Dostupni linkovi

logo-print

Ne može se sretnom zemljom zvati...


Branko MIJIC,novinar iz Rijeke

Subota, 10. ožujka
Premijera »Gospode Glembajevih« u riječkom HNK Ivana pl. Zajca izazvala je nezapamćeni interes publike i burne reakcije. Krleža je u režiji Branka Brezovca s pravom osuvremenjen. Uostalom, nisu li se na ratnim razvalinama Jugoslavije, kao i u onim »normalnijim« tranzicijskim zemljama, uz himnu i stijeg, među prvima rodili neki novovjeki Glembajevi? I nije li njihovo bogatstvo plod zločina, stečeno na krvi i bijedi nevinih? Neki dan u nekad svjetski uglednom remontnom brodogradilištu »Viktor Lenac« napokon završen stečaj. Stolica na kojoj je trebao sjediti krivac za njegovo uništenje, »Račanov Kutle«, Damir Vrhovnik ostala je prazna. Nikakve kazne, nikakvog suda do čekanja Božjeg. Njegova golema imovina netaknuta, brojni kooperanti u »škveru« upropašteni i zakinuti za 35 milijuna eura. U agoniji »Viktora Lenca« nakon tri godine je skinuto sa stečajnog repertoara, no u Rijeci i dalje žive »Gospoda Glembajevi«.

Nedjelja, 11. ožujka
Kao što je dostojanstveno živio, tako je i umro Ivan Supek. Slavni fizičar i literat na onu drugu obalu otputio se 5. ožujka, no javnost je za njegovu smrt saznala tek nakon što je pokopan u obiteljskom krugu. Iako je njegov životopis prije filmski scenarij nego li zbir činjenica gdje si bio, što si radio, veliki je pustolov duha otišao tiho i u miru. Njegove posmrtne ostatke nisu provozili na lafetu, u kovčegu omotanom nacionalnom zastavom, kroz špalir mase koja dokazano, uvijek iznova, voli ridati za svojim diktatorima, niti su puščani plotuni tjerali nad njegovom rakom mirogojske ptice. Niti jedan dnevni list nije izašao s posebnim izdanjem, a uspoređujući učinjeni novinarski posao u subotnjim i nedjeljnim izdanjima konstatiram, ne bez ponosa, kako je »Novi list« najprimjerenije ispratio Ivana Supeka. Stoga za kraj samo citat iz kolumne kolege Zdravka Zime koji je Supeka osobno poznavao:
»Za tvrde ljevičare bio je odveć educiran i uronjen u apstrakcije, dok je njihove blizance s ultradesne bande iritirao Supekov kozmopolitizam u kojem nije bilo mjesta za provincijsko hrvatovanje, svedeno na burgijanje s prvim susjedom. Supek je bio partizan, ali nikada član komunističke partije, bio je Hrvat, ali nikada šoven, bio je doktor, ali mu se nije dogodilo da kao Mannov »Doktor Faustus« dušu proda đavlu.«
Njegov odlazak slika je njegove smjernosti.

Ponedjeljak, 12. ožujka
Vijest za vjerovali ili ne je stavljanje ključa u bravu »Karlovačkoj pivovari«, dijelu svjetskog giganta »Heineken«, odlukom inspekcije zaštite okoliša. Naviknute na kriminalne mućke svih fela, zataškavanja i neuništivu spregu politike, businessa i pravosuđa osupne nas svako učinkovito djelovanje pravne države. I ovog puta sve je smrdjelo na prevaru. Čovjek se šetao s psom kraj potoka, te, »iz nepoznatih razloga« završio u dubokoj komi s minimalnim izgledima da preživi, dok je životinja uginula. I dok su susjedi upozoravali da je jedini industrijski pogon u blizini Pivovara, te da su već ranije trovani amonijakom, nešto što se zove »Odjel korporativnih komunikacija« odbacio je bilo kakvu mogućnost da bi netko ili nešto iz njezine tvornice moglo biti uzrokom tragedije. Štoviše, niti jednom riječju ili gestom nisu izrazili žaljenje za ono što se dogodilo Zdravku Martinoviću niti nazvali njegovu obitelj i raspitali se o njegovom zdravstvenom stanju. A radi se o čovjeku koji je svoju mirovinu zaradio upravo radeći u Pivovari, na poslovima tehničkog održavanja! Na kraju se ispostavilo da nije amonijak neko ugljični dioksid, no bolesniku prikopčanom na aparate to je sasvim svejedno.
I pivo ubija, zar ne?


