Dostupni linkovi

logo-print

Upotreba rehabilitacije na južnoslavenskim prostorima


Sabina CABARAVDIC (Danijela DOMAZET, Zoran PRERADOVIC, Sead SADIKOVIC, Enis ZEBIC)

Nemoguće je na jugoslavenskim prostorima o ovoj temi izreći neku opštu ocjenu. U pitanju je samo trend. S jedne strane pokušaj ispravljanja nepravdi koje su neminovno nanesene recimo kažnjenicima s Golog Otoka ili Andriji Hebrangu, čija obitelj ne zna ni kako je umro, ni gdje je sahranjen. S druge strane revizija historijskih događaja i ličnosti, tokom koje se čak i antifašizam odnosno fašizam dovode u pitanje i prepliću.

U ovoj ćete emisiji, osim pojedinačnih primjera, trenutno aktualnih u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, čuti i Radeta Petrovića. Profesor moderne povijesti ili historije iškolovao je generacije mladih na sarajevskom Univerzitetu. Danas je u penziji i živi u svom rodnom Dubrovniku. No, najprije priče sa terena.

* * * * *

U Srbiji su pre dve godine odlukom Skupštine izjednačena prava partizana i četnika, čime je čak i pre donošenja Zakona o rehabilitaciji izmenjena historiografija. Od 26. aprila prošle godine, kada je stupio na snagu Zakon o rehabilitaciji, u Okružni sud u Beogradu stiglo je gotovo 450 pojedinačnih zahteva. Sedamnaest lakših slučajeva je već rešeno.

Zahtevi za rehabilitaciju koji su do sada stigli u Okružni sud najrazličitiji su i kada je reč o samoj sadržini, ali i interesovanju javnosti koju bi mogli izazvati. Portparol Okružnog suda Ivana Ramić:

„Podnet je zahtev za rehabilitaciju Slobodana Jovanovića, Dragoslava Mihailovića, glumice Žanke Stokić. Nedavno je podnet i zahtev za rehabilitaciju Andrije Hebranga.“

Istoričar Branka Prpa naglašava da su poslanici Skupštine Srbije izglasavanjem izmene zakona kojim se izjednačavaju pripadnici četničkog i partizanskog pokreta bez konsultacija sa istoričarima gotovo u potpunosti obesmislili dalju diskusiju o rehabilitaciji.

Branka Prpa, istoričarka iz Beograda, smatra da je četnički vojvoda, general Dragoljub Mihailović, kojeg su 1946. godine, nakon suđenja, strijeljale vlasti tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije, slučaj čiju rehabilitaciju ne bi trebalo razmatrati:

„O tom čoveku se ne može reći ništa lepo. Ne vidim za šta je on zaslužan. Pogledajte njegov program od sela Baa pa nadalje, pa ćete videti koji su to programi. Na kraju krajeva, on je izbačen iz antifašističke koalicije odlukom velikih sila. Tu čovek stvarno više nema šta da kaže. ne znam za šta da ga se rehabilituje. U Francuskoj je poslije II svetskog rata doneseno preko 12.000 smrtnih presuda za kolaboraciju, od kojih je izvršeno preko 7.000.“

S druge strane, jedan od predlagača ovog zakona, Bogoljub Pejčić, smatra da postoje svi uslovi za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića:

„Suđenje nije bilo pravično, niti je imao pravo na pravednu odbranu.“

Ministar pravde Srbije Zoran Stojković, za slučaj Mihailović kaže:

„Tražiće se kompletan predmet iz arhive, pa će se uraditi sve što treba. Strana koja predlaže rehabilitaciju će morati da obezbedi svedoke i slične stvari.“

* * * * *

Za razliku od Srbije koja je tek na početku, ličnosti koje su se u bivšim vremenima na bilo koji način ogriješile o bilo vladajući poredak, bilo univerzalne vrijednosti, u Hrvatskoj je već preko 15 godina na snazi zakon po kojem je političkim zatvorenicima iz vremena socijalizma isplaćena novčana naknada. Vrijeme provedeno i zatvoru, u radni se staž dvostruko računa. Osim toga, posebnim saborskim deklaracijama politički su rehabilitirani zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i prvi čovjek hrvatskih komunista u četrdesetim godinama Andrija Hebrang.

