Branka MIHAJLOVIC, Slobodan KOSTIC, Žana KOVACEVIC, Srdan JANKOVIC, Enis ZEBIC
O ideji za formiranje regionalnog fonda zatražili smo prvo pojašnjenje od savetnika srbijanskog predsednika Jovana Simića:RSE: Rekli ste da bi bilo dobro da se formira regionalni fond za pomoć stradalim u ratu, umesto kompenzacija. Zašto ne kompenzacije?
SIMIĆ: Kompenzacija prvo implicira određenu krivicu. Mislim da ni jedna strana na prostorima bivše Jugoslavije, koja je učestvovala u ratu, neće da prihvati takvu početnu poziciju. Mislim da je bolje rešenje formiranje određenog fonda za pomoć postradalima, koji bi, po meni, bio formiran od strane sve tri države, ako ima malo sreće i sluha, koje su učestvovale u ratu i koje su se našle pred Haškim tribunalom. Bilo bi dobro da se uključi i međunarodna zajednica, koja sigurno ima neke svoje propuste i da se tim ljudima na određeni način pomogne.
RSE: Mislite li da je u redu primedba Hrvatske i Bosne i Hercegovine, na čijim je teritorijama vođen rat i koji taj rat smatraju agresijom, da je to pokušaj izjednačavanja krivice i da bi bila pravednija kompenzacija?
SIMIĆ: Mislim da su to politički argumenti. Kada pogledate posledicu, uopšte više nije bitno da li je tu više kriv Slobodan Milošoveć ili Franjo Tuđman ili Alija Izetbegović ili politike. Nema svađe bez dvoje. Nije to moglo da se desi isključivo i samo krivicom jednog od njih, ili jedne od tih politika. Bosna to smatra agresijom, ali nje nema na osnovu presude. Više o tome ne treba pričati. Mislim da bi bilo jako dobro, zbog ljudi koji biraju političare za određene funkcije, da se zaboravi taj deo priče, da svako pogleda u svoje dvorište i kaže da je nešto ipak pogrešio, kao što jeste, neko više a neko manje, da se okrenu narodu i da pokušaju da tom narodu pomognu. To naravno ne može da kompenzira sve što su mnogi prošli i pretrpeli, ali može da bude jedan dobar gest i jedna dobra osnova za neke buduće odnose tih zemalja u regionu.
RSE: Mislite li da sve države treba podjednako da učestvuju u sredstvima u tom fondu?
SIMIĆ: To su tehnička pitanja i uopšte nemam predstavu da li ova ideja može da zaživio i da li će, i pod kojim uslovima, da funkcioniše. Čini mi se da bi pitanje participacije opet podrazumevalo u određenim političkim krugovima neki znak jednakosti u odnosu na krivicu. Mislim da bi svako trebao, shodno svojim mogućnostima, privrednom razvoju i jačini privrede i ekonomske situacije da da koliko može, da bi se tim ljudima pomoglo.
RSE: U svakom slučaju to bi bila državna sredstva. Kome bi ta sredstva bila namenjena?
SIMIĆ: Ideja je da ta sredstva budu namenjena pojedincima, porodicama, ljudima, ne državi kao državi, koja će da obnavlja, nego pojedincima, za naselja, za kuće, za puteve, za novčanu jednokratnu pomoć.
RSE: U to bi bila uključena i međunarodna zajednica?
SIMIĆ: Bilo bi dobro da bude uključena i nadam se da bi ona prihvatila takve projekte. U civilnom sektoru postoji dosta nevladinih organizacija i drugih organizacija koje pomažu na ovaj ili onaj način. Pomagale su u gradnji nekih kuća, stambenih blokova, ali dosta toga je već urađeno i na neki način potpomognuto od strane međunarodne zajednice. Ne vidim razlog zašto se ne bi i međunarodna zajednica uključila. Bilo bi jako dobro.
RSE: Da li su u to uključeni i stradali na Kosovu?
SIMIĆ: U ovom trenutku nisu jer se vodi priča o ratu 1992. – 1995. Ali mislim da bi i njih trebalo na neki način uključiti, da se napravi jedan sveobuhvatni program koji bi pomogao žrtve rata koji se vodio do 1992. do 1995. I na Kosovu je bilo ljudi koji su stradali i sa jedne i sa druge strane, kojima treba pomoći.
RSE: Znači, bilo bi uključeno i Kosovo?
SIMIĆ: Nije se razmišljalo na tu temu. Ne bih mogao da tvrdim da će biti i Kosovo uključeno, ali to nije ideja koju treba isključiti. Ako me lično pitate, mislim da bi trebalo i njih uključiti.
RSE: Čija je to ideja?
