Dostupni linkovi

logo-print

Život u Srebrenici...


Nevenku, penzionerku, zatičemo na pijaci, gdje, kako kaže, samo razgleda:

„Kćerka mi ne radi. Radila u Vihoru i Vihor otišao u stečaj - i evo godina dana prošla, ona u birou. Ni iz biroa ne dobiva. Ja živim od 118 maraka, nas dvije.“

Izet Sejdinović, iz obližnjih Prohića, vratio se 2003. godine. Za sebe kaže da je trgovac na sitno:

„Kad pogledate samo Srebrenicu, vidite kakvo je stanje - da je život nikakav, nedostojan čovjeku uopšte. Šta da vam kažem kad se sve vidi?“

A to što se vidi, kako Izet kaže, jesu rezultati nerealnih priča o velikim ulaganjima u obnovu:

„Sredstva koja dođu, odu negdje, nema ih. Kud odu? To znaju vjerovatno ovi koji raspolažu s time, da ne pričam ja sad kud to ide. Nema, evo vidite. Srebrenica bi trebala da bude u zlato zavijena na osnovu priča, sredstava koja dolaze. A gdje? Šta se tu vidi? Ništa.“

Jela, bivša radnica propalog bratunačkog Vihora, sada je na birou i kaže kako se ovdje živi zaista bijedno:

„Primanja su nikakva i onome ko radi i onome ko ne radi pogotovo. Narod se snalazi onako kako zna i umije. A ako danas zaradi odnekle pet maraka, to je za njega uspjeh - da ima jedan dan da se prehrani.“

U Srebrenici je mnogo vikend povratnika, onih kojima je vraćena imovina, ali ne žive u Srebrenici, kao uostalom ni čelni ljudi opštine. A ubiše se pričama o velikim projektima, objašnjava nam penzionisani rudar Ivan Andrić:

„Evo 10 godina poslije rata nama nisu uspjeli da samo pokriju zgrade i da fasade nabace. Jedino šta se postiglo napravljen je put. I sad neki pljuju Titu. A oni ne mogu samo da nabace fasade, a Tito je izgradio zgrade. I ja sam protiv toga. Moglo se uraditi. Donacija je dosta došlo za Srebrenicu, ali nisu došle u prave ruke da se rasporede na sve strane jednako.“

Himzo Hodžić je iz sela Pale kod Potočara:

„Možeš zaći po selu pa vidjeti. Ovo ti je ovdje najpustije mjesto na svijetu. U mom selu gdje ja živim malo je bolje nego ovdje. Ne živimo ni od čega. Ne znamo ni sami od čeg živimo. Uglavnom primam ja neku penziju. Primam penzije 200 maraka, a trošim mjesečno najmanje hiljadu - kad sve izračunam koliko sam potrošio. A otkud dođe ta hiljada ja nemam pojma. Ni da li je imam. Nikad uglavnom u džepu nisam imao toliko.“

Iz istog je sela i Arif Hodžić, sa tek završenom srednjom školom. Njegovoj je generaciji, kaže, najteže, jer ima baš sve zavisi od očeve crkavice, ako je i oni imaju i ako je mogu odvojiti:

„Nema nikakvog izlaska, da izađeš negdje ili da sjedneš negdje. Pusto. Nema naroda. Slabo. Nemaš s kim da popričaš, ni da sjedeš, ni ništa. Šta ima, nešto malo dođe sa sela. Pusto, grad, Potočari ovi, pusto sve. Ima nas malo više na selu, i eto.“

Prije pet godina kada smo pravili priču sa istom temom, na pitanja kako žive Srebreničani dobili smo, uz ostale, i odgovor u obliku pitalice: kako se živi u gradu u kojem nema golubova, Roma, prosjaka i Kineza? Golubovi su se u međuvremenu pojavili.
XS
SM
MD
LG