Dostupni linkovi

logo-print

Zatočenici srbijanskih logora traže istragu


„Stalno čekam da me neko priupita - Pa kako si ti nakon svega oženio Srpkinju, a da mu ja kažem - Ja sam oženio osobu, a nisam oženio nacionalnost.“

Predrag Matić – Fred, vukovarski borac s Trpinjske ceste, osobno uništio osam JNA tenkova, o ratu i strahotama priča s gorčinom, ali bez generalne mržnje. Jedino želi da zločinci budu kažnjeni jer smatra da „i u ratu mora postojati fair–play“. Na žalost, kaže Matić, te novembarske noći 1991. godine, u autobusima s hrvatskim zarobljenicima pred zatvorom u Sremskoj Mitrovici, ništa nije bilo fer:

„Te noći sam vido kako je naš pokojni prijatelj Zvonko Tvorek, koji je bio ranjen i izvođen nekoliko puta u toku noći van iz autobusa, divljački premlaćivan. Onaj izraz - Ubili ga kao psa, sam vido svojim očima. Tukli su ga rukama, nogama, ali više od toga, nekim palicama, kolcima, motikama. Ubili su čovjeka od batina.“

I sam je prolazio kroz „špalire batina“ i maltretiranja, pa mu se u Nišu počelo već pričinjati da svako malo čuje kako izgovaraju baš njegovo ime:

„Kako je naša soba bila blizu glavnog ulaza, mogli smo tamo ćuti i stražare i policajce. Oni bi se u jutro, kada bi dolazili na posao, pozdravljali između sebe, ali ja sam čuo kako kažu - E danas ćemo onoga Matića zbog tenkova.... Čak bih potvrdio i na sudu da su to govorili.“

Zatvora u Nišu sjeća se kao najokrutnijeg:

„Svaki odlazak na jelo je bila živa drama. Na stropu je bila ploča na kojoj je pisalo - Ne budi zadnji. Kada bi se išlo u tu salu na objed, onaj koji je zadnji, dobo bi krvave batine. Mi mlađi smo se znali ponuditi da budemo zadnji, da zaštitimo starije koji su išli ispred nas jer mi ipak lakše podnesemo te batine. I sam taj obrok je bio krvav. Trebalo je petnaest minuta da otpočne ručak. Morali smo ustajati, pa sjesti i po nekoliko puta zaredom. Tukli su nas s leđa, udarali po bubrezima.“

Golemih štala u Stajićevu, na čijem betonu je na minus 20 spavao dva mjeseca, sjeća se po gladovanju, ali i strahu od odlaska na WC jer mnogi se nikad nisu vratili:

„Sedamnaesti dan sam išao prvi put na veliku nuždu. Moj prijatelj Drago nakon 34 dana. Imali smo ujutro i popodne po jednu krišku kruha i po pola kriške salame. To je bila ishrana. Nakon dolaska Međunarodnog crvenog križa se to drastično popravilo, s time što je na nas preko tisuću bila skuhana jedna vreća krumpira i jedna vreća kupusa, ali se imao i topli obrok.“

Sremsku Mitrovicu će pamtiti i po nečem lijepom - Svetlaninoj posjeti, iako je osobno nije mogao vidjeti:

„Ona je meni, unatoč toga što smo mi službeno prekinuli 1991. godine, 1992. godine došla u posjetu, u Sremsku Mitrovicu. U jednom trenutku prozvali su me i dali mi vrećicu u kojoj su bile tri naranče i tri čokoladice, koje je ona namijenila meni, mom bratu i jednom našem prijatelju. Navečer mi je stiglo pismo koje sam pročitao 100 puta.“

Svetlani je osobno pomogao 1991. godine da, iz već blokiranog Vukovara, ode u Beograd i nastavi započeti fakultet. Oboje su vjerovali da je to i kraj njihove priče, ali, unatoč „neprijateljskim stranama“ Svetlana nije odlazila iz Matićevih misli:

„Bio sam s prijateljima 1994. godine u Trstu i uspio sam je dobiti na minutu. Zvao sam je iz jednog kafića, ubacujući lire u automat. Cijela priča se završila samo sa dvije riječi – Kako si. Dobro sam. Krajem 1998. godine, s bratom i prijateljima, išli smo prvih puta za Vukovar. Negdje oko Slavonskog Broda rekao sam bratu, mada mi je bilo neugodno, da nazovemo Patkicu, to je bio njen nadimak, da vidimo što radi. Brat je nazvao u Beograd i javila se žena sa kojom je radila. Rekla je da je Svetlana danas u Vukovaru kod mame. Nazvao sam je tamo i pitao da li bi htjeli da se vidimo. Rekla je da bi. Pitala je kada. Rekao sam joj da sam za sat vremena na mjestu gdje smo se sastajali. Kada smo se vidjeli, kao da nije prošlo tih sedam-osam godina, kao da smo se jučer sreli. Od 1999. godine smo zajedno. Sin nam se rodio 2002. godine. Živimo u Zagrebu. To je jedna ljubavna priča sa sretnim završetkom.“
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG