Dostupni linkovi

logo-print

Vrijeme revolucija je prošlo


Gost je poznati crnogorski književnik i publicista mlađe generacije, Andrej Nikolaidis. Kao utisak nedjelje izdvojio je policijsko privođenje koordinatorke MANS-a, Vanje Ćalović, i intervenciju komunalne inspekcije kojom je prekinuto potpisivanje peticije pod naslovom "Kap troši, a ko plaća".


RSE: Mediji u Crnoj Gori zbog tog događaja uglavnom nisu bili previše uzbuđeni. Izvještavali su rutinski, kao i o bilo kom drugom incidentu. Kako to komentarišete?

NIKOLAIDIS: Nisam siguran da u toj hiperinflaciji vijesti mediji jesu sposobni da u datom trenutku rangiraju šta je osobito skandalozno, od svih skandala koji se svakodnevno dešavaju. Ovdje su se dešavale grozomornije stvari i standardi su povišeni. Potrebno je da neko ubije inspektora ili glavnog i odgovornog urednika nekog medija da bi se javnost zainteresovala za taj slučaj i da bi to zavrijedilo naslovnu stranu.

RSE: Reakcija političke javnosti nije incidentu sa predstavnicima MANS-a pridavala važnost, dok su se obični ljudi, sudeći prema učešćima na raznim Internet forumima, podijelili na one koji zamjeraju Ćalovićevoj što nije principijelna u poštivanju zakona i na one koji smatraju da je samo pokazala da je "car go", hrabro ustajući protiv otimačine i lopovluka. Vanja je, kažu, vjesnik bure. Može li biti tako?

NIKOLAIDIS: Vidite da je potrebna bilo kakva politička energija koja se mora nužno kanalisati kroz sve institucije političkog djelovanja, prije svega kroz partije. Vrijeme revolucija i izolovanih incidenata je prošlo. I vlast i opozicija su se potrudili da ovo ostane izolovani incident jer oni nisu učinkoviti. Problem sa ovim što radi MANS, kao i sa čitavim nizom akcija nevladinog sektora, je to što narušava političku ravnotežu koja je uspostavljena. Na žalost, u ovoj igri u kojoj vlast uvijek pobjeđuje i ostaje vlast, a opozicija uvijek gubi i ostaje opozicija, svi dobivaju. To su uloge koje su vrlo lukrativne za učesnike u čitavoj igri. Vlast je prosto naštelovana tako da glatko pobjeđuje ovakvu opoziciju i one koje joj priđu. Vlast prosto ne zna šta da radi sa ovakvim inventivnim izlivima nezadovoljstva građana, kakva je peticija MANS-a. Tako nastaje situacija da su komunalne inspekcije nervozna, da su policajci nervozni, da Branimir Gvozdenović zamuckuje jer je izvan priče o srpstvu i crnogorstvu i o tome da neko ugrožava našu mladu demokratiju. Oni nemaju pripremljenu priču i odgovore. U tom smislu ovo jeste dobar model kako bi se moglo djelovati, ali, sve dok ne nestane neka vrsta političke institucije, to je samo izolovani incident koji će sistem vrlo lako amortizovati.

RSE: Znači, neophodna je politička podrška. Trideset hiljada građana, imenom i prezimenom, podržalo je akciju kojom se od vlasti traži da imaju jednak tretman u naplaćivanju električne energije, kao i Kombinat aliminijuma, koji najviše troši, a kupuje struju po subvencionisanim cijenama. Oni koji su se potpisali ističu da je to njihov protest protiv loših odluka vlade, nesposobnih ministara i projekata koji ugrožavaju razvoj i progres. Zvuči li to ipak kao buđenje iz neke letargičnosti i shvatanje sopstvenih građanskih prava?

