Dostupni linkovi

logo-print

Svi u Srebrenici jednako pate


* * * * *

Inicijativni odbor povratnika u Srebrenicu najavio je da će 14. marta početi kolektivno iseljavanje iz tog grada, ukoliko ne budu ispunjeni njihovi zahtjevi za hitan ekonomski oporavak i dodjelu posebnog statusa gradu. Inicijativni odbor za kolektivno iseljenje izdao je i Proglas kojim svjetske i domaće institucije upozorava na teško stanje u tom gradu. Inicijativa nema političku pozadinu, kaže predsjednik Odbora Ćamil Duraković:

„Građane Srebrenice ne možemo odvajati, mislim da svi u Srebrenici jednako pate, i to je stvar koja se mora podvući i jasno poručiti svima. Institucije su najodgovornije za ovo sve. Ja nikada ne bih okrivio niti narod, niti nas paćenike ovdje. Srebrenica trenutno ima poseban status – ovdje je trenutno većina građana srpske nacionalnosti. Za mene je to poseban status, jer mi vrlo dobro znamo kakav je bio prijeratni sastav stanovništva ovdje. A poseban status ima i zbog toga što je to jedina opština u Republici Srpskoj koja ima Bošnjaka na mjestu načelnika opštine.“

* * * * *

Predstavnik UNHCR-a u BiH Džejms Linč (James Lynch), u potpunosti podržava nastojanje Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH da putem kreditnog aranžamana i angažiranja svih nivoa vlasti u BiH riješi pitanje kolektivnog smještaja.

„Ovo je za Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice veoma važno pitanje i sačinili smo projekt za njegovo rješavanje. Cilj je da ljudima koji se još nalaze u kolektivnim centrima, osiguramo povratak u njihove domove, ali i rasteretimo budžete entiteta“, izjavio je ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safet Halilović tijekom susreta s Linčom.

Kako je saopćeno iz Halilovićevog kabineta, u Bosni i Hercegovini još postoji 106 kolektivnih centara u 43 općine, u kojima je smješteno 2.540 porodica, odnosno oko 7.000 ljudi.

Projekt zbrinjavanja ljudi iz kolektivnih centara bit će realiziran uz pomoć Kreditne razvojne banke Vijeća Europe, donacija Vlade Holandije i novca koji su osigurale vlade na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, a putem Fonda za povratak BiH.

* * * * *

Predsjednik Udruženja izbjeglih Srba iz Hrvatske Petar Džodan, izjavio je da su problemi oko 35.000 izbjeglica iz Hrvatske marginalizovani u Republici Srpskoj i na nivou BiH, odnosno u međudržavnim pregovorima Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

On je istakao da je na inicijativu hrvatske strane na prošlom sastanku Međudržavnog savjeta za saradnju bilo riječi o problemima izbjeglih Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj, ali je zamjerio što ista pitanja nisu bila pokrenuta i kada je riječ o 35.000 izbjeglih Srba iz Hrvatske u BiH, odnosno, u Republici Srpskoj:

„Međudržavna delegacija koja je bila u Hrvatskoj, raspravljala je o nizu stvari, ali ni u jednoj tački nisu našli za shodno da jednu jedinu riječ progovore o Srbima iz Hrvatske, odnosno građanima Hrvatske koji žive najvećim dijelom u Republici Srpskoj. Prema tome, to pitanje je ostalo otvoreno, ostalo je otvoreno i pitanje slobode kretanja i pitanje stanarskih prava i pitanje povratka imovine. Prema tome, sva su pitanja doslovno ostala otvorena. Mora se reći da su i predstavnici međunarodne zajednice – njemačka organizacija ASB – pa i hrvatske vlasti učinile pomak u obnovi imovine. Jednim je dijelom, posebno u zapadnoj Slavoniji, značajno izvršena obnova, međutim ta imovina je sad ,umrtvljena‘ – stavljena je hipoteka na 10 godina i tom imovinom se ne može raspolagati. Prema tome, to je praktično mrtav kapital. Ne znači da bi ga ljudi prodali i iselili iz Hrvatske, ali bi ga možda mijenjali, prodali pa kupili manje, dakle slobodno raspolagali svojom imovinom.“

* * * * *

Trend povratka na predratna ognjišta i obnova stambenog fonda u posljednje dvije godine je u opadanju na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, a prošle godine povratka gotovo nije ni bilo, rečeno je na godišnjoj skupštini Udruženja izbjeglih i raseljenih osoba BiH, koja je održana početkom sedmice u Doboju. O zaključcima Skupštine govori predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:

ZUKIĆ: Na osnovu diskusija, prijedloga i inicijativa, došlo se do zaključaka da je neophodno da se strategija za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma produži do 2010. godine, i da njena implementacija u naredne četiri godine mora ići onako kako je Platforma izbjeglica predstavila probleme. To znači da se moraju realizovati aneksi IV, VI i VII, elementarna ljudska prava i – naravno – pravo na povratak. Takođe se jednoglasno zaključilo da su neophodna veća sredstva za rekonstrukciju stambenih objekata, obzirom da baza podataka državnog ministarstva trenutno broji 39.550 porodica koje su u ovom momentu potencijalni kandidati za rekonstrukciju stambenih objekata. Takođe, jedan od zaključaka je bio da se Platforma izbjeglica i raseljenih lica BiH mora realizovati na taj način što se moraju donijeti krovni zakoni kada su u pitanju zdravstvo, zapošljavanje, penziono osiguranje. A ukoliko nije moguće donijeti krovne zakone, onda da entiteti osiguraju implementaciju takvih zakona, jer sporazumi ne obavezuju entitete da pomognu ljudima, naročito kad je u pitanju zdravstvo; znamo da je 2002. godine donesen jedan takav sporazum. Takođe se diskutovalo o zapošljavanju povratnika u mjestima u koja su se vratili, s naglaskom na urbana područja, jer mnoga ruralna područja su taj problem riješila putem poljoprivrede. Ono što nas brine, to je da se ljudi koji su se na osnovu zakona mogli vratiti na svoja prijeratna radna mjesta u institucije, a ne u fabrike koje su privatizirane, nisu vratili. Imamo vrlo mali procent zaposlenih povratnika u mjestima povratka, gotovo nikakav. Primjera radi, povratnica u Grahovo je rekla da dolaze ljudi iz Knina, dakle iz susjedne zemlje, da rade u njihovoj opštini, a da povratnici nisu u mogućnosti da dobiju radno mjesto. Ono što je najvažnije, to je da u narednom periodu Savez bude nezavisna, nevladina organizacija koja će raditi monitoring za odabir korisnika kod Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Dakle, to je ono što je do sada Savez uspješno radio, zajedno sa lokalnim udruženjima, i smatramo da je to vrlo bitna uloga Saveza, i da se, konačno, kolektivni centri zatvore. Na ovaj način ćemo im puno pomoći, a i – naravno – ubrzati sam proces povratka ljudi iz kolektivnih centara kojih je, nažalost, u 2006. godini, bilo 2.540 porodica.

RSE: Mislite li da je prekasno tek sada donositi krovne zakone koji bi ljudima na terenu značili život?

ZUKIĆ: Mi govorimo u ime onih ljudi koji su svoje predstavnike poslali na skupštinu Saveza i koji su izrazili želju da žele ostati u mjestima povratka. Ali najveći problem je problem zdravstva. Dakle, kompletnoj populaciji koja živi van granica Bosne i Hercegovine, u susjednom Slavonskom Brodu i tako dalje, prepreku povratka predstavlja upravo neosigurana zdravstvena zaštita. Imaju, recimo, izgrađene kuće, međutim iz tog razloga ne mogu da se vrate. Dakle, jedan po jedan segment bi morao da se riješi, a ne da se pusti stihiji i nekim sporazumima koji ne obavezuju entitete da ih moraju provesti.

RSE: Bravili ste u Srebrenici, gdje su povratnici formirali inicijativni odbor za kolektivno iseljavanje iz ovoga grada. To nije prva, a vjerovatno ni posljednja najava iseljavanja zbog nemogućih uslova života.

