Kad je Jacques Chiraq pobijedio na izborima 1995. godine u Kremlju je sjedio Boris Jeljcin, u Bijeloj kući Bill Clinton, a njemački kancelar je bio Helmut Kohl. On je dakle posljednji koji odlazi iz te "sobe velikih". Njegove pristalice kažu da je topao, velikodušan čovjek, "uvijek pažljiv prema drugima". Protivnici ga opisuju kao "prevrtljivog predsjednika", bez vizije, "sposobnijeg da osvoji vlast nego da je obavlja".
U mladosti je na brodu koji je plovio za Sjedinjene Države nekoliko mjeseci radio kao konobar. Ali se na kraju, u skladu sa svojim buržoaskim porijeklom, upisao u prestižnu Nacionalnu školu za administraciju, na kojoj se obrazuje francuska elita. Tu je sreo i svoju buduću suprugu, Bernadette, sa kojom ima dvije kćerke. No sudeći prema njegovoj izjavi – "nisam se ustručavao od kušanja novog, ali nisam u tome pretjerivao" – nisu njih tri bile jedine žene u Chiracovom životu.
On je jedan od onih političara koji se priklanjao različitim vjetrovima i na političkoj pozornici stajao čas lijevo, čas desno, pa onda opet u sredini, predstavljajući se malo kao nacionalist, malo kao Evropljanin. Upravo stoga ga Francuzi zovu "politička zvijer s hiljadu lica", "kameleon Bonaparte" ili "vjetrokaz". Dobri poznavaoci tvrde da se iza fasade širokog osmjeha, prijateljskog lica i otvorenog pristupa krije tvrd i snažan političar. Koji je očigledno znao kada treba otići.
"Dragi sugrađani, na kraju misije koju ste mi vi dali došao je momenat da vas služim na drugačiji način. Neću tražiti vaše glasove za sljedeći mandat. Ali ću i dalje, na drugačiji način, ali s istim entuzijazmom i strašću, nastaviti borbu za razvoj pravde, mira i dobrobiti Francuske", kazao je u svom nedjeljnom obraćanju naciji. U tom desetominutnom obraćanju nije propustio upozoriti Francuze da se drže podalje od svakog oblika ekstremizma, te im preporučiti Evropsku uniju kao prioritet. Iako je, upravo na pitanjima ujedinjene Evrope doživio odijum javnosti. Francuzi su, naime, 2005. godine glasali protiv evropskog ustava, iako je predsjednik odaslao poruku da će " referendumsko NE izazvati propast Evrope s nesagledivim posljedicama".
Za svojeg je mandata Jacques Chirac zastupao stavove mimo uobičajenih svjetskih kretanja. Za srpsku opsadu Srebrenice, 1995. godine izjavio je "barbarizam kuca i naša vrata" i pozvao na hitnu akciju. Podržavao je NATO udare na srpske položaje u Bosni. Bio je protiv diplomatskih nadigravanja s Miloševićem kada je bivši predsjednik ostatka Jugoslavije naredio "slamanje otpora" na Kosovu. Na Bliskom je istoku zagovarao nezavisnu palestinsku državu i pružio je utočište bolesnom Jaseru Arafatu, koji je i umro u Parizu 2004. godine.
Tečno govori engleski kojeg je usavršavao na ljetnjim kursevima u Harvardu, ali je njegov odnos sa Sjedinjenim Državama bio prepun protivurječnosti. Zalagao se za uspostavljanje protivtežnje snažnoj Americi, ali je bio prvi strani lider koji je nakon 11.septembra 2001. stigao u New York da izrazi "apsolutnu solidarnost" s američkom tragedijom. Nije ga to medjutim omelo da stane na čelo antiratne koalicije koja se protivila invaziji na Irak.
Odlazeći predsjednik u nedjelju je Francuzima pružio patriotski i emotivni govor. Ponajviše protkan ljubavlju za Francusku. "Ova Francuska koju volim koliko i vas, ova zemlja bogata mladošću, osnažena poviješću, žedna pravde i sposobna da djeluje. Ova Francuska koja vjerujte mi još nije prestala iznenadjivati svijet", kazao je Chirac u svom nedjeljnom govoru koje je zavšio pokličem – Živjela Republika, Živjela Francuska!
Sve svjetske novine danas se bave njegovim odstupanjem. Kontraverzno, kakav je i sam bio. Briselski La Libre Belgique kaže kako je "kod ovog je čovjeka teško naći jasnu političku liniju. Ne postoji ništa što je rekao, a da sam sebi nije skočio u usta". Ruski Komersant ga naziva "eurosaurusom" s čijim se odlaskom završava jedna era postratne Evrope. Konzervativni britanski Daily Telegraph izvinio se svojim čitaocima za narušavanje tradicije, jer – "Običaj je da se o ljudima koji odlaze u penziju napiše nešto lijepo. U slučaju Jacquesa Chiraca to nije nimalo jednostavno".