Utorak, 13. ožujka
Iako je sezona rasprodaja prošla, Vrhovni sud neočekivano je dao popust, i to debeli, od 25 posto, Snježani Novak osuđenoj na 20 godina zatvora, jer je »naručila i platila ubojstvo svog muža Ljube i dovela ga u smrtonosnu zasjedu u kojoj je čekao plaćeni ubojica«.
Definitivni bonus i smanjenje kazne za čak pet godina još dobija na težini prisjetimo li se da je taj isti Vrhovni sud nedavno smanjio zatvorsku kaznu Ani Magaš s osam na pet godina zatvora i to za »ubojstvo u prekoračenju nužne obrane«. Dakle, ženi krhke građe koju je muž fizički zlostavljao i davio te je u samoobrani posegla za prvim predmetom koji joj je bio pri ruci, ministri, a Snježani Novak koja je svjesno planirala i naručila ubojstvo svog supruga, dovevši ga kao na streljani pred puščanu cijev ubojice, minus pet godina zatvora. Isplati li se onda u pravnoj državi Hrvatskoj podmuklost ili naivnost?

Srijeda, 14. ožujka
Ako je sintagma glavne tužiteljice Haškog suda Carle del Ponte o »udruživanju u zločinački pothvat« svojedobno šokirala Hrvatsku, jer je, praktički, mafijom prozvala sve njezine branitelje, od vrhovnika do anonimnog ročnika, onda je, valjda, Interpolova potjernica za »najodlikovanijim hrvatskim državljaninom u njezinoj povijesti«, umirovljenim generalom Vladimirom Zagorcem, dotukla i najzagriženijeg domovini odanog sina koji je spremno za dom ustao 1991. godine.
Država koja je, kao što pišu upućeniji u dvorske spletke Pantovčaka, nagradila čovjeka koji je svoju vojnu karijeru počeo kao šofer, a nikada nije vidio rova niti ispalio metka prema neprijatelju, s više odličja i medalja nego li u primozgu puka zaganglijane harahrvatine Franju Tuđmana i Gojka Šuška, ne može se sretnom zemljom zvati.

Četvrtak, 15. ožujka
Deset točaka vječnog slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela, u kojima hrvatske političare i novinare optužuje za »širenje netolerancije i neistine«, mogle bi biti njegov politički labuđi pjev. Kao i da sam sluti da njegov mandat neće završiti raskošno poput »desetke« Bo Derek, Rupel se pravi veći Zmago i od samog »deželinog Le Pena« Jelinčiča. Njegove »dimne bombe«, koje doduše u nekih hrvatskih dežurnih nacionalnih vatrogasaca, nalaze na prijem te podgrijavaju njegove nade da bi ipak mogao stalno paleći prskalice hrvatsko-slovenskih odnosa, dočekati predsjedanje Slovenije 1. siječnja sljedeće godine kao arbitar, degutantne su postale i u njegovom vlastitom dvorištu. Rupelovo potpaljivanje protuhrvatskog raspoloženja tvrdeći jedino i uvijek kako Hrvati mrze Slovence i njihovi su prirodni neprijatelji, pa ih treba bojkotirati na svakom koraku, uključujući i turističku sezonu, više ne pada na plodno tlo niti u Bruxellesu, a sve manje i u Ljubljani.

Petak, 16. ožujka
Zar je sedam dana već za nama? U novinarstvu ne postoje tjedni, mjeseci i godine, postoje samo uvijek nove vijesti. Zato je vrijeme u ovom poslu relativan pojam, sve izgleda poput jednog dugačkog dana. Od mnogih definicija koje su pokušale omeđiti ovu varljivu profesiju najbliži suštini bio je veliki Frane Barbijeri ustvrdivši da je novinar »svjedok vremena«. I tu nema mjesta za pauzu.
XS
SM
MD
LG