ZUKIĆ: Razgovarala sam sa povratnicima i sa načelnikom opštine. Željela sam da podsjetim načelnika da smo mi na Dan izbjeglica 2005. godine uputili zahtjev Ujedinjenim nacijama da se donese posebna rezolucija o Srebrenici, međutim odgovor je bio da samo skupština opštine Srebrenica ima pravo donijeti takvu odluku. Ne može je donijeti niko drugi na svijetu, dakle nijedna institucija. A posebno je to stav sada, nakon odluke Haškog suda – imaju uporište u međunarodnom pravu da traže izdvajanje na osnovu odluke skupštine opštine Srebrenica.

RSE: Još uvijek je veliki broj povratnika bez električne energije.

ZUKIĆ: Da. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, lokalne vlasti nisu u mogućnosti da omoguće uvođenje električne energije za preko 3.000 domaćinstava. Entiteti to parcijalno rade, elektroprivrede se negdje uključuju u te integralne programe gdje pomažu uvođenje električne energije. Imamo povratnike koji imaju djecu u školskoj dobi, a u njihovim kućama nije uvedena električna energija. To je jedan poseban problem koji će državno ministarstvo, putem entitetskih i međunarodnih organizacija, a i elektroprivreda, riješiti.

RSE: Sve u svemu, može se reći da je u nekim mjestima povratka situacija dramatična.

ZUKIĆ: Citiraću jednog izlagača na skupštini koji je rekao: „Vjerujte da je danas teže biti povratnik nego izbjeglica 1996. godine“.

Izdvajamo i dio iz diskusije na godišnjoj Skupštini Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih. Govore Željka Prša, povratnica u Bosansko Grahovo, i Jure Simić, povratnik u Komušinu kod Teslića:

„Bosansko Grahovo je na marginama. Masa ljudi u Federaciji BiH ne zna gdje se Bosansko Grahovo nalazi. Kažu kako nema posla za Bošnjake u Republici Srpskoj. Ja sam i Federaciji BiH i za mene tu nema posla. Ne može se tako u Evropu. Nigdje mi ne možemo ovako. U mom Bosanskom Grahovu još ima devet sela koja devet godina nemaju struje. Vratili se ljudi, a nemaju struju. Zaposleno je 57 povratnika, a vratili ih se negdje 4.000-5.000. Rade ljudi, ali ne i povratnici. U našoj opštini rade ljudi iz Knina, iz druge države, a ne rade povratnici. Ne možemo gledati nijedan televizijski kanal, nemamo predajnik. Možemo samo ako imamo satelitsku antenu. Znači, ko ima da kupi satelitsku antenu, on će imati program. Ako hoćeš da odeš u Livno, koje je udaljeno 75 kilometara, nema prevoza. Možeš ići samo ako imaš vlastito auto. Ako nemaš, nemaš čim ići. A to nam je sjedište kantona. Takva je situacija i u Drvaru i u Glamoču i u Grahovu i Kupresu i tako dalje. Nema prevoza. Nema posla, nema zdravstvene zaštite. Imamo jednog zubara i jednog ljekara opšte prakse koji dolazi iz Banjaluke. Školstvo je tragedija, nema prevoza.“

