim manjim objektima na čemu ćemo mi i dalje insistirati ne može doći do bila kakve izgradnje tih objekata.

RSE:
Privatizacija i posljedica ovog procesa su i dalje u centru pažnje domaće javnosti koja je naročito uznemirena nakon januarskog šoka sa enormno visokim računima za struju. Uzimajući u obzir sve različitosti građana i Kombinata aluminijuma kao potrošačkih kategorija, da li se slažete sa ocjenama da je nepravedno i paradoksalno da privatna kompanija u stranom vlasništvu dobija domaću struju po povoljnoj i garantovanoj cijeni, a da finansijski iznureni građani snose se troškove nabavke preskupe uvozne struje?

KONJEVIĆ: Što se tiče te konstatacije, ne mogu da vam dam odgovor na pitanje pošto ne znam kakav je dogovor između Vlade i Kombinata aluminijuma. Međutim, jedna druga stvar koja je veoma bitna i koju niko ovdje ne želi da vidi je da privatni sektor koji je nosilac razvoja i koji stvara vrijednost plaća četiri puta višu cijenu električne energije od građana. Oni plaćaju u prosjeku 12 centi po kw/h, a oni stvaraju najviše. I privatni sektor ima pravo da traži da mu se cijene smanje i mi smo to već potencirali kroz priču o energetici koju imamo, jer u svim zemljama u okruženju i svim zemljama OECD-a cijene električne energije za privatni sektor su manje od cijene električne energije za biznis. Što se tiče Kombinata aluminijuma to se mora definisati kakav je bio odnos između Vlade, kako su potpisani ugovori. Ja u to ne bih ulazio zato što niti smo učestvovali u tome niti mogu da komentarišem nešto što ne znam, odnosno o čemu nijesam obaviješten. Što se tiče građana i što se tiče cijena one su definisane takve kakve jesu. Znamo da od 1. Maja slijedi nova tarifna politika kod Agencije za energetiku gdje se predviđa postepeno povećanje cijena građana za biznis, postepeno povećanje cijena električne energije za građane i za biznis, to će biti naravno na Vladi. Vidjećemo kakve će tada biti reakcije.

RSE:
U posljednje vrijeme je aktuelna i dilema u vezi eventualne privatizacije pljevaljske Termoelektrane i Rudnika uglja, odnosno sugestije da se elektroprivreda i proizvođači energije neprivatizuju.

KONJEVIĆ:
Postoje različita mišljenja u okviru privatizacije električne energije, odnosno sistema za proizvodnju i distribuciju električne energije, ovdje su to Elektroprivreda u okviru Elektroprivrede postoji drugi segment to je Termoelektrana Pljevlja, međutim, uvijek je privatni sektor taj koji bolje vodi računa o svojim aktivnostima, odnosno o svojem djelovanju nego državni sektor. Postoje pozitivna, postoje negativna iskustva, međutim, smatram da je treba privatizovati jer na način koji se sada posluje uz velike gubitke prije svega na mreži, uz veliku krađu električne energije i Elektroprivreda i građani Crne Gore su oštećeni. Za bolju isporuku struje, bolji napon struje i na kraju biznis je oštećen zato što i biznis i bilo kakva proizvodnja traži stabilnu struju iz stabilnih izvora kojih trenutno kakva je situacija nema.
  • 16x9 Image

    Esad Krcić

    Zahvaljujući ranom angažmanu u Radio Beogradu ostaje trajno vezan za radio, kao medij. Član crnogorskog dopisništva RSE je od 2001. Pisao je za CG Ekonomist, a realizovao je i niz radijskih i TV projekata.

XS
SM
MD
LG