Dostupni linkovi

logo-print

Poginuo vršeći ljudsku dužnost


Zoran PRERADOVIC, Nebojša KOLAK, Nikola GUROVIC

Novi Sad kao multietnički grad treba da ima ulicu koja nosi ime Srđana Aleksića, tim pre što je primere ovakve hrabrosti potrebno afirmisati, kaže u izjavi za naš prgram Aleksadar Popov, kopredsednik Igmanske inicijative i direktor Centra za regionaliozam:

“Mi smo dosad imali samo primere samo onog ružnog što smo jedni drugima činili. Šteta je što to nije u kontinuitetu rađeno od početka tako, pa se sada ne bi postavljalo pitanje da li treba usvojiti deklaraciju o Srebrenici u Skupštini Srbije. I da se otvori priča o ratnim zločinima koji su činjeni, pa bi onda bilo manje otpora i prema Hagu i već bi se i Mladić nalazio tamo gde treba i mislim da bi mi imali pregovore sa EU.”

Na svim stranama tokom rata bilo je ljudi koji su imali lične hrabrosti i integriteta da se suprotstave zločinima koji su činjeni, smatra direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić. Ali, svako ko se suprotstavljao tadašnjem vrednosnom sistemu bio je proglašavan izdajnikom, napominje Kandić i dodaje da ni tada nije postojala, a ni sada nema društvene klime za afirmisanje primera kakav je Srđan Aleksić, jer remeti nametnutu sliku o tome da su zločini činjeni samo na onoj drugoj strani:

“Ne može se sa pozitivnim primerima, sa tim divnim hrabrim ljudima punim integriteta krenuti tek onako. Mora da postoji klima, mora da postoji to da niko nikad neće u društvu braniti one koji su optuženi za ratni zločin. A mi imamo društvo u kome prvo zasedanje Parlamenta ide sa pripadnicima Srpske radikalne stranke koji nose majicu sa likom onoga koji je optužen za zločine protiv čovečnosti i niko ne reaguje. To nije klima u kojoj ćemo mi da prikažemom kako su u Trebnju isterani svi Bošnjaci, kako su stigli u Rožaje, kako su neki došli ovde i to krem, najveći intelektualci iz Trebinja. I kako se našao jedan mladić koji nije mogao da podnese da njegov drug bude ubijen.”

Sa ocenom Nataše Kandić u velikoj meri slaže se i socijalni psiholog Jelena Vlajković koja ističe da apsolutno nije bilo pokušaja da se promoviše način ponašanja koji podrazumeva zaštitu ljudi druge nacije i podvlači:

“Niko nije ništa učinio da ljudi u Srbiji prihvate da je zločina bilo. Kad navodite argumente ljudima da je bilo zločina, prvo odbijaju, a posle toga, kad pritisnuti snagom argumenata ne znaju šta da kažu, onda kažu - bilo je zločina i na drugoj strani. Znači, ljudi ovde nisu spremni, bilo bi zaista potrebno pokazivati im sve što se u ratu dešavalo, dovoditi ljude koji su prošli kroz ratne strahote da bi ljudi u Srbiji postali svesni da je bilo zločina.”

Na posletku, Nataša Kandić o predlogu Igmanske inicijative i Centra za regionalizam da se ulica u Novom Sadu nazove imenom Srđana Aleksića kaže:

“Trebalo bi da imamo i njegov trg i da smo veliki kao što je njegov otac veliki. Svakog leta kod njega je taj spašeni mladić. Volela bih da su svi ljudi veliki kao što je bio taj mladić i njegov otac.”

* * * * *

I u Trebinju je pokrenuta inicijativa za podizanje spomenika Srđanu Aleksiću, ali još se ne zna gdje i kakav bi spomenik bio. Niti se iko bavi razlozima zbog kojih se spomenik podiže tek sada.

Na inicijativu Udruženja građana Trebinja, uz podršku opštinske vlasti, uskoro će u ovom gradu početi izgradnja spomenika Srđanu Aleksiću. Prije četrnaest godina Srđan je ubijen braneći druga Alena Glamovića. Stanovnici grada na Trebišnjici misle da je ovo dobra ideja i da Srđan zaslužuje spomnik koji bi bio simbol plemenitosi i hrabrosti običnog čovjeka.

Alen je danas stanovnik Švedske, ali svake godine prilikom dolaska u rodni grad posjeti Srđanov grob.

Prema riječima očevidica, te 1993. godine na trebinjskoj pijaci Srđana su pretukla četvorica vojnika, koji su napali i Alena. Dvojica su osuđena na dvije godine zatvora, dok druga dvojica nisu ni odgovarali pred licem pravde.

Srđanov otac Rade, pionir trebinjske košarke, radostan je, ali ujedno tužan zbog ove inicijative. U njemu se miješaju osjećanja bola i sreće što je imao sina koji nije ljude dijelio po nacionalnosti. Rade kaže da spomenik koji će se podići njegovom sinu nije spomenik Srđanu kao Srđanu, nego njegovom djelu koje treba da služi kao primjer ljudima koji danas žive, a i budućim generacijama kao simbol borbe za čovjeka.

Trebinjci kažu da je sramota što se tek sad pokreće inicijativa izgradnje spomenika. Ali svi Trebinjci nisu zaboravili Srđana. Njegove kolege iz Plivačkog kluba “Leotar” svake godine organizuju memorijalni turnir u plivanju u pomen na običnog čovjeka koji je učinio veliko djelo. Još uvijek se ne zna tačna lokacija na kojoj će se spomenik podići. Pretpostavlja se da će to biti u centralnom gradskom parku, a samo mjesto Srđanove pogibije do danas nije obilježeno.