SIMIĆ: Ideja je potekla u nekom neformalnom razgovoru i za sada je to samo ideja. Još nema ni inicijative. Ideju je prevashodno inicirao predsednik Boris Tadić.
RSE: Da li se otišlo i dalje od ideje i da li se razmišlja, i u kom periodu, da se pokrene inicijativa? Da li će se razgovarati sa susedima o tome?
SIMIĆ: O tome smo pričali u trenutku kada smo pratili izricanje presude Suda u Hagu. Predložena je jedna ideja, koja mi se čini jako dobra, i za koju još nije bilo vremena da se sagledaju svi aspekti te ideje. To je samo ideja. Nadam se da ćemo uskoro, po formiranju vlade i rešavanju mnogo većih problema u ovom trenutku, sesti da razmišljamo o tome i da pokrenemo ovu inicijativu. Nadam se da ćemo uspeti, ali to ne može niko da garantuje.
* * * * *
Sličnu zamisao predložila je pre nekog vremena i grupa nevladinih organizacija iz regiona koja deluje pod okriljem Igmanske inicijative. O tome smo razgovarali sa direktorom Centra za regionalizam Aleksandrom Popovom:
«Ako bi države iz regiona podržale jednu takvu inicijativu to bi bio dobar gest u pravcu izgradnje modela pomirenja, nalik onom kada su se zemlje u okviru Evropske zajednice za ugalj i čelnik borile da prevladaju balast Drugog svetskog rata. Ovo bi bila početna tačka da se korak po korak dođe do obnove poverenja u regionu», kaže Popov.
Mada bi pomoć iz fonda za postradale bila, između ostalog, namenjena i izbeglicama, asocijacije koje okupljaju prognanike rešenje svojih problema vide na drugoj strani. Sekretar Udruženja Srba iz Krajine Milojko Budimir:
«Mi već duže vremena radimo na tome da nam se vrati oduzeta imovina. Da je to bilo na vreme završeno i da su državni organi Hrvatske ispoštovali preuzete obaveze, ne bi bilo potrebe za osnivanjem ovakvog fonda. Ako bi se fond već osnovao, on bi trebalo da bude namenjen pre svega najugroženijim kategorijama stradalnika poslednje rata.»
S druge strane, teško je očekivati da će se Srbija lako pristati da izdvaja finansijsku pomoći stanovnicima Bosne ili Hrvatske, kada i sami njeni državljani imaju užasnih problema da naplate obeštećenja za maltretiranja koju su neki od pretrpeli od samih državnih organa za vreme rata. Fond za humanitarno pravo pokrenuo je nekoliko desetina postupaka za naknadu štete zbog kršenja ljudskih prava ali žrtve, kako primećuje pravnik u ovoj nevladinoj organizaciji Sanda Orlović, teško dolaze do obeštećenja:
«Postupci su pokretani u ime Albanaca, Bošnjaka, Hrvata... i drugih, ali su ove žrtve prinuđene da svoja prava ostvaruju kroz redovne sudske postupke, što dovodi do toga da toga da čekaju na pravdu dve, tri ili više godina.»
No kako se saradnici predsednik Borisa Tadića zalažu za formiranje regionalnog fonda s obzirom da smatraju da se ogovornost za ratove može rasporediti na strane koje su bile u sukobu, čelnik Centra za regionalizam Aleksandar Popov smatra da otvaranje takvih tema može već na startu osujetiti samu inicijativu:
«Ako počnemo sa pričom ko je koliko odgovoran, onda ne treba ni razgovarati o osnivanju bilo kakvog fonda. Hajde da krenemo od toga da moramo da stvamo novi ambijent u regionu. Svesni smo da je napravljena velika šteta tokom ratova, da su nanete velike nepravde, tako da državni predstavnici treba da naprave suštinski korak napred, ka stvaranju klime poverenja i razumevanja, čemu bi sigurno i doprineo Fond za postradale.»
* * * * *
Ideja o osnivanju regionalnog fonda za pomoć stradalima u proteklim ratovima na području bivše Jugoslavije u BiH ocijenjena je dvojako. Jedni je vide kao preuranjenu, dok je za druge dobro došla.
Nakon presude Međunarodnog suda pravde u Hagu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore ovo je samo još jedna od brojnih, sličnih ideja, što bio mogao biti i politički manevar iz susjedne države, kaže Halid Genjac, poslanik u Parlamentu BiH:
«Bio bih sretan da je gospodin Tadić iznio ideju da će njegova država formirati fond da namiri žrtvama koje su stradale. Dakle, u tom slučaju bi gospodin Tadić bio uvjerljiv - i na ovaj način, s ovom idejom. Ideja je hendikepirana samim tim što dolazi iz države kojoj je suđeno za genocid u BiH. Ipak je suđeno i ona ima neku vrstu presude, neku vrstu krivice za kršenje konvencije o spriječavanju i kažnjavanju genocida. Tako da mislim da treba se uzdržati od tih velikih ideja nabrzinu izrečenih. Treba ih spasiti i sačuvati za neko bolje promišljanje i lansirati ih kao temeljito obrađene.»
