Mirjana RAKELA (Saradnja: Ivan KATAVIC, Slobodan KOSTIC)
Za Radio Slobodna Evropa govore evropski pravni stručnjaci, povjesničari, publicisti, aktivisti za ljudska prava. Sucima Međunarodnog suda pravde trebalo je deset mjeseci da odluku donesu, nisu je donijeli jednoglasno, dio političke javnosti u Bosni i Hercegovini je presudom zadovoljan, dio razočaran. Srbiji ostaje suočavanje sa presudom koja upozorava da za zločin genocida još uvijek nisu kažnjeni oni koji su ga izvršili, te da vlasti nisu spriječili zločine.Najogorčeniji presudom bili su obitelji žrtava, ali preživjeli zločina počinjenih tijekom trogodišnjeg rata u BiH:
«To nikad ne možemo zaboraviti, niti se možemo složiti s presudom.»
«Ja sam iz Zvornika. Kod nas u komšiluku je pobijeno četrdeset i petoro.»
«Ogorčena sam. To je očaj.»
«Za mene presuda nema pravnu snagu jer nije utemeljena na saslušanju Karadžića i Mladića.»
«Mi Bošnjaci smo opet na izvjestan način žrtve tih nekih novih kompromisa u regionu i šire. Mislim da smo sada doživjeli i to da je definitivno ubijena istina.»
«Ovo je pobjeda zločinaca nad žrtvama i pružena je mogućnost da genocid u budućnosti bude u cijelosti realizovan.»
* * * * *
Phillip Grant, direktor švicarske organizacije «Trial», koja se bavi pitanjima ratnih zločina i slučajevima genocida u svijetu, za naš program kaže:
«Presuda kaže da pojedinci mogu počiniti genocid, ali i države. I ovo je prvi put da je jedan međunarodni sud to rekao. Prvi put u povijesti imate presudu koja kaže da i država može počiniti genocid. Do sada su samo pojedinci mogli za to odgovarati. Uostalom, neki su i osuđeni na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, neki na sudu za Ruandu, a neki na nacionalnim sudovima. Ali država – ovo je nova stvar.»
Grant ističe da usprkos dokazima o počinjenim zločinima, kao i dokazima da je vojska bosanskih Srba primala vojnu i logističku pomoć iz Beograda, Bosna nije uspjela dokazati da je vodstvo u Beogradu smislilo plan o «konačnom rješenju bošnjačkog pitanja», a za što su trebali postojati dokumenti:
«To su trajne poteškoće kada je u pitanju genocid. Jer, to je zločin nad zločinima. Možda se i sama riječ prečesto upotrebljavala kako bi se izrazila neka teška situacija. U genocidu, nažalost, nije bitno koliko je ljudi ubijeno. Pitanje je da li su idejni začetnici i počinioci ubojstava imali namjeru uništiti neku vjersku ili političku grupu. A to je vrlo teško dokazati. A svaki zločin morate dokazati. Odgovornost je na tužbi da to dokaže, a ne na obrani. Znači, ukoliko ne postoji neki dokument, to je onda vrlo, vrlo teško dokazati.»
O presudi najviše sudske instance u svijetu, ovisno od zemlje do zemlje u regiji, različite su ocjene. U dijelu Bosne i Hercegovine javnost je razočarana, u Republici Srpskoj poruka da im je žao što je bilo žrtava, no njih je – kažu – bilo na svim stranama, u Srbiji gotovo opća euforija zbog presude, trezveno reagira predsjednik Tadić koji predlaže Deklaraciju kojom se osuđuju zločini, u Hrvatskoj najviši državni dužnosnici smatraju da je presuda sramotna. Švicarski pravnik Philip Grant ističe:
«Čitate li presudu pravilno, vidjet ćete da ne znači da genocid nije bio počinjen. Bio je počinjen. Ne znači da Srbija nije odgovorna za genocid, samo se to nije moglo dokazati. I to je dovoljan razlog za gubitak procesa. Bosna je morala dokazati da je država Srbija, njen državni aparat, vojska, policije, imala namjeru uništiti ili pomoći bosanskim Srbima da u Srebrenici unište određenu grupu ljudi.»
