Dostupni linkovi

logo-print

Hrvati u BiH ne trebaju milostinju


Maturant Antonio Vilić iz Katoličkog školskog centra Žepča, priznao je danas pred dva kardinala, nekoliko biskupa, jednim premijerom i troje ministara da – neće poslušati svoje roditelje:

„Roditelji su mi govorili – završi dobar fakultet i otiđi što dalje iz Bosne. Ja sam im, međutim, rekao da ću se u Bosnu vratiti jer je to moj kraj, koji volim i kojem želim pomoći. Našoj Žepči i našoj Bosni treba dosta školovanih ljudi i veoma mi je žao kada takvi odlaze što dalje iz Bosne s riječima – država mi je bila dobra, pomogla mi je da se uspnem, ali je moram zaboraviti, život zove, bitne su pare. Ali nije sve u novcu, bitno je očuvati svoj rodni kraj i bitno je ostati sam sobom.“

Kako hrvatska država može u tome pomoći? Hrvati u Bosni i Hercegovini ne trebaju milostinju, nego uvažavanje i partnerstvo, kazao je hrvatski premijer Ivo Sanader:

„Ono za šta ćemo se mi zauzimati biće to da Hrvati zajedno s Bošnjacima i zajedno sa Srbima sačuvaju svoj ravnopravni status konstitutivnog, suverenog, ravnopravnog naroda. Bez toga nema Bosne i Hercegovine.“

Gotovo dvjesto tisuća bosanskih Hrvata od rata živi u Hrvatskoj, a službene hrvatske statistike govore kako je svaki deseti hrvatski građanin rođen u Bosni i Hercegovini, podsjetio je predsjednik Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ Franjo Topić. I on predlaže odgovor na jednostavno pitanje – kako Hrvatska može pomoći bosanskohercegovačkim Hrvatima?

„Prva je stvar da se stvara pozitivna atmosfera i da se izričito, jasno i nedvosmisleno kaže da je interes hrvatske države, pa onda crkve, raznih organizacija i tako dalje – opstanak i eventualno povratak Hrvata u Bosnu i Hercegovinu; posebno, naravno, u Bosnu. A što se tiče drugih stvari, Hrvatska treba otvarati što više radnih mjesta, firmi… Devedeset i pet posto svjetske emigracije je ekonomska emigracija, ostalo je sve priča – ni vjera, ni nacija, ni država u tom smislu ništa ne znače.“

Dok je u Federaciji BiH postotak povratka 50 posto, čemu se dive čak i međunarodne organizacije, u Republici Srpskoj je mnogo manje, upozorava voditelj Caritasa Banjalučke biskupije monsignor
Miljenko Aničić. U banjalučkoj regiji je najlošija situacija:

„Od 70.000 koji su protjerani, vratilo se nekih 2.000, a to su većinom starije osobe, koje nisu u stanju da se pobrinu same za sebe, jer je njihova obitelj rastjerana. Tako da na koncu nemate nikakav pomak. U vremenu kad su ljudi pokazivali više interesa, nije bilo više razumijevanja odnosno volje od strane domaćih vlasti, već je bilo administrativnog sprečavanja, na primjer, povrata imovine, i to kroz više godina, i nije se ništa micalo. A moram reći da je i međunarodna zajednica pokazala vrlo ružno lice. Mi smo se zajedno sa Merhametom i još nekim organizacijama žalili Visokom predstavniku na primer na ponašanje UNHCR-a u Banjaluci, ali ništa se nije dogodilo.“

Po procjeni monsignora Aničića – koji je prioritet:

„Najbitnija su nam radna mjesta. Osnovali smo dvije zadruge, da bi ipak nekako ljudi bili sigurniji. Počeli smo sami, kao Caritas, otvarati radionice i zapošljavati ljude, i moram reći da se to za sada pokazalo kao najbolje. Osnovali smo jednu farmu i sad idemo dalje u tom pravcu proširivanja.“
  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG