RSE: Gospodine Grahovac, Liberalna partija je iznijela tezu da Crna Gora ne bi trebalo da ulazi u NATO Savez, odnosno da ulazak Crne Gore u tu organizaciju može imati ograničavajuće faktore za njen razvoj u budućnosti, te da bi se otvorile opstrukcije za članstvo u Evropskoj uniji. Kako Vi doživljavate te ocjene, odnosno da li su ta dva procesa, priključenje Crne Gore NATO-u i Evropskoj uniji po Vama kompatibilni ili ne?
GRAHOVAC: Taj problem u Crnoj Gori je dublji nego što se na prvi pogled misli, a prvenstveno je političko-psihološke prirode, a problem je nastupio u samoj činjenici da se dio političke elite u Crnoj Gori sada pojavljuje kao izraziti propagator, više propagator nego iskreni zagovornik evroatlantskih integracija i jedan drugi dio koji nema povjerenje u ove prve. A zapravo gdje je suština problema? Suština problema je što se dio političke elite koja je danas izraziti zagovornik evro-atlantskih integracija u svojoj političkoj prošlosti nalazio na nekoj drugoj strani i mi moramo biti potpuno svjesni odgovornosti Crne Gore za dešavanja na Balkanu u proteklih šesnaest godina, a suština je što politika razbijanja bivše Jugoslavije sigurno nije u Crnoj Gori. Politička platforma, ja imam običaj da kažem, da je u Beogradu, ali operativno razbijanje Jugoslavije je počelo ovdje ’88. godine takozvanim “događanjem naroda”, jer je Milošević znao da tadašanje crnogorsko rukovodstvo neće stati na njegovu stranu i onda je prvu mjeru primijenio rušenjem tog rukovodstva i tu nemam dilemu da je to prva strategijska greška odavde iz Crne Gore. Druga strategijska greška se nalazi u činjenici - potpis Momira Bulatovića u oktobru ’91. godine u Hagu izostao, čim je Milošević napravio alibi da u ime Jugoslavije primijeni oružje. I treći problem odavde sa ovih prostora je što je ipak politička elita iz Crne Gore koja je bila i zvanična vlast učestvovala u vlasti Slobodana Miloševića u krvavim ratovima. Međutim, druga politička snaga koja je bila zagovornik druge političke opcije među kojima je Liberalni savez i Socijaldemokratska partija vode borbu protiv politike ovih prethodnika i sad smo došli u situaciju međusobnog povjerenja ili nepovjerenja. Odjedanput, one političke snage koje su zastupale ovu nesretnu politiku o kojoj sam pričao one su se vrlo brzo transformisale. To su u suštini u početku bili strastveni komunisti, pa kad je komunizam, kako kažu, srušen onda su postali strastveni antikomunisti, pa nakon toga su postali strastveni “miloševićevci”, pa kad je počela ratna privreda i organizovani kriminal da postanu osnovni državni projekti došlo je do sukoba interesa, da bi nakon toga postali strastveni “antimiloševićevci”. Kada je Milošević i faktički i fizički otišao sa vlasti 2000. godine onda je trebalo pronaći novu ideju i postali su strastveni Crnogorci. To je njihova peta faza. I sada imamo slučaj, u suštini dvije političke opcije ili dva politička gledanja gdje je danas faktičko stanje u Crnoj Gori da su zagovornici evroatlantskih integracija i to strastveni zagovornici upravo oni koji su bili strastveni u svemu prethodnom. Tako da određene političke snage nemaju povjerenje u njih i zbog toga se javljaju i sa drugačijim političkim opcijama, pa kada je u pitanju i integracija. Ja imam svoj stav, a to je da nema alternative za integracije. Integracije da, ali imamo i tu jedan problem. Nove političke elite ili dio političke elite koje su učestvovale u svemu prethodnom što nije valjalo jednostavno ne znaju šta je to sadržaj integracija, posebno ovaj dio odbrambeni bezbijednosni. Nemam dilemu da danas u vlasti Crne Gore u svim vrstama vlasti ima izuzetno sposobnih kompetentnih ljudi, dobronamjernih, koji nemaju nikakav teret biografije, ali imamo i određene političke snage koje imaju teret biografije, bar one političke. Oni se danas naprosto prsaju i utrkuju da evro-atlantskim strukturama nude i ono što se od njih ne traži. Dvije stvari su u pitanju. Prvo: pranje političkih biografija i udvaranje i nekompetentnost. Iza svega toga postoji vrlo realna opasnost i imamo faktične pokazatelje te opasnosti zloupotreba, a zapravo radi se o sljedećem: vojska je nekada u Miloševićevo vrijeme služila za državno-politički kriminal, prvenstveno kroz oružane sukobe i rat. Poslije odlaska Miloševića, bojim se da je vojska zona koja novim političkim elitama nakon Miloševića služi za organizovani kriminal iz razloga što je velika količina državne imovine koja je bila data vojsci na upotrebu i ona je i do dan danas predmet bavljenja, prvenstveno iz ličnih interesa i interesa organizovanog kriminala više nego što je predmet zbog državno političkih razloga. Za to imamo i pokazatelje.