Slučaj Andrije Hebranga je specifičan i na neki način povezuje Zagreb i Beograd. Hebrang je, naime, hrvatski državljanin, ali je život izgubio u beogradskom zatvoru. Njegova je smrt i nakon šezdeset godina obavijena velom tajni. Prvi čovjek hrvatskih komunista bio je nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine optužen za saradnju sa Sovjetskim Savezom i zatvoren u Glavnjaču. Optužen je i za saradnju sa ustašama i Gestapoom tokom II svjetskog rata, te za podrivanje ekonomskog razvoja Jugoslavije. Hebrang nikad nije priznao krivicu, nije se odrekao ni Informbiroa. U zatvoru je, prema službenoj verziji, izvršio samoubistvo. Očevidci, međutim, tvrde da je bio vezan za radijator, te da u tom položaju nije mogao, bez tuđe pomoći, okončati svoj život.

Beogradska istoričarka Branka Prpa kaže kako su stvari oko Hebranga vrlo mutne:

„U slučaju Andrije Hebranga postoji ta dilema da li se radi o političkom ubistvu. Ono što sam ja čitala, što je objavljivao ,Feral Tribune‘, povezuje se sa ustaškim pokretom. Sve su to stvari koje nisu do kraja raščišćene da bi se uopšte znalo o kojoj osobi se govori, koja vrsta političke krivice mu je pripisana i zašto je zapravo završio kako je završio.“

Andrijin sin Branko Hebrang kaže kako deklaracija hrvatskog Sabora o rehabilitaciji njegovog oca nije riješila ništa, te je to nedavno zatražio od srbijanskih vlasti. Našem je novinaru Enisu Zebiću Branko Hebrang to ovako objasnio:

„To je deklaracija političke naravi. Na određen način se priznao zločin koji je počinjen za vrijeme komunističkog režima. Ali ona ništa nije riješila, niti je motivirala hrvatske službe da rade na razrješenju tog pitanja, s obzirom da je Andrija Hebrang bio državljanin Hrvatske i zastupao Hrvatsku u ondašnjoj Skupštini Jugoslavije. Obitelj nikad nije obaviještena o njegovoj sudbini, posmrtni ostaci nisu vraćeni. Nikad nismo dobili nijednu službenu informaciju ili informaciju iz službenog izvora o tome što se s njim dogodilo. Prvi put je njegova smrt objavljena 1952. godine, u novinama. Naravno da sam motiviran da se raščisti njegova sudbina, da se vidi gdje je stradao, kada je stradao i gdje je pokopan. Pokrenuo sam i postupak za vraćanje njegovih posmrtnih ostataka u Zagreb.“

Ministar pravde Srbije Zoran Stojković, međutim, ne zna kako bi Beograd mogao pomoći:

„Za samog Hebranga zaista ne znam. Tu se radilo o tajnim službama i tako dalje. Ne znam kakvi će dokazi tu moći da se nađu i šta se tu može učiniti.“

Profesore Petroviću, ko je taj ko procjenjuje šta su kriteriji po kojima se neko može rehabilitirati, odnosno ne može?

„Takvih kriterija nema. Kad se vrši sudski proces, to je sasvim jasno – postoji jedna određena procedura, sa svjedocima, sa obranom i svim tim stvarima, u kojoj se nešto provjerava. A kad se to ovako izvikuje, onda, znate, tko više ruku digne, njegovo je.“

Da li rehabilitacije samo ispravljaju načinjene greške, koje su nekim ljudima uništile i život i karijeru, ili se i zloupotrebljavaju u dnevnopolitičke svrhe?

