Dostupni linkovi

logo-print

Nijesmo crnogorska fabrika


RADNICA: Trebali su baš da mi pomognu, kada je došlo baš najteže, a ne u najteže da mi „zabodu nož u leđa“. Mi nijesmo bili ovđe crnogorska fabrika Mila Đukanovića, nego je bila fabrika Slobodana Miloševića i Beograda i njin ljeb jeli i njina prava nosili kao oni, kao mi. Odjedama mafija zakon donese, te podijele pare siromaške radnika, ostaviše nas na cjedilu.

To priča Milica Ivanović, jedna od 160 radnika, koja je ostala bez posla u andrijevičkoj fabrici „Soko Štark“ koju je kupila beogradska „Grand kafa“, a koja je, kao i njene kolege, dobila 150 eura po godini radnog staža, što je skoro trostrukO manje nego što je iznosila otpremnina zaposlenih u istoj firmi, ali u pogonima u Srbiji. U popularno nazvanoj slatkoj fabrici u Andrijevici sada je mnogo gorčine. Upravo zbog osjećaja diskriminacije koji je proizveden, smatraju, od domaćih biznismena koji sada rade u Srbiji. U Adrijevici inače više od tričetvrtine stanovnika bilo je za opstanak zajednice Srbije i Crne Gore, pa tim više, pričaju Milica i njene kolege, bratska nepravda boli:

„Poručujem svakome tome, nemoj da smogne snage da uđe slučajno da radi u ovu fabriku. Evo što vidiš ovu oguliju sama ću je srušit za 24 sata“.

RADNICE: Svi ćemo ti u pomoć da budemo. Svi.

IVANOVIĆ: Vala, ja mislim da nema mafije ka gore iz Beograda, Cikotića što su mu „zaboli nož u leđa“. Ovamo je šećer u kafu pri onijima lopuža.

RADNICA 2: Živimo u Crnoj Gori. Radili smo u firmu iz Srbije. Sa ovoga mjesta mi njima poručujemo da nećemo dat ova fabrika da se proda što nete nas isplati’ do zadnjeg centa.

RSE: Boli li to, posebno kada se radi o potezu iz Srbije?

RADNICA 2: Boli nas. Pa, kako da ne boli. Mi smo bili jedna porodica.

RADNICA 3: Hljeb smo jeli trides’ godina iz Srbije.

IVANOVIĆ: Kako ne boli. Mene je pola porodice u Srbiju. Ja sam jela trides’ godina i fakultet dala sinu sa Srbije.

RADNICA 4: Boli nas najviše što su nam poslali faksom da ne možemo ostat tri godine dana bez posla. Međutim, odjedanput oni su došli ili se potpišite da uzmete 150 eura ili nećete ništa. Mi se hvatali ko „topac za slamku“, morali smo se potpisat.

Taj potpis o socijelnom programu, međutim, bio je presudan da beranski Osnovni sud po prijavi radnika presudi da poslodavac iz Srbije nema više obaveza prema njima. Radnici će se žaliti Višem sudu. Pogon „Soko Štark“a u Crnoj Gori, naime, zatvoren je u decembru 2005., samo tri mjeseca nakon što je ta velika kompanija privatizovana, a radnici su uz otpremninu upućeni na Biro rada. U Srbiji su otpremnine bile 400, a u Crnoj Gori 150 eura po godini radnog staža. Sve je po zakonu, potvrđuju i iz Beograda. Tako neće moći, najavljuju Andrijevčani:

„Podijelili su nas po regijama što je povrijeđen tadašnji Ustav zajedničke države, što smo se mi žalili i misiji OEBS-a u Podgorici.“

RADNICA 5: Sve imamo papire. Ljubovija, Srbija, svi koliko su dobili, a mi smo u jednom paketu, jedna firma. Zašto je ta nepravda urađena? To nas boli. Poručujemo sa ovoga mjesta razdvojili su nas i nas išnuli sa 150 eura.

RADNICA 6: Jedan narod, jedna kuća, jedna porodica.

IVANOVIĆ: Imalo je politike tu.

RADNICA 7: I srcem i dušom za Srbiju.

IVANOVIĆ: Volimo Srbiju i za nju ginemo, iako smo mi Crnogorci, uvijek smo ih branili i uvijek smo prvi bili na čelu sa njima.

RADNICA 7: Ovu fabriku ne damo što nas neće isplatit’.
XS
SM
MD
LG