Dostupni linkovi

Napadi kao slika demokratije


Ovaj incident, Vesna Pešić tumači kao izraz velike destabilizacije u društvu:

„Institucije ne funkcionišu. Mi se približavamo nekoj vrsti anarhije, atrofije. Nije nimalo prijatno jer ja to do sada nikad nisam doživela. Nikad me niko nije zvao telefonom, nikad mi niko nije pretio, za sve ove godine. A ja sam još 1982. godine bila i u zatvoru. Ako bi se prebrojalo, 27 godina sam politički aktivna. I u ono najcrnje vreme sam bila veoma aktivna, i za vreme ratova i tako dalje, međutim nikad me niko nije uznemirio, nikad mi niko nije pretio, ali evo, sad se ovo dogodilo.“

U jednom od prvih osuda napada na poslanicu koalicije okupljene oko Liberalno-demokratske partije, predsednik Srbije Boris Tadić zatražio je od nadležnih organa da Vesni Pešić pruže adekvatnu zaštitu.

Reagovale su i pojedine stranke. Među njima i Srpska radikalna, koja je zatražila da se počinilac takvog dela što pre pronađe. Milorad Mirčić, funkcioner Radikala:

„Mora jasno da se vidi kakva je pozadina, da se vidi ko i zbog čega stoji u pozadini. Bez obzira o kome se radi, bez obzira kakav je njegov politički stav, mora da se zna. Svako ima pravo na slobodno izražavanje svog mišljenja.“

Sociolog Ivan Kuzminović smatra da je ovaj napad slika demokratije u Srbiji danas, jer – kako kaže – stepen i razvoj demokratije se upravo meri pravima manjine da slobodno iskaze svoje mišljenje:

„Ja bih rekao da Vesna Pešić pripada onom manjinskom delu Srbije koji, primera radi, danas tvrdi da je – evo uzećemo najvažniju temu u ovom trenutku – Kosovo izgubljeno. Ako oni javno kažu da je Kosovo izgubljeno, što je njihovo pravo da javno kažu kao političke grupe (LDP i Vesna Pešić), a u istom trenutku većina u ovom društvu tvrdi da je takav govor ustvari neka forma izdaje, na primer Tomislav Nikolić koji kaže da će podnositi krivične prijave, da će sudski procesuirati ljude koji tvrde da je Kosovo izgubljeno, ja bih rekao da se stvara jedno pregrejavanje atmosfere koje posle niko ne može da kontroliše. Stvara se jedna atmosfera u kojoj građani uzimaju stvar u svoje ruke i mi ne znamo ustvari na koga će oni da udare.“

Šta je to što u Srbiji generiše agresivnost i netoleranciji prema manjinskim mišljenjima? Psiholog Vera Marković:

„Ono što smo mi propustili 2000. godine, to je da na neki način etabliramo kao normalnu stvar – drugost. Drugost u bilo kom smislu. Znači drugačije političko mišljenje, seksualno opredeljenje, drugi pol. drugu naciju ili bilo šta drugo. To je bilo neophodno posle rata da bismo gradili jednu normalnu, mirovnu politiku gde se ljudi tolerišu i uvažavaju.“

Vera Marković naglašava da su ovog trenutka oko kosovskog statusa jako podignute strasti i da se od strane pojedinih političara izgovaraju vrlo neodmerene tvrdnje:

„Recimo, kaže se da je svako ko nije prihvatio onu rezoluciju koja je pravljena u Skupštini, počinio veleizdaju zato što prodaje državu. To se govori na ekranima televizijskih stanica koje imaju nacionalnu pokrivenost. Znači, svako ko se i sam oseća ugroženim i uplašenim od zbivanja koja slede, može tačno da locira ko je neprijatelj i da ima neku ličnu inicijativu. Zavisno od toga koliko je mentalno i na svaki drugi način u stanju da se kontroliše ili nekontroliše, može da preduzme neku akciju.“

Na odgovornost – zbog uticaja pojedinih medija u stvaranju ovakve klime, sociolog Ivan Kuzminovic poziva Republičku radiodifuznu agenciju:

„Kako to da u Srbiji danas, na dan kada se ovo dešava, na jednom radiju koji ima nacionalnu frekvenciju (Radio Fokus) imamo poziv na razračunavanje sa neistomišljenicima. U tom smislu prosto ne bih bio iznenađen da ovakvih stvari imamo sve više, jer dogodilo se to da se stvaraju mala čudovišta – to su te radio stanice koje ne znamo ko zapravo kontroliše – koje sada stvaraju tu jednu atmosferu i mi ne znamo šta će zapravo dalje biti. Ovo je sada već, čini mi se, faza gde se ljudi direktno pozivaju na obračun sa nekim drugim ljudima koji imaju neko manjinsko mišljenje, i to je vrlo opasna faza, koja podseća na neka grozna vremena i to je to.“
XS
SM
MD
LG