„I jedno i drugo. Mi nemamo političke rehabilitacije u smislu kako je to bilo u jednopartijskom sistemu koji je vladao u čitavoj istočnoj Evropi, od Rusije sve do Jadrana. Tu je bilo dovoljno da se na jednom plenumu ili na jednom partijskom skupu neko rehabilitira i da to bude gotova stvar. Danas, u pluralističkom sistemu, to je jako teško, praktično nemoguće. Kad to ide u jednoj sudskoj proceduri, pod pretpostavkom objektivnosti suda, onda je to jedna stvar, a sasvim je druga kada se to izvikuje na mitinzima i na skupovima. Vladajuća partija, pošto ima vlast i može da radi apsolutno šta hoće i kako hoće, jednostavno bira ličnosti koje joj odgovaraju i koje joj služe za dnevnopolitičke potrebe. Istorija je jedna politička prosvjeta i onda takve ličnosti postaju vrlo značajne za konkretne, operativne, političke programe.“

* * * * *

Po svemu specifična Bosna i Hercegovina je i u ovoj oblasti raznolika, mimo regulativa. Svi dosadašnji pokušaji da se ozakoni status političkih zatvorenika ili da se izglasa zakon o lustraciji, su propali.

Kada se promatra trenutačna zbilja Bosne i Hercegovine, može se zaključiti da su se u okviru priče o političkoj rehabilitaciji pojavljivale različite situacije. Najsvježiji primjeri su ipak oni o amnestiranju odnosno političkoj rehabilitaciji stotina dužnosnika sa različitih razina vlasti, koji su prethodnih godina smijenjeni od strane Visokog predstavnika u BiH.

Podsjećajući na samo jedan od podataka od prije više od dvije godine, kada je u jednom danu smijenjeno 60 zvaničnika iz Republike Srpske zbog njihovog neuspjeha da uhite osumnjičenike za ratne zločine, bilježimo da su neki po pravdu išli na sud. Riječ je zapravo o slučaju bivšeg predsjednika Narodne skupštine RS-a i predsjednika Srpske demokratske stranke Dragana Kalinića, u čiju je korist presudio Ustavni sud BiH ovih dana. Kalinićev odvjetnik Miljkan Pucar:

„Oni su odlukama Visokog predstavnika proglašeni civilno mrtvima. Ti ljudi nikada nisu saslušani, protiv njih nije vođen nikakav postupak, ni dan danas se protiv njih ne vodi nikakav postupak, donesena je odluka protiv koje oni nisu imali pravo žalbe. Oni u svakom slučaju moraju da dobiju adekvatnu naknadu štete.“

Specifičnost Bosne i Hercegovine je i u tome što se u jednoj državi na okupu nalaze grupe koje žele rehabilitirati različite kontroverzne ličnosti ili protumačiti događaje koji su za onu drugu grupu odnosno narod neprihvatljivi.

Za Milenka Mihaljicu, predsjednika Srpske radikalne stranke Republike Srpske, proces rehabilitacije prognanika bivših režima u Bosni i Hercegovini je u tijeku:

„Za najveći broj Srba, četnički pokret nije više ono što je učeno u Titovoj istoriji u Titovoj Jugoslaviji. Za najveći broj Srba, četnici su patriotski vojni pokret, koji je na teritorijama gdje je bio snažno organizovan štitio Srbe. Pokazalo se kao činjenica da tamo gdje je četnički pokret bio snažno organizovan, tu Srbi nisu stradali. A nažalost, tamo gdje je bio snažno organizovan partizanski pokret, u dijelovima Hrvatske i BiH, tu su Srbi najviše stradali. Tako da je potpuno jasno da je ta priča oko četničkog pokreta sada otprilike dobila ono mjesto koje i zaslužuje.“