„Ja sam član udruženja ,Domus Aurea‘ iz Komušine, koje radi na povratku svih ljudi, ne samo katolika, nego svih ljudi u Bosni i Hercegovini koji žele da se vrate, koji imaju volju, koji imaju želju za povratkom. Rezultati su poražavajući. Pored svih muka nas nevladinih udruženja i udruga, nemamo pristupa političarima. Političari nas jednostavno ignoriraju. Čak i opstruiraju naš rad. Svakako, čast izuzetcima. Naravno, u svakom sjemenu ima kukolja, među njima ima dobrih ljudi koji nas prihvaćaju, ali oni su u manjini. Sama kompliciranost našeg sistema u Bosni i Hercegovini, doprinijela je tome svemu da povratak i aneksi Dejtonskog mirovnog sporazuma IV, VI i VII ne mogu biti provedeni. To se opstruira u svakom pogledu, ukidaju se komisije koje su nekada osnovane da rade na realizaciji tih aneksa, novci koji se dobiju od raznih donatora, od raznih dobrih ljudi jednostavno nestaju, troše se u druge svrhe. Ono što je predviđeno za povratak nije usmjereno gdje treba. Ja sam povratnik u Komušinu, situacija ovdje je katastrofalna. Hoćemo da razvijamo nekakav vjerski turizam, imamo ovdje to čuveno svetište Kondžilo. Međutim, možemo dovesti ljude jednom da prođu do Kondžila i više nikada neće doći kad vide koliko je toga porušeno, kakva je ovo divljina i pustinja. Komušina je grozna, nije obnovljeno ni 30 posto. Ovo što je obnovljeno, obnovljeno je uglavno od humanitarne pomoći, ništa nije urađeno od strane vlade, države i tako dalje. Međutim, ta humanitarna pomoć će za koju godinu biti ,nehumana‘, jer će to biti hladan beton, hladna cigla, neće biti žive duše unutra. I sada tu više ima očiju nego zuba (starijih ljudi).“

* * * * *

Naš današnji gost je i Mladen Mišurić-Ramljak, načelnik opštine Kiseljak. Za ovaj razgovor smo se odlučili jer je u ovom području u srednjoj Bosni, povratak raseljenih i izbjeglih bio među najuspješnijim, što potvrđuje i načelnik u razgovoru za naš program:

MIŠURIĆ-RAMLJAK: Kada je u pitanju povratak, ta priča je već davno završena. To je u potpunosti urađeno još prije četiri godine, tako da je povratak u općinu Kiseljak stopostotan. Tu više nema nikakvih dvojbi. Doduše, ima još jedan određen broj ljudi koji se vode u sarajevskim općinama, iz razloga nekih beneficija koje imaju – u pitanju je uglavnom zdravstveno osiguranje, liječenje, zatim besplatan javni prijevoz i tako dalje – pa oni malo šeću između općine Kiseljak i tih susjednih općina, prije svega općine Ilidža i općine Hadžići.

RSE: Ali može se reći da se vratio onaj ko je to želio.

MIŠURIĆ-RAMLJAK: Svi su se vratili, svi su ostvarili svoje pravo na povratak, obnovu obiteljskih domova i tako dalje. Jedan broj ljudi se vodi u susjednim općinama, odnosno tu su prijavljeni, međutim i oni su se vratili. To je već davno gotova priča. Oni su se vratili, vraćena im je i imovina, znači vraćeni su u posjed svoje imovine. Dobar dio ratom razrušenih obiteljskih domova je obnovljen. Imamo još određen broj tih porušenih i oštećenih obiteljskih domova, ali nadam se da ćemo, evo, ove godine, odnosno iduće, angažiranjem sredstava općine Kiseljak, potom županije Središnja Bosna i sa federalne i državne razine, okončati taj postupak obnove. Tako da bi s tim u potpunosti završili priču vezanu za rat i ratna događanja. Doduše, ne možemo biti zadovoljni obećanjima svih razina vlasti. Tu nismo zadovoljni, jer sve ono što su obećavali, uglavnom nisu ispoštovali, vezano za općinu Kiseljak, kada je u pitanju pomoć. Ima i drugih primjera. Evo, federalna vlada je kroz određene projekte pomagala obnovu ratom porušenih obiteljskih domova. Potom je tu bio značajan doprinos i međunarodnih humanitarnih organizacija. Međutim, oni koji su najviše obećavali, oni su najmanje učinili.

RSE: Koji bi to mogao biti procent još uvijek neobnovljenih kuća?