NIKOLAIDIS: Da budem iskren, neprijatno sam iznenađen malim brojem građana koji su potpisali tu peticiju. To nije broj sa kojim bi trebalo mahati sa sretnom zastavom jer se pokazalo da u trenutku kada nas neko pljačka i prisiljava nas da od svojih bijednih plata i penzija plaćamo struju za ruske oligarhe, samo 30.000 ljudi je sposobno, ne da izađe pred televiziju i buni se protiv toga, da politički jasno artikuliše svoj stav, već da se potpiše u skoro anonimnim uslovima. Čak i tako mali izliv bunta, kao što je potpisivanje peticije, nije imalo veći obim od 30.000 glasova. Ne mislim da je to osobito velika cifra i mislim da je tih 30.000 građana, koji su se potpisali, za vlast došlo kao neka vrsta olakšanja jer ako im je prošlo ovo, to pokazuje da i sa 50.000 ljudi koji budu protivi može proći i još nešto gore. Koliko bi bilo potpisa peticije protiv potapanja kanjona Tare? Možda 100.000. Mislite li da je to dovoljno? Mislim da vlast ovim nije ništa izgubila, a građanska javnost nije bog zna koliko dobila.

RSE: Vi ste tekstovima u Monitoru iz broja u broj bezpoštedni kritičar i dijagnostičar društvenih prilika. U kome se smjeru krećemo gotovo nakon godinu dana od postizanja nezavisnosti? Nazire li se formiranje neke kritične mase, prije svega u civilnom sektoru, koja bi imala snagu da pogura Crnu Goru ka stvaranju društva demokratskih vrijednosti i vladavine prava?

NIKOLAIDIS: To je utrka sa vremenom. Ukoliko crnogorski tranzicioni krupni kapital u sljedeće tri godine, pa do narednih izbora, uspije da završi sve svoje poslove, a sva je prilika da će uspjeti, prava moć će se premjestiti sa političke pozornice na ekonomsku. Kontrolisat političku vlast biće potpuno uzaludno jer nećete kontrolisati ekonomsku, pošto će ekonomsku kontrolisati oni. Nastaće situacija koja je sasvim prirodna za ovaj stadij kapitalizma, da krupni kapital kontroliše politička zbivanja. U tom smislu čak ni pobjeda na izborima više neće značiti ništa. Zbog toga sam pesimista da bilo kakva forma građanskog otpora u ovoj fazi može pomoći. Vidjeli ste da to i globalno funkcioniše. Protesti protiv rata u Iraku su bili veliki, gotovo konsenzusualni, pa to nije omelo SAD, koja je najveća korporacija, kao ni sve ostale korporacije i sav ostali kapital, da slijedi ono što radi SAD. Pretjerali su u svemu, pa i u tome. Mislim da je glas javnosti, da nešto promijeni, užasno precijenjen.

RSE: Zvučite mi prilično pesimistično. Nazirete li neku svjetlost u tom tunelu? Šta je način izbavljena?

NIKOLAIDIS: Mislim da suštinske promjene teško da su moguće, ali su moguće u smislu da se uspostavi jedno društvo koje će moći biti stabilno. U ovom trenutku trpimo i u svemu tome smo užasno poniženi. Mislim da se više radi na tome da institucije sistema nađu takav sistem u kojem ćemo makar moći održati iluziju da naš glas nešto vrijedi. U ovom trenutku ovo je ruglo od demokratije. Ne vjerujem da ovo što vam sada govorim, ili moj glas za izbore, može bilo šta promijeniti.

RSE: Kolika je u svemu tome uloga i odgovornost intelektualne elite koja je u pred-referendumskom periodu bila glasnija i agilnija? Sada, kada je Crna Gora ostvarila svoj vjekovni san, čuje se tišina.

NIKOLAIDIS: U ovom trenutku bi bilo vrlo teško detektovati šta je to crnogorska intelektualna elita jer se jedino čuju predstavnici vlasti koji su mjerne jedinice mediokriteta. Očita je tendencija da se što bezlilčniji ljudi postavljaju na što više državne funkcije. Sa druge strane su izolovani glasovi nevladinog sektora. Ljudi koji su činili antiratnu Crnu Goru, koji su doprinijeli da Crna Gora postane nezavisna država, u ovom trenutku su, ili integrisani u sistem, ili umorni, što im nije zamjeriti. Na žalost, ne vidim da se formira neka nova elita. Ulažem nadu u neke nove ljude koji će doći i možda imati odgovore na ova pitanja na koja odgovaram sa umorom i pesimizmom.
XS
SM
MD
LG