Džemaludin Latić, profesor islamskih nauka u Sarajevu, jedan je iz skupine Mladih muslimana kojemu se 1993. godine, zajedno sa Alijom Izetbegovićem, sudilo za islamski fundamentalizam. Latić, koji je u zatvoru proveo tri od presuđenih šest godina zatvora, kaže kako je cijeli proces bio montiran, te da je devedesetih tražio obnovu postupka pred Vrhovnim sudom, ali da Izetbegović to nije dopustio:

„Mene su optuživali za to da sam tražio da se muslimanke pokrivaju i da sam protiv mješovitih brakova. Optužili me i što sam tvrdio da je sevdalinka najljepša ljubavna pjesma na svijetu. Ja to i jesam tvrdio. Onda je moj advokat Rajko Danilović ustao i rekao: ,Dozvolite da vam kažem da i ja smatram da je sevdalinka najljepša ljubavna pjesma na svijetu‘. Mi smo trebali da dokažemo da islamskog fundamentalizma kao kolektivne krivice ovog naroda nije bilo, da su to komunisti imputirali. Da smo obnovili taj proces, da je to Izetbegović dopustio, pokazali bismo javnosti šta je Savez komunista činio.“

Na pitanje zašto je u posljednjih deceniju i pol revizija historijskih događaja tako snažno isplivala na području bivše Jugoslavije, profesor Petrović kaže:

„Mislim da je to dosta i jasno i logično. Zbog toga što je došlo do totalne promjene. Prvo do propasti jugoslavenske države, i to federalne a ne unitarističke jugoslavenske države. Zatim je došlo do stvaranja čitavog niza samostalnih država. I sad svako traži neke svoje korijene u prošlosti i s tim u vezi se dolazi do pridavanja značaja nekim ličnostima koje ranije nisu bile dovoljno priznate. I oko toga – normalno – nastaje čitav niz nesporazuma. Pomalo nastaje ili je nastao jedan kaos. Evo uzmimo izuzetnu ličnost, koju i ja smatram izuzetnom kao historičar, Josipa Broza Tita. On je odličan primjer tih kontroverzi, tih različitih shvaćanja. A kad se uzme objektivno, historijski, Tito je bio jedan od vojskovođa II svjetskog rata. Jer, poslije Teheranske konferencije (sastanku između Staljina, Ruzvelta i Čerčila) koncem 1943. godine, partizanski pokret je priznat kao vojni faktor, kao vojni saveznik, ne politički; to je bila ogromna prekretnica. E sad, s druge strane, kada prosuđujemo tu ličnost, mi ne možemo o Titu danas govoriti kao da držimo komemoraciju. Tito je doživio najveću komemoraciju koju je itko – ja mislim – u historiji svijeta dobio. Ali mi moramo kazati da je jugoslavenska federacija propala. Koliko god smo govorili da je to Titovo djelo, i partije i pokreta antifašizma i svega toga, ona je doživjela historijski poraz. Historičar ima zadatak da traži objašnjena, a ne da prosuđuje – ovo je bilo ispravno, ovo nije. Njegov zadatak je da objašnjava zašto se to tako desilo. O tim se stvarima mora razgovarati, ne umanjujući historijske zasluge ni Josipa Broza Tita, ali ne možemo ga ni osloboditi od odgovornosti. Evo uzmimo Nikolu Pašića. Nikola Pašić je bio jedan od najistaknutijih političara na ovom našem prostoru do 1926. godine. Za njega se kaže da je hegemonist, nosilac velikosrpske ideje i tako dalje. Sve je to lijepo i dobro, ali danas je karakteristično da se upravo u srpskoj historiografiji Nikola Pašić napada što je učestvovao u stvaranju jugoslavenske države. Na to ćete naići i u Bosni. Međutim, kad su Nikoli Pašiću dali kartu Bosne i zagovarali mu da je podijeli, on je rekao: ,Molim vas, naznačite mi granicu gdje da je podijelim‘.“