* * * * *

Prije nepune četiri godine na talasima Radija SE objavili smo priču o Srđanu Aleksiću. Njegov je otac, našem novinaru Nikoli Guroviću, među ostalim govorio o bolu i ponosu zbog toga što je njegov sin učinio. Kratki izvodi iz te reportaže.

«Na muci se poznaju junaci», kaže drevna izreka sa balkanskih prostora. Srđan Aleksić je to potvrdio u momentima najtežih iskušenja. U danima rata u Bosni i Hercegovini pretukli su ga do smrti ekstremisti iz sopstvenog naroda jer je branio prijatelja drugačije vjere i etničkog porijekla.

Prije rata, Srđan je među drugarima u Trebinju, u istočnoj Hercegovini, bio omiljen, iako je bio drugačiji od njih. Dok su oni igrali fudbal i sanjali o novcu i slavi, on je provodio duge sate treninga u bazenu i postao šampion Bosne i Hercegovine. Kada su u modi bili hard rock i duge kose, Srđan je slušao džez i šišao se poput američkog marinca. Dok su mladići njegove generacije jurcali za djevojkama, Srđan je kao glumac amater otkrivao čari pozorišta.

Tokom rata, Srđanov buntovni duh nije se mirio sa ubijanjem, pljačkom i razaranjem. Otpušten je iz vojske bosanskih Srba da bi na svoju ruku osnovao jedinicu koja je, pored ostalog, imovinu otetu trebinjskim Bošnjacima, vraćala vlasnicima i nastojala da im pomogne na svaki drugi način.

Srđanov otac, Rade Aleksić, ugledni pravnik iz Trebinja, deset godina nakon sinovljevog ubistva otkriva:

«Ja nisam ni znao koliko je toga Srđan sa svojim društvom uradio, već mi sad trebinjski muslimani, koji dolaze, pričaju šta je sve Srđan za svakoga od njih uradio. Malo je tužno, jer Srđana nema da sluša tu priču, a opet, kao roditelju, srce plače, ali ponos postoji. Jer, Srđan je radio ono što bi svaki normalan roditelj želio da mu sin i dijete radi.»

Naš sagovornik napominje da se osjećaj pravdoljubivosti i tolerancije u potrodici Aleksića njegovao iz generacije u generaciju. Ni Srđan nije mogao postupiti drugačije tog fatalnog 21. januara 1993. godine:

«Desilo se tako što je naišao u vrijeme kada su jednog mladog momka u kasarnu sprovodila dva policajca. Oni su dopustili pijanom vojniku da ga povali, izvadi nož i da ga, ružno je reći, baš ružno reći, kolje nasred ulice. Srđan je, na sreću tog momka, naišao, zgrabio vojnika, s njim se pohrvao, a ovaj momak, Musliman – što ništa nije značilo, barem ne za predratno Trebinje, iskoristio je priliku i pobjegao. Srđan je htio otići, nije više bilo potrebe da se hrve, ali su, na njegovu nesreću, naišla još tri vojnika, ljudi u uniformi, Trebinjci. Jedan, koji je inače bio karatista, udario ga je s leđa po nogama, oborio ga i onda su ga, ne zna se tačno ko, udarala trojica dok je četvrti držao pušku na gotovs da ne bi neko slučajno prišao Srđanu u pomoć. Srđan je zadobio teške povrede, pao je u komu, nije dolazio sebi i umro je na Savindan 27. januara. Ja kao roditelj smatram da je sticaj okolnosti, taj prokleti rat, to zlo koje je nametnuto ovom narodu, ta mržnja prema nekome ko nije iste vjere ili ko nije istog imena, ubica moga sina.»

Učesnici ubistva u centru Trebinja u po bijela dana osuđeni su na dvogodišnje zatvorske kazne. Jedan od njih, kome je kazna odložena, poginuo je na ratištu. O sudbini ostalih, Srđanov otac ne zna ništa. Gorko primjećuje da mu ni presuda, kao oštećenoj strani, nikada nije uručena. A bošnjački mladić koji je preživio zahvaljujući odvažnosti Srđana Aleksića, šta je s njim?

«Taj momak se javlja, svakog mjeseca me nazove telefonom. Živi u Švedskoj. Oženio se, ima porodicu. Ja mu želim, kako tada tako i sada, sve najljepše u životu i puno sreće. Što se tiče samog čina Srđanove pogibije, mislim da je svojim gestom spasio grad Trebinje od velike sramote. I smatram, ne kao roditelj, nego kao građanin ovoga grada, kao Trebinjac, kao čovjek koji želi najljepše ovom gradu i ljudima u njemu, da Srđanov čin zaslužuje posebnu pažnju. Zaslužuje veću pažnju od strane srpskog življa što im je spasio obraz, nego od muslimanskog življa što je spasio jednog Muslimana. Ali imam osjećaj da malo ljudi to tako vidi i to tako razumije. Možda ja to vidim tako jer sam roditelj, pa tražim neku utjehu što sam izgubio sina, a možda sam i u pravu.»

Poznavaoci prilika u gradu na Trebišnici kažu da Srđanov primjer nije usamljen i da su mnogi Srbi pomogli svojim komšijama Bošnjacima kada je bilo najteže. I jedni i drugi smatraju da još nije vrijeme da se o tome govori. Otuda podsjećanje na gest Srđana Aleksića treperi poput svica u mrkloj, hercegovačkoj noći. Rade Aleksić:

«Na smrtovnici mome sinu sam napisao ono što sam mislio iz duše: ,Poginuo je vršeći svoju ljudsku dužnost‘. Tako i svi ostali koji su tako radili, oni su vršili svoju ljudsku dužnost. Jer da nije toga, kako bi se živjelo? S kim bi čovjek živio i zašto bi živio na kraju krajeva?»
XS
SM
MD
LG