RSE: Vlast članstvo u NATO-u prepoznaje kao jedan o nacionalnih ciljeva. Koje su prednosti, a koje mane tog saveza i koje su zamke koje Crna Gora, ako se definitivno odluči za taj put, mora izbjeći?
GRAHOVAC: Tu je stvar veoma jasna samo zavisi da li ima dovoljno kompetentnih ljudi da to i koriste i spovode u život a to je da nijedan država koja ide prema NATO-u ne dobija domaći zadatak i naređenja šta mora, osim jedne stvari, da prihvati standarde. Ali nikad NATO od neke države ne traži koliko vojnika, koliko novca, nego naprotiv, kaže da se država koja ulazi u NATO pridržava standarda, a jedan od standarda je i izdvajanje za vojsku. To je oko 2% bruto domaćeg proizvoda. I sad država procjenjuje za sebe kakav model odbrane, odnosno koncept odbrane i kakav model vojske će graditi. Ona vrši sopstvenu procjenu sopstvenih potreba i sopstvenih mogućnosti i ona sa tim treba da izađe pred NATO. Nema dileme da će NATO to prihvatiti. Međutim, kod nas je u pitanju ili nekompetentnost ili opet udvaranje zbog loših biografija i prošlosti nudi se i ono što od nas niko ne traži. Izrazito je velika prednost ući u evropske integacije. Mi smo već dobili mnogo ulaskom u Partnerstvo za mir. Najprostije rečeno, Crna Gora više nikada neće ratovati. Ne može biti veći dobitak od toga. Ulaskom u NATO takođe se osigurava da nećemo ratovati. Međutim, koji je rizik, odnosno kakva može da bude šteta. Može da bude šteta zbog naših loših procjena, megalomanije, pa da idemo i ono što od nas niko ne traži. Naprosto, kod naših zvaničnika sada imamo dojam kada bi ih čovjek sluša i gleda da maltene sudbina NATO-a zavisi od Crne Gore. Neće mnogo NATO imati vajde i koristi od ulaska Crne Gore, osim političkog aspekta, a Crna Gora može imati ili veoma veliku korist, a to je da racionalno izračuna svoje potrebe i mogućnosti ili izrazito veliku štetu ukoliko taj sistem napravi predimenzioniranim, pa će koštati ogromnu količinu novca ili da nudi svoje snage u NATO misije i one koje joj NATO ne traži, pa time može da provocira i izaziva i u krajnjem da zbog toga doživi i odmazdu. Jer Crna Gora je u izrazito povoljnoj situaciji da profiliše i modeluje svoje snage onoliko koliko je njoj potrebno i onoliko koliko to ima državno političku težinu ulaska u Alijansu, a ne nikako vojnički.
RSE: U Crnoj Gori se sve češće govori o mogućnosti da crnogorski vojnici odlaze u mirovne ili vojne misije, naravno na dobrovoljnoj osnovi. Da li podržavate te inicijative?
GRAHOVAC: U misiju se može ići pod zastavom i grbom. Neki naši političari bi htjeli da dobiju neke velike poene i onda izjavljuju, iznose bombaste i izjave kosmičkih razmjera. Svaka misija je veoma ozbiljna. Nju ili kreira, projektuje, vodi ili nosi organizacija Ujedinjenih Nacija ili NATO savez. Da li jedno ili drugo radi se o preozbiljnim organizacijama i ne može ići niko što neće nostiti zastavu, grb i uniformu, osim ukoliko neko ode kao pojedinac u neku legiju. Zato je i to preozbiljna stvar da bi pojedini zvaničnici, kako imam informaciju, a da je sad ne saopštavam javnosti, nudili nešto što je fascinantno. Prisjetimo se 2003. godine kada je tadašnji premijer Srbije Zoran Živković posjetom u Americi obećao hiljadu vojnika Srbije i Crne Gore i kolika je pamet tadašnjeg rukovodstva državne zajednice to zamalo nije prošlo u proceduru i odobranje po hitnom postupku i ja sam jedan od učesnika upozoravanja na neozbiljnost svega toga i stavljanja prepreke. I danas poslije svih tih godina imamo iz Crne Gore ljude koji tako olako mogu da obećaju mnogo šta da ne izlazim u javnost sada sa pojedinostima. Radi se o nekompetentnosti i radi se o lošoj biografiji što sam na početku rekao.