Evropski pravnici ističu da je Slobodan Milošević, koji je u vrijeme rata bio srpski predsjednik, pred Haškim tribunalom bio osuđen za genocid, šanse za drugačiju presudu bi vjerojatno bile daleko veće.
* * * * *
Da li je presuda Međunarodnog suda pravde uputila poruku da zločin može ostati nekažnjen, a žrtve bez pravde. Sarajevski publicist i književnik Ivan Lovrenović smatra da je upravo to kod objektivnih, pa čak i neutralnih ljudi dominantno mišljenje i ističe da ga je teško osporiti:
«Svijet je već toliko otupio u moralnom smislu da izgleda da čak ni u pravosudnom odlučivanju te kategorije zločina i žrtve ne znače ono što bi nama, u svom izvornom smislu trebale da znače. Tako da i ova odluka jednostavno predstavlja jednu hladno istehniciranu ekspertizu čitavog slučaja i soluciju koja naprosto ide za nekom vrstom linije manjeg otpora – da proizvede što manje uzbuđenja na svim stranama, da svi budu jednako zadovoljni, a ko ne već jednako zadovoljni, onda jednako nezadovoljni. Htio bih podcrtati da ovim što govorim želim zapravo izraziti još neku težu, još neku goru osudu takvog pristupa ovim stvarima nego što je sadržana u odnosu prema zločinu i prema žrtvama.»
Predsjednik Srbije Boris Tadić, zatražio je od Skupštine Srbije usvajanje deklaracije kojom se osuđuje zločin u Srebrenici. Protivi joj se dio političke javnosti – radikali i socijalist javno, neki ispod žita, treći, poput građansko-liberalne koalicije, smatraju da je država barem to dužna učiniti. Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, razočarana je činjenicom što mediji u Srbiji gotovo likuju nad presudom:
«Ponovo se povampirila interpretacija da su za raspad Jugoslavije odgovorni Slovenija, Hrvatska i Zapad i da je Milošević nevin otišao u Hag. U ovih dva-tri dana se oživljava čitava ta interpretacija rata u bivšoj Jugoslaviji, kroz medije ide čitava ta euforija kojom se sada slavi to da Srbija nigde nije implicirana kao odgovorna za rat u Bosni. Međutim, bez obzira što je ova presuda, nažalost, nedefinisana, bez obzira što nekako nije precizna u onome što se očekivalo od toga, postoje brojne presude koje su se donele u Haškom tribunalu vezane za ove velike slučajeve jao što su Prijedor, Foča, Srebrenica, Sarajevo i brojne druge, i u svim tim presudama se implicira odgovornost Srbije i povezanost Vojske Jugoslavije. To je odgovornost koja se ne može obići. Znači, naša odgovornost za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti u Bosni i dalje ostaje.»
Profesor povijesti na Univerzitetu u Nikšiću, dr Šerbo Rastoder, smatra da je presuda Međunarodnog tribunala pravde u Hagu bila u duhu kompromisa i da je, kako mu se čini, prvenstveno vodila računa o političkim motivima. Profesor Rastoder smatra da su prosvjedi u Bosni i Hercegovini odgovor obitelji žrtava ratnih zločina:
«To govori prije svega o tome da su žrtve prevashodno tražile satisfakciju u onome što je pravda, naravno posmatrana iz njihove perspektive i na način njihovog konkretnog doživljaja. Tako da su meni sve te reakcije veoma shvatljive i ja ih razumijem, ali u principu mislim da je neumoljiva diplomatska i politička pragmatika, generalno u istoriji čovječanstva, na neki način vodila računa o žrtvama samo onda ako je to bio dio nekog sveukupnog diplomatskog, političkog i pragmatičnog interesa. Tako da se bojim da ova presuda, po meni, u nekom širem kontekstu, ima jednu, ako smijem tako reći, problematičnu crtu, zbog toga što je uvjerila dobar dio stanovništva da je antimuslimanska fobija na neki način preslikana i na ovaj slučaj. Bojim se da je to ono što na neki način podstiče jednu vrstu nelagodnosti, a i, čini mi se, na neki način čitav slučaj stavlja u jedan širi kontekst.»