A stvar je jednostavna, samo ako se politika ispravno postavi, kaže doktor Petrović i navodi slijedeći primjer:

„Musolini je jedna ličnost koja je preispitivana vrlo kritično u talijanskoj javnosti i u nauci. Imao sam brojne razgovore sa najboljim poznavaocem Musolinija, pokojnim profesorom Rencom de Feliče, koji je napisao Musolinijevu biografiju u šest ogromnih knjiga. Pazite, tu su stvari prilično stavljene na svoje mjesto. On je bio u jednoj epohi, ne možete ga prebrisati. Kao što mi ne možemo prebrisati ni ustaše, ni četnike, ni tu muslimansku miliciju u II svjetskom ratu. To nije kineski pokret, to je naš pokret.“

* * * * *

U turbulentnim vremenima stradaju i nevini, kaže priča iz Bijelog Polja. Jedno ime, jedna sudbina, prošlost i sadašnjost.

Na spisku sreskog odbora gradske oblasti Bijelog Polja, među 47 četnika, nalaze se imena oca i strica Milorada i Beke Radovića. Radovići su bili vlasnici hotela i pet kuća u centru grada. Proglašenje za narodne neprijatelje značilo je da ostaju bez imovine. Nakon materijalnog blagostanja, u kojem je rođen prije sedam decenija, Bekina prva poslijeratna sećanja su glad, ali i problem iz mladosti nakon završetka školovanja sa zaposlenjem:

„Ostali smo posle rata sirotinja. Imali smo svu tu imovinu, ali kad smo se vratili, nismo našli nigdje ništa. Bili smo istjerani iz svih kuća. Imali smo pet kuća i hotel. Stanovali smo kod babe. Nisam mogao naći posao do 1964. godine.“

Zašto niste mogli da se zaposlite?

„Zato što sam četnički sin.“

Koliko ste vi zapravo ponosni na to čiji ste sin?

„Mnogo sam ponosan i dičim se time. Zato što je moj otac spasio Bijelo Polje. Mnogi muslimani su mi to pričali. Dičim se time što me muslimani poštuju.“

I pored činjenice da nikad niko nije posvjedočio da je Bekin otac učinio bilo kome išta nažao za vrijeme rata. Naprotiv, bio je pravi, možda i najveći zaštitnik komšija muslimana, od kojih mnogi svjedoče da im je spašavao i živote u tim ratnim danima, ideološko opredjeljenje i komunistički obračuni sa kulacima, kako su ih zvali, bilo je presudno za sudbinu Radovića, ali za Bekin animozitet prema politici i dan danas:

„Mom ocu nikada nije suđeno. Nikada nije učestvovao u ratu, niti pušku nosio. Umro je 1944. godine u Zagrebu. Pukao mu je čir. Operisan je u Zagrebu na Rebru i tamo je umro. Brat mi ga je sahranio na Mirogoju. Poslije je to pretumbano, zatrpano. Ne znam mu ni groba. Brat i ja smo pokušavali da ga nađemo, međutim nismo uspjeli.“

Ko je počinio zločine, bilo kada, treba da bude proglašen krivim, ali rehabilitacija nedužnih, makar i sa decenijama zakašnjena, je nužnost, kaže Milorad Beka Radović, zvanično sin narodnog neprijatelja i ratnog zlikovca, a nezvanično – što se u Bijelom Polju dobro zna – tadašnjeg velikog tamošnjeg dobrotvora:

„Mislim da bi to bilo u interesu Bijelog Polja, da se više ti ljudi ne šikaniraju i da se ne prozivaju. Potrebno je pomirenje. Dosta je bilo partizana i četnika.“

I najveći stručnjaci i analitičari, kad je Balkan u pitanju, za mnoge stvari, počesto, nemaju odgovora. Vinston Čerčil je davno kazao da Balkan ima toliko istorije da je ni sam ne može savladati.
XS
SM
MD
LG