Dostupni linkovi

Imamo moralno i društveno rasulo


Gost je Ratko Božović, sociolog kulture, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i Filozofskom fakultetu u Nikšiću.


RSE: Šta je vaš utisak nedjelje?

BOŽOVIĆ: Dopada mi se otvorenost Crne Gore i njene mogućnosti da putuje prema Evropi i svetu, ali čini mi se da sve ono što ovde sledi kao da je u protuteži i disharmoniji sa takvom otvorenošću i tim kretanjem. To pleme Vasojevića, sa starom plemenskom pričom govori o zatvorenom društvu, koja je karakteristika naših starih običaja, nasleđenih iz prethodnog perioda kojeg se nismo odrekli jer nismo uspostavili institucije i komunikaciju koja je civilizacijski dominantna. Lustracija je preskočena, a ne znam da li će se moći bez lustracije u evropsku zajednicu. Razume se da je priča o Tigru i drastična i surova i pomodna i držim da govori o tome da stvari nisu sasvim u redu, nisu u redu toliko da bi mogle biti takve da bar osiguramo život ljudi i normalnu komunikaciju u svakodnevnici.

RSE: Čini mi se da se u poplavi velikih tema u Crnoj Gori često zaboravlja na to šta se dešava sa onima koji će biti stubovi društva, a to su mladi. U posljednje vrijeme je po školama i kafićima zabilježen niz incidenata, niz masovnih obračuna, na sreću, manje pištoljima, a više pesnicama. Akteri su oni koji su u dobu kada tek usvajaju i zaokružuju vrijednosni sistem i izgrađuju sopstveni identitet. O kakvoj se generaciji radi?

BOŽOVIĆ: Radi se o generaciji koja teško komunicira i sa sobom i sa drugima. Uzmite samo dimenziju psovki. Videćete da psovka vlada kao dominantan oblik saobraćanja među mladima. Prisutna je i kod dece koja su jedva progovorila, prisutna je kod učenika koji veštije psuju i inventivniji su u psovkama nego u čitanju knjiga. U pitanju je, ne komunikacija koja bi bila blagotvorna i koja bi bila tolerantna, već nešto što je u znaku konflikta. Konflikt se kod mladih situirao kao mogućnost njihovog opstajanja i komuniciranja, čini mi se pomalo i u porodici koja je poprilično ruinirana, a ponajviše na ulici i u svemu onome što je vrednosni sistem koji je urušen, a novi nije stvoren. To je jedna tranzicija koja je krajnje neizvesna. Čini mi se da je ona neodređena u tom smislu da smo mi više tamo gde smo i bili, nego što smo osvojili civilne oblike života koji bi došli sa promenom ili sa promenjenim sistemom vrednosti, sa novom vlastitom vrednosti. To je jedan od velikih problema. Najgore je biti u vakumu, a mladi ljudi po logici stvari valjda bi morali da se ugledaju na nekog i valjda bi morali da izgrađuju jedan vrednosni sistem koji je već uspostavljen, kojem bi se oni pridružili i prema kom bi se oni odredili na način da ga slede. Sve to ne postoji i to je situacija koju bi označio kao vakum, kao biti između onog što je bilo i onog što nije stvoreno kao civilizacijska mogućnost.

RSE: Šta je onda mladima uporište za sticanje identiteta? Kako da utvrde ko su i šta hoće? Kako da se formira zdrava i autentična ličnost kojoj elita neće biti oni koji imaju, već oni koji znaju, ako znamo da su prošli kroz period jednog egzistencijalnog rasula, moralnog kraha, loših uzora, šund muzike, kič estetike?