MIŠURIĆ-RAMLJAK: Po našim evidencijama, imamo još nekih tristotinjak neobnovljenih kuća. Međutim, to nisu točni podaci. Obnovu čeka još nekih 150 obiteljskih kuća, ali taj broj je jako velik. Od tih 150, dobar dio je već pod krovom ili u poodmakloj fazi obnove i građenja. Potrebna su, dakle, još samo određena inicijalna sredstva da se tim ljudima pomogne da trajno riješe taj svoj problem. A kad govorimo o ovih 300 kuća, još imamo na popisu te obiteljske, ratom razrušene kuće. Ljudi su već napravili druge kuće na drugom mjestu ovdje na području općine Kiseljak, ali ta ratom porušena kuća, koja je locirana malo dalje od glavnih prometnica, ona se vodi na popisu. Evo sad sređujemo evidenciju, tako da sigurno nećemo imati više od tih 150 kuća za obnovu, ali i tih 150 kuća je jako veliki broj. Opet ponavljam, u ovoj i idućoj godini ćemo nastojati da riješimo i to pitanje. Novac koji sad izdvajamo iz proračuna za obnovu domova, preusmjerit ćemo u izgradnju infrastrukture u pojedinim naseljima gdje su se ljudi vratili, da još i na taj način poboljšamo uvjete življenja.

RSE: Gdje je bio taj najmasovniji povratak, u koji dio?

MIŠURIĆ-RAMLJAK: Na području cijele općine je došlo do premještanja stanovništva pod nadzorom Armije BiH i HVO-a. Pod nadzorom HVO-a su izmješteni Bošnjaci, a pod nadzorom Armije BiH Hrvati, u istočnom i u zapadnom dijelu općine. A bilo je izmiještanja i u ovom središnjem dijelu. Potom, imali smo ljudi koji su tu došli iz susjednih općina. Najmasovniji međusobni povratak je bio između općina Kiseljak i Fojnica. Tu je praktično došlo do zamjene stanovništva. I onda kad je sve to stalo, baš je u to vrijeme aktualni Visoki predstavnik, gospodin Švarc-Šiling bio medijator upravo na pokretanju te međusobne razmjene, povratka svakog na svoje. Ono što je značajno za općinu Kiseljak, imali smo jako puno novopridošlih žitelja iz općina Kakanj, Zenica, Visoko, Hadžići i sarajevskih općina, a dijelom i iz općine Fojnica. Oni Hrvati koji su bili u Kiseljaku, odlučili su da ostanu na području općine Kiseljak. Ima i obratnih slučajeva, gdje su Bošnjaci s područja općine Kiseljak, koji su bili u Fojnici, odlučili da nastave život u općini Fojnica. Iako su svoju imovinu vratili, neki su je i obnovili i tako dalje, pa su, praktično, na jednom mjestu trajno prijavljeni, a ovo tu im dođe kao vikend-kuća.

RSE: Da li su povratnici dobrodošli, odnosno ima li zaposlenih u administraciji i da li su podijeljene službe, ali i neke ustanove, bošnjačka i hrvatska, objedinjene.

MIŠURIĆ-RAMLJAK: Nije nimalo neskromno ako kažem da je općina Kiseljak najsvjetliji primjer u BiH kad je u pitanju povratak. Godine 1999. odnosno 2000., došlo je do ujedinjavanja ove dvije općinske administracije koje su funkcionirale na području općine Kiseljak. Evo samo mala paralela od 55 uposlenih u općini Kiseljak, 21 je Bošnjak. Od pet pomoćnika načelnika općine Kiseljak, tri su Bošnjaka, a dva Hrvata. Prošle godine smo imali utemeljenje nove javne ustanove – Dom zdravlja, odnosno Ljekarna Kiseljak. Dom zdravlja Bjelalovac i Dom zdravlja Kiseljak su praktično ujedinjeni i sad funkcioniraju kao jedinstvena zdravstvena ustanova. To se odnosi i na Ljekarnu. Ljudi polako shvaćaju da je rat davno iza nas; jako je dobro da se okreću budućnosti i da sve manje i manje gledaju na prošlost. To je moj dojam iz mojih osobnih kontakata sa građanima. Sve više gledaju u budućnost i pitaju se što će biti sutra ili prekosutra, a sve manje pričaju o onome što je bilo i što je iza nas.
XS
SM
MD
LG