Profesor povijesti na američkom sveučilištu Yale i zastupnik u Hrvatskom saboru, dr Ivo Banac, ističe da originalni tekst presude nije pročitao, ali da nažalost svijet očito nije spreman suočiti se sa kaznom za zločin:
«Kao netko tko je bio vrlo blizu brojnih bosanskih i hrvatskih ratišta u to vrijeme, mislim da mogu reći da je u Bosni i Hercegovini sasvim sigurno počinjen genocid i da se to ne odnosi samo na Srebrenicu. Prema tome, kada učeni pravnici daju presude koje tako nešto dovode u pitanje, onda ja mislim da u našim uvjetima tranzicije, gdje je sve pod sumnjom, gdje vjera u ustanove nije jaka, gdje je cinizam gorući, gdje ima vrlo malo toga za šta se stvarno možete uhvatiti, ovakve presude imaju vrlo negativan učinak. One imaju učinak koji zapravo dovodi u pitanje cijeli demokratski proces, koji dovodi u pitanje sam pojam pravne države, i mislim da je to najveća šteta povezana s ovom odlukom. Da su žrtve često zakačene na razne načine, da se njihov gubitak ne može nadoknaditi, to nije novo. To je zapravo nešto što je trajno u ljudskoj povijesti, premda se uvijek nadamo da će na neki način svaka žrtva biti nagrađena. Ali, očito, to nije nešto što se može do kraja izvesti na ovom svijetu. Jer, oni koji su naivno vjerovali da će kažnjavanje, odnosno rad na kažnjavanju zločina u ovim našim ratovima iz devedesetih godina spriječiti buduće slične slučajeve, grdno su se prevarili. Vidimo što se događa u Darfuru, Čadu, što će se vjerojatno i nastaviti događati, jer oni koji vode politiku terora, politiku genocida, politiku protiv ljudskih prava, neće nikada biti zaustavljeni zbog toga što postoje neke minimalne, a sad vidimo sve manje i manje sankcije.»
* * * * *
Može li presuda najviše svjetske instance – Međunarodnog suda pravde u Hagu – značiti da je vrijeme da se prošlost ostavi po strani i da se krene u budućnost? Hoće li ona voditi pomirenju među narodima? Sarajevski publicist Ivan Lovrenović smatra:
«Ja mislim da ne. Mislim da konkretno ova presuda nema takvu korelaciju prema problemu i prema procesu pomirenja. Ja svim srcem stojim na strani toga što nazivamo pomirenjem, jer bez takvog nečega nama ovdje nema napretka, nama ovdje nema pravog života. Međutim, nekako su me sve ove poslijeratne godine uvjerile u to da do toga što mi zovemo pomirenjem neće dolaziti, i ako bude dolazilo, neće dolaziti u vezi s bilo kakvim činovima ove vrste. Za pomirenje je na prvom mjestu potrebno vrijeme. Na drugom mjestu, potreban je koliko-toliko miran ambijent. I na trećem mjestu, potrebni su ljudi koji će u tome prepoznati naprosto neku vrstu racionaliteta, da ne kažem interesa jer je ta riječ kod nas stekla isključivo negativnu konotaciju. Dakle, pomirenje – da, ali ono će sasvim sigurno ići mimo ovakvih odluka. Čak, rekao bih, i mimo njihove logike, jer njihova logika je zapravo pomalo depresivna – suočiti se kao sudski forum sa takvim stravičnim zločinima i žrtvama, a onda na kraju donijeti odluku koja ne daje satisfakciju nikome. Dakle, ne vjerujem da to može aktivno pridonijeti bilo kakvom dobrom i brzom procesu pomirenja.»
Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, smatra da presuda odlaže proces pomirenja i pojašnjava zašto:
«Zato što su se Srbi uživili u ulogu žrtve. Tako su počeli rat na teritoriji bivše Jugoslavije i tako ga sad završavaju. Mislim da je vrlo teško i da će biti vrlo teško tu poziciju nekako pomeriti. Vrlo je važno da se te žrtve na neki način zadovolje, makar moralno. Neće uvek biti, na žalost, mogućnosti da se izvrši finansijska ili materijalna kompenzacija, jer je region suviše siromašan i mislim da Srbija za to u ovom momentu neće biti u prilici, mada će morati da napravi neki gest prema tim žrtvama, pogotovo srebreničkim. Ali mislim da je pre svega važno da samo društvo u Srbiji razume šta se desilo, zašto je Srbija odlutala u pravcu u kojem je odlutala, prosto zato da se te vrste iluzija ne bi ponavljale u generacijama koje dolaze. Mislim da je jako važno da se Srbija i mentalno svede na svoju meru na koju je ona sada svedena, u smislu da završi s tim iluzijama o ujedinjenju Srba, što još uvek postoji.»
Crnogorski povjesničar Šerbo Rastoder, o presudi i pomirenju ističe kako ne treba zaboraviti i jednu važnu činjenicu
«Ja sam uvjeren da Srebrenice ne bi bilo da je smještena samo 50 kilometara više na zapad. U tom kontekstu je moguće da će te neke stvari tek trebati objasniti i pojasniti, ali ja presudu razumijem kao jedan pragmatičan politički odgovor međunarodne zajednice na ono što se dešavalo u regionu. Ako pogledate – ako je uopšte uporedivo – i njemački slučaj, a i druge slučajeve, obično se na svim spektakularnim suđenjima nije sudilo državi nego pojedincu, ali kaže se da je pravda spora, ali dostižna i u tom smislu ne mislim da pomirenje zavisi od presude Međunarodnog suda, već prevashodno od aktuelnosti i reaktuelnosti nacionalnih planova zbog kojih je došlo do rata. Dakle, presuda može biti ovakva ili onakva, ali ako nešto postoji kao ideja, kao plan, ako postoji osnov za realizaciju toga i tako dalje, onda je to pomirenje, bar što se Balkana tiče, relativno kratkotrajno.»
Dr Ivo Banac smatra da bez privođenja pravdi najodgovornijih za zločin genocida u Sreberenici – Ratka Mladića i Radovana Karažića – nema ni pomirenja:
«Nema poravnavanja i nema ništa ispočetka. Naravno, ja mislim da mi moramo nastojati na svaki mogući način da utvrdimo što se doista dogodilo i ko su bili počinitelji. Ali to nije nešto što se može riješiti u javnoj raspravi, već je to nešto što mogu napraviti ozbiljni i predani ljudi, koji pristupaju problemu bez predrasuda i koji doista žele utvrditi istinu. Ja mislim da, nažalost, toga kod nas nema mnogo, da je glavni posao raznih polemičara u javnim raspravama tek u tome da dokažu kako je neka protivna strana u krivu i zapravo skroz negativna i crna. Takav cilj, naravno, neće doprinijeti nikakvom poboljšanju odnosa u regiji. Bojim se da mi to sami nismo bili i stanju napraviti na jedan odgovarajući način. A kao što vidimo, ima mnogo dokaza i iz velikoga svijeta da nam mnogo ne pomažu u tom procesu.»
Poput naših prethodnih sugovornika i dr Tim Waters sa Pravnog fakulteta Sveučilišta u Indijani, podsjeća da u Evropi nakon II svjetskog rata za mir nisu bili važni samo državni pregovori, reparacije ili slično, ono što je sukobljene i podijeljene narode dovelo do približavanja, bili su odnosi među ljudima:
«Sudovi stvarno nisu neki posebno dobar instrument za pomirenje u međunarodnoj politici. Sud mora doći do odluke – da li je ili nije postojao genocid. Sudovi nisu oni koji prepričavaju povijest. Ono što nam je na neki način potrebno jeste – zajednički konsenzus o povijesti, i samo tako se može doći do pomirenja.»