Bez obzira na motive zbog kojih je ova Tadićeva ideja nastala, ona je dobro došla kao i svaka druga regionalna inicijativa ili saradnja, smatra Mirjana Malić, visoki funkcioner SDP-a BiH i poslanik državnog Parlamenta:
«Bez obzira da li je ta ideja nastala kao posljedica potrebe da se neko uključi da bi se opravdao, da se neko uključi da bi se izravano, izjednačio - neću u te političke dimenzije da ulazim, ali bih rekla da ja lično mislim da svaka regionalna akcija koja će imati za efekt finalni pomoć žrtvama koje su stradale je, ideja ili pomoć, nešto što ne smije da se odbaci.»
Ideja predsjednika Tadića je interesantna, ali male su šanse da i zaživi, kaže predsjednik Srpske demokratske stranke Mladen Bosić:
«Iskustvo BiH u kojoj je Dejtonskim sporazumom predviđeno da se obezbijedi fond državni za ratnu štetu, odnosno za plaćanje štete onima koji su postradali, što nikad nije uspjelo da zaživi, otprilike ukazuje na to da bi neki pokušaj takve vrste imao vjerovatno sličnu sudbinu. Ja čisto sumnjam da u ovom trenutku postoji dovoljno regionalne svijesti da se uđe u neki takav zajednički projekat.»
Za predsjednika Helsinškog odbora RS-a Branka Todorovića ideja o stvaranju fonda za pomoć žrtvama ratova mogla bi biti podstrek toleranciji i izgradnji povjerenja u regionu:
«Nažalost, mislim da je Tadićeva ideja, pa i retorika u posljednje vrijeme nešto što je zaista rijetko. Pogotovo mi u BiH ovih dana smo ponovo zabrinuti nizom neodmjerenih, vrlo oštrih političkih reakcija, prije svega na presudu Međunarodnog krivičnog suda, međutim i na neke druge procese u regionu, tako da mislim da ovakve ideje kao što je Tadićeva ne da su dobro došle nego čak i više - predstavljaju jednu rijetkost u regionu u posljednjih desetak godina. Zato bi bilo dobro da ovakve ideje imaju podršku i medija i nevladinih organizacija, ali svakako i međunarodne zajednice i da taj fond eventualno ne bude samo simbolički, nego da na neki način bude zaista i jedan snažan fond, sa finansijskim sredstvima, kako bi se mogao iskoristiti kao jedna vrsta satisfakcije i nadoknade barem dijelu onih koji su stradali u proteklim ratovima u regionu.»
Todorović dodaje da se ne može očekivati da jedna ideja ili inicijativa izbriše tragediju i bol žrtava, te zacijeli rane otvorene proteklih 15 godina, ali je ipak doprinos procesu pomirenja i uspostavljanju normalnog života u regionu.
* * * * *
Ideja o eventualnom formiranju regionalnog fonda za pomoć stradalima u ratovima vođenim tokom devedesetih godina je neprihvatljiva za najveći dio političkih struktura i nevladinog sektora u Crnoj Gori i ocjenjena je opasnom namjerom da se izjednači žrtva i aggresor. Istovremeno ideja saopštena iz vrha vlasti u Beogradu se ne može odnositi na Crnu Goru koja samostalim aktivnostima izgrađuje odnose sa susjedima, kažu sagovornici Radija Slobodna Evropa.
Nije dobro razmišljati o osnivanju regionalnog fonda za pomoć žrtvama rata jer bi to značilo priznanje žrtava da su one bile u ulozi agresora, a agresor bi bio transformisan u žrtvu i to bi oslabilo povjerenje regionalne javnosti u suštinu osjećaja pravde, kaže istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Zeković, naglašavajući da se radi o nedovoljno ozbiljnoj inicijativi jer je već unaprijed osuđena na neuspjeh u zemljama regiona:
"Iz razloga što neminovno ova inicijativa stavlja u povoljniji položaj Srbiju i Crnu Goru koje su suštinski u proteklom periodu podržavale ratne operacije u svom okruženju. Ne samo pružale političku podršku, već su u onom, da kažem mnogo bitnijem smislu, pružale finansijsku ratnu podršku. Mislim i da je inicijativa opasna zato što zadire u temeljne principe na kojima treba da počiva proces suočavanja sa prošlošću sa, po meni, očiglednom namjerom da oslabi podršku javnosti prema tom veoma važnom procesu, kako bi se sa druge strane afirmisali politikantski pristupi i konačno zaustavio proces regionalne integracije."