U mladosti je na brodu koji je plovio za Sjedinjene Države nekoliko mjeseci radio kao konobar. Ali se na kraju, u skladu sa svojim buržoaskim porijeklom, upisao u prestižnu Nacionalnu školu za administraciju, na kojoj se obrazuje francuska elita. Tu je sreo i svoju buduću suprugu, Bernadette, sa kojom ima dvije kćerke. No sudeći prema njegovoj izjavi – "nisam se ustručavao od kušanja novog, ali nisam u tome pretjerivao" – nisu njih tri bile jedine žene u Chiracovom životu.
On je jedan od onih političara koji se priklanjao različitim vjetrovima i na političkoj pozornici stajao čas lijevo, čas desno, pa onda opet u sredini, predstavljajući se malo kao nacionalist, malo kao Evropljanin. Upravo stoga ga Francuzi zovu "politička zvijer s hiljadu lica", "kameleon Bonaparte" ili "vjetrokaz". Dobri poznavaoci tvrde da se iza fasade širokog osmjeha, prijateljskog lica i otvorenog pristupa krije tvrd i snažan političar. Koji je očigledno znao kada treba otići.
"Dragi sugrađani, na kraju misije koju ste mi vi dali došao je momenat da vas služim na drugačiji način. Neću tražiti vaše glasove za sljedeći mandat. Ali ću i dalje, na drugačiji način, ali s istim entuzijazmom i strašću, nastaviti borbu za razvoj pravde, mira i dobrobiti Francuske", kazao je u svom nedjeljnom obraćanju naciji. U tom desetominutnom obraćanju nije propustio upozoriti Francuze da se drže podalje od svakog oblika ekstremizma, te im preporučiti Evropsku uniju kao prioritet. Iako je, upravo na pitanjima ujedinjene Evrope doživio odijum javnosti. Francuzi su, naime, 2005. godine glasali protiv evropskog ustava, iako je predsjednik odaslao poruku da će " referendumsko NE izazvati propast Evrope s nesagledivim posljedicama".
Za svojeg je mandata Jacques Chirac zastupao stavove mimo uobičajenih svjetskih kretanja. Za srpsku opsadu Srebrenice, 1995. godine izjavio je "barbarizam kuca i naša vrata" i pozvao na hitnu akciju. Podržavao je NATO udare na srpske položaje u Bosni. Bio je protiv diplomatskih nadigravanja s Miloševićem kada je bivši predsjednik ostatka Jugoslavije naredio "slamanje otpora" na Kosovu. Na Bliskom je istoku zagovarao nezavisnu palestinsku državu i pružio je utočište bolesnom Jaseru Arafatu, koji je i umro u Parizu 2004. godine.
Tečno govori engleski kojeg je usavršavao na ljetnjim kursevima u Harvardu, ali je njegov odnos sa Sjedinjenim Državama bio prepun protivurječnosti. Zalagao se za uspostavljanje protivtežnje snažnoj Americi, ali je bio prvi strani lider koji je nakon 11.septembra 2001. stigao u New York da izrazi "apsolutnu solidarnost" s američkom tragedijom. Nije ga to medjutim omelo da stane na čelo antiratne koalicije koja se protivila invaziji na Irak.
Odlazeći predsjednik u nedjelju je Francuzima pružio patriotski i emotivni govor. Ponajviše protkan ljubavlju za Francusku. "Ova Francuska koju volim koliko i vas, ova zemlja bogata mladošću, osnažena poviješću, žedna pravde i sposobna da djeluje. Ova Francuska koja vjerujte mi još nije prestala iznenadjivati svijet", kazao je Chirac u svom nedjeljnom govoru koje je zavšio pokličem – Živjela Republika, Živjela Francuska!
Sve svjetske novine danas se bave njegovim odstupanjem. Kontraverzno, kakav je i sam bio. Briselski La Libre Belgique kaže kako je "kod ovog je čovjeka teško naći jasnu političku liniju. Ne postoji ništa što je rekao, a da sam sebi nije skočio u usta". Ruski Komersant ga naziva "eurosaurusom" s čijim se odlaskom završava jedna era postratne Evrope. Konzervativni britanski Daily Telegraph izvinio se svojim čitaocima za narušavanje tradicije, jer – "Običaj je da se o ljudima koji odlaze u penziju napiše nešto lijepo. U slučaju Jacquesa Chiraca to nije nimalo jednostavno".