RSE: Na drugoj strani dio političkih i nevladinih subjekata kada se založe za demilitarizaciju Crne Gore. Šta o tome mislite?
GRAHOVAC: Ja sam davno izašao u javnost u septembru 2004. godine sa polaznim osnovama za gradnju vojske u Crnoj Gori i moj stav je bio tada i sada jednak, a to je graditi vojsku gardijskog modela. Upravo je to visok nivo demilitarizacije, znači graditi samo ono što nam je zaista potrebno kao nužda za integracije, najniži nivo za integacije, najniži nivo za moguće ekscese, prvenstveno ekscese u zajedničkoj borbi protiv terorizma, organizovanog kriminala i elementarnih nepogoda. Kada se gradi takav gardijski model, onda naravno da bi i NATO imao manje zahtjeve prema nama. Međutim, zvaničnici kod nas idu nekim drugim putem. U tim polaznim osnovama ja dokazujem i sada dokazujem da Crna Gora ne može imati niti jednog vojnika preko 1.100, ako ćemo se držati normi i standarda. Meni nije jasno odakle cifra 2.500. Pogotovo je obeshrabrujuće i začuđujuće da niko i ne zna kako se došlo do te cifre, ko to i gdje odlučuje i kojim skupovima, jer da odlučuje struka, nauka i zvanični državni organi, jer ni ja ne bih učestvovao po svakom osnovu u tim stručnim i naučnim raspravama ili državno političkim. Međutim, to je neko ih džepa izvadio onako iz rukava, pustio tu cifru, a to je cifra od 2.500 ljudi koja je neodrživ sistem za Crnu Goru.
RSE: U toku je reorganizacija vojske i pitanje vezano s tim. Kako po Vama teče taj proces?
GRAHOVAC: Teče. Vode je nekompetentni ljudi u potpunosti i politički i vojni dio i takav će i završiti - sa lošim ishodom. Međutim, ima tu nešto što je povoljna okolnost što smo pod monitoringom međunarodnih institucija i organizacija i dolazak stranih ljudi može pomoći. Međutim, tu treba imati u vidu jednu stvar koju su prilično platile mnoge države, odnosno skoro sve države koje su ulazile u integracije prije nas, a to je svaka integracija nove države sa sobom nosi i ogromnu količinu raznovrsnih lobiranja iz vana i iznutra i ta lobiranja su koštala mnoge države mnogo novca i mnogo vremena. Postoji opasnost za Crnu Goru. Svi ti ljudi koji dolaze iz vana kao ekstra stručnjaci mogu da budu, ali mogu da budu i ono drugo.
RSE: U toku je prodaja dijela mornaričke opreme koja se obavlja u prilično tajnim okolnostima na relaciji Generalštab – Vlada - potencijalni kupac. Da li je to uobičajeno kada je vojna oprema u pitanju ili bi se čitav proces mogao i morao voditi transparentnije?
GRAHOVAC: Pored problema nekompetentnosti i problema loših biografija koje mnogi peru imamo još jedan krupan problem, a to je saopštavanje za javnost nekih velikih misli i velikih političkih fraza s kojima bi javnost trebala da bude veoma zadovoljna stoje paralelno s tim i nečasne radnje pojedinih državnih institucija. Ja pripadam vlasti, po funkciji na kojoj se nalazim i neću nikako da prihvatim, da odobrim to što rade pojedini ljudi u Vladi, jer vlast ima u Crnoj Gori izrazito čestitih i izrazito kompetentnih ljudi, ali ima i onih koji nijesu to. Da ovaj moj stav ne bi bio paušalan ja to uvijek potkrepljujem dokumentima. Mnogo puta sam do sada izašao u javnost, prvo kroz državne institucije, a kad ne znam rezultat putem javnosti, sa dokazima o protiv pravnim radnjama sa prodajom državne imovine koju koristi vojska, uključujući i oružanje i vojnu opremu. I ovih dana sam poslao kroz institucije sistema jedan akt sa dokazimo o protiv pravnim radnjama u kojima učestvuju pojedine visoke političke i vrlo visoke vojne ličnosti. Ukoliko pravna država bude funkcionisala nemam dilemu da bi ishod trebao biti smjene sa dužnosti visokih političkih zvaničnika, uključujući i neke ministre i visokih vojnih dužnosnika. Ukoliko pravna država ne uradi posao kako treba onda nemam dilemu da ću obavijestiti javnost o svemu tome. U svakom slučaju u narednim danima javnost će o tome biti obaviještena ili reagovanjem postupkom državnih organa ili, kao se to ne desi, onda mojim obavještavanjem.