Ono što je bitno za Crnu Goru je, da je ona konkretnim primjerima obavila značajan dio konsultacija sa susjedima i dogovorila načine rješavanja problema isplate odštete. Uz prethodno iznošenje javnih izvinjenja visokih državnih funkcionera za događaje na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Crna Gora je sa sebe skinula jedan veliki dio moralnog ako ne materijalnog tereta, rekao je funkcioner vladajuće Demokratske partije socijalista Predrag Bošković. Komentarišući ideju o osnivanju regionalnog fonda za pomoć žrtvama rata, koji bi bio zamjena za isplatu reparacija ili ratne štete počinjene na teritoriji Hrvatske i Bosne, Bošković kaže da takva inicijativa ne može biti vezana za Crnu Goru koja sprovodi samostalne korake na putu pomirenja:
"Prije svega mislim da se ova inicijativa najmanje odnosi na Crnu Goru. O tome treba da vode računa ostali, ali zaista smatram da ne bi trebalo izjednačavati krivce i one koji su žrtva u ovom procesu i ne otvarati neke nove rane. Mislim da je Crna Gora već duži niz godina na putu pomirenja i da je sve ono što se dešavalo u prethodnom periodu upravo pokazatelj da je crnogorska politika bila ispravna i da sada zaista može, na najbolji mogući način, da gradi odnose sa svim zemljama bivše Jugoslavije."
* * * * *
Službeni i pravno-ekspertni krugovi u Hrvatskoj ne žele komentirati medijske izjave o formiranju nekog humanitarnog fonda u zemljama daytonskog trokuta, a sama inicijativa je na ekspertnoj razini doživjela niz oštrih kritika.
Krugovi bliski uredu hrvatskog predsjednika nisu željeli komentirati inicijative plasirane preko medija o formiranju humanitarnog fonda, a isto tako niti pravni eksperti uključeni u zastupanje hrvatske tužbe protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Predsjednik Savjeta za međunarodne odnose najsnažnije hrvatske oporbene stranke – socijaldemokrata – Zoran Milanović kaže za Radio Slobodna Evropa da je srpski prijedlog - neumjesan:
„Ne znam koliko je taj prijedlog služben, ne znam tko iza njega stvarno stoji, ne znam koja je njegova težina, ali – kada bi to bio formalan prijedlog Beograda, mogu reći da mislim da je pomalo neumjesan i da od svega toga ne bi bilo ništa. Dakle – još jedan argument da se tužba Hrvatske protiv Srbije ne povlači.“
Analitičari također nalaze niz zamjerki ovoj inicijativi. To je jako dobra ideja –
uz tri uvjeta, kazao je za Radio Slobodna Evropa predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Žarko Puhovski:
„Prvo, da se prethodno jasno ustanove stupnjevi odgovornosti. Jer, koliko god se moglo govoriti o odgovornosti na svim stranama, stupnjevi odgovornosti su drastično različiti, kako bi rekli naši prijatelji iz Sarajeva. Drugo, to ne može biti postavljeno u kontekstu ekonomske moći pojedine zajednice, jer bi to onda značio da se uvodi kriterij ekonomskog razvoja kao kriterij pravednosti, što je u ovom smislu kada se ne radi o tržištu, nego o ratnim žrtvama potpuno neprihvatljivo. Treće, bilo bi pametnije takve stvari najprije pokušati interno odogovoriti jer kada izađu u javnost obično dođe do niza ishisteriziranih reakcija koje i one lokalne političare pripravne da takvu inicijativu ozbiljno uzmu u razmatranje – u tome onemoguće.“
Postoje i još oštrije ocjene.“Meni se ta inicijativa čini jedano sramotnom i jednako deplasiranom kao što je bilo deplasirano i sramotno pojavljivanje gospodina Tadića na obilježavanju obljetnice Srebrenice bez isprike u ime države koja je sudjelovala u pripremi i zataškavanju tog genocida“, kaže za Radio Slobodna Evropa neovisni analitičar Davor Gjenero. Njemu nije jasna motivacija Tadića i ljudi iz kruga oko njega za ovakve inicijative:
„Sramotno je da iz onog dijela političke arene u Srbiji koji sam nije sudjelovao niti u inspiriranju zločina niti izravno snosi odgovornost za počinjene ratne zločine dolaze inicijative koje nastoje zamagliti situaciju i izbjeći snošenje konzekvenci za ratne zločine i genocid koji su se dogovdili. Posebno je čudno da gospodin Tadić kao predstavnik demokratske Srbije na taj način zapravo konsolidira poziciju Radikala i Miloševićevih Socijalista koji predstavljaju ozbiljnu opasnost za demokratsku konsolidaciju.”