BOŽOVIĆ: Sve je to tačno. Čini mi se da ćemo najteže izlaziti iz krize u moralnoj oblasti, sa moralnim pretpostavkama. U društvu, u kome je sve moguće, u kome je sve dozvoljeno, imamo moralno i društveno rasulo i imamo samo rđave okolnosti. U ovim našim zemljama vlada bezakonje, haos, nasilje, ali mi se čini da imamo jednu specifičnost koju bi mogli odrediti kao čitav sistem anomalija, onog nereda koji je podaleko otišao i koji se teško može oblikovati u civilizacijski poredak, u ono što je prihvatljivo sa stanovišta jednog ustrojstva države, stila života ili načina komunikacije. Mladima je teško u takvim okolnostima tragati za svojim identitetom jer put društva nije jasan, identitet društva nije jasan. Živi se na ivici bede i iz tih okolnosti je teško stići do vizije, ili verzije budućnosti koja bi bila i obećana budućnost.

RSE: Šta je preovlađujući kulturni model ili model ponašanja u Crnoj Gori? Da li je to i dalje model nagrada i kazni, nagrade za poslušne, kazne za one koji slijede svoja uvjerenja i svoju volju?

BOŽOVIĆ: Tu je prisutan jedan tradicionalizam koji je naopako situiran u polje promena, tradicija, ne u onim svojim najboljim varijantama, nego ona tradicija koja je u izvesnom smislu i problematična po svojoj arhaičnosti. Tu je prisutna i jedna mentalitetska okolnost koja se vezuje za autokratsko društvo. Čini mi se da je jedno polje podaništva još uvek prisutno u onome što je konačno opredelenje, ili okrnjena sloboda ljudi koji još uvek više cene gospodare njihovog života, nego institucije, nego čitavu atmosferu koja je bila demokratska. Tu je prisutna i ona politička kultura u kojoj ta podela za i protiv redukuje prostor razumevanja stvarnosti ili života. U tom smislu su se skoro pominjali četnici i partizani. Sada umesto toga imamo situaciju u kojoj ne prepoznajemo uvid u celinu, niti dobru recepciju same stvarnosti i dobro razumevanje samog života sa stanovišta celine, zajednice ili društva, već logikom partikularnog interesa rezonujemo zajednice, i to stranački, jer se tu doista još nije dogodio građanin, već samo strančar.

RSE: Sporo napuštamo matricu netolerantnog, neslobodnog, violentnog društva, kakvo je bilo crnogorsko. Neizostavno je pitanje uticaja mass-medija na preobražaj društva ka nekim temeljnim vrijednostima civilizacije i kulture. Ne živite u Crnoj Gori, ali ako bacite pogled na crnogorsku medijsku scenu, da li je ona u funkciji svega toga, ili nam ona i dalje servira virtualnu stvarnost koja nema mnogo dodira sa zbiljom?

BOŽOVIĆ: Nadao sam se da će čitava medijska sfera biti mnogo autonomnija, mnogo slobodnija, da će u njoj biti prisutan novinar kao autentični gradilac te vrednosti, kao intelektualac koji mnoge stvari ugrađuje i bori se sa stanovišta onog što je vredno i prihvatljivo, sa stanovišta moderniteta, a ne sa tradicionalnih redukcija. Nisam siguran da se to dogodilo. Nisam siguran da su mediji autonomni, nisam siguran da novinari u njima, sa onom kritičnom samostalnošću ili slobodom, mogu da tragaju za realitetom slobodno. Bez istine nema slobode, a bez slobode nema istine. To važno pitanje se na neki način vezuje za pitanje kritičke svesti koja je neprisutna ili odsutna. U tom smislu, kada govorimo o bilo kojem fenomenu koje bi trebalo pomerati do jedne faze koja pripada jednom modernom svetu ili promeni, uplašim se starog mentaliteta koji je neosporen od kritike jer kritika je Ahilova peta naših zajednica i tih zatvorenih zajednica kakva je Crna Gora. Tu bi mediji morali biti oni koji najviše čine da glas javnosti bude prisutan, da budu prisutni interesi svih ljudi, da bude konačno svaki medij hrana i poticaj za demokratiju i da budu kompetentni. Bez kompetentnih novinara, slobodnih, kritičnih, bez onih koji su intelektualci i koji grade vlastitu vrednost, ne može se mnogo toga promeniti.
XS
SM
MD
LG