Srdan KUSOVAC (Danijela DOMAZET, Enis ZEBIC, Esad KRCIC, Gëzim BAXHAKU, Nebojša GRABEŽ)
Političari u državama stabilne i razvijene demokratije po pravilu obaveštavaju javnost o bitnim detaljima sopstvenog zdravlja. Možda je najpoznatiji drugačiji primer u proteklih dvadesetak godina – odluka nekadašnjeg predsednika Francuske Fransoa Miterana (Francois Mitterand) da detaljno ne izvesti javnost o svom narušenom zdravlju. Drugačije su svojevremeno postupili, navedimo samo neke ličnosti, jordanski kralj Husein, predsednik Palestinske Samouprave Jaser Arafat, predsednik Slovenije Janez Drnovšek, predsednik Kosova Ibrahim Rugova, ili u poslednjem svetski poznatom slučaju – predsednik Kube Fidel Kastro.Sa druge strane, javnost je ostajala potpuno uskraćena za informacije o zdravstvenom stanju obolelih Gojka Šuška, Slobodana Miloševića ili Franje Tuđmana, i u prvo vreme delimično o zdravlju Alije Izetbegovića, dok on sam nije zatražio da javnost bude obaveštena o njegovom zdravlju.
Ni u jednoj od država nastalih od Jugoslavije ne postoji obaveza stavljanja na uvid javnosti zdravstvenog stanja političara, čak ni onih na najodgovornijim funkcijama. Njihovi zdravstveni kartoni, štaviše, predstavljaju lične podatke, čije bi otkrivanje, mimo volje tih ličnosti, predstavljalo krivično delo. Apsurdna je situacija da ne postoji ni bilo kakva provera zdravstvenog stanja kandidata za najviše državne funkcije, što dovodi do smešnih situacija kada su se na izborima pojavljivali kao kandidati osobe lečene od duševnih bolesti. Još je veći apsurd da je lekarski pregled potreban za vožnju motocikla, ali ne i za vođenje države.
Sa druge strane, ni nevladine organizacije koje se bave informacijama od javnog interesa, uopšte se ne zanimaju za problematiku zdravlja državnih funkcionera, kaže Radiju Slobodna Evropa Nemanja Nenadić, čelnik Transparentnosti Srbija:
«Bavili smo se time nešto malo. To je bilo 2005. godine, radili smo istraživanje javnog mnenja. Jedno slično istraživanje smo radili nešto ranije – 2002. godine. Između ostalog smo pitali koji podaci o političarima bi uvek trebalo da budu poznati javnosti, a jedno od pitanja je bilo zdravstveno stanje i duševno zdravlje. Odgovori su bili zanimljivi. Većina je odgovorila da bi uvek trebali da budu raspoloživi podaci o duševnom zdravlju, a nešto malo manje od polovine je bilo za poznavanje zdravstvenog stanja. To je nama bilo zanimljivo u kontekstu jedne druge priče, oko imovinskih karti političara, a usput smo pitali i ovu stvar – koliko bi građani želeli da znaju stvari o funkcionerima uopšte. Znači ne samo za imovinu, nego smo ih pitali i za razne druge stvari, kao što su zdravlje, seksualno opredelenje i tako dalje.»
* * *
Enis Zebić, novinar Radija Slobodna Evropa u Zagrebu, navodi kako se u njegovoj zemlji situacija menjala. Od tajnovitih i skrivanih, čak i demantovanih bolesti u slučaju, recimo, Franje Tuđmana, do potpuno otvorenih informacija u slučaju Ivice Račana:
Bolest nekog važnog političara nerijetko kao lakmus-papir otkriva pravu prirodu odnosa u društvu. Za Radio Slobodna Evropa govori profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Damir Grubiša:
«Bolest političara se često reflektira na cijelo društvo i govori zapravo o prirodi odnosa u tom društvu. Evo, primjerice, mi u Hrvatskoj smo imali slučaj bolesti predsjednika Tuđmana, bolesti ministra Šuška, sada imamo slučaj bolesti predsjednika najveće oporbene stranke, i tu zapravo možemo prepoznati i tip političkih odnosa.»
Svibnja 1998. godine umire hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, po mnogima čelni čovjek rigidno-nacionalističke struje povratnika iz emigracije u vladajućem HDZ-u. Liječničko priopćenje otkriva da je tri godine bolovao od raka dišnog sustava, ali vijest o tome stiže do javnosti tek kada je on, nedugo prije smrti, hospitaliziran. Prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu tumor je dijagnosticiran 1996. godine, i njegova bolest prvo je službeno zanijekana, a potom se priznalo da je bolestan, ali ne i da se radi o tumoru u poodmaklom stadiju. Gotovo do same njegove smrti prosinca 1999. godine, liječnički je konzilij tvrdio da je predsjednik Tuđman u stanju obavljati sve svoje državničke obaveze. Profesor Grubiša:
«Zatvorenost društva je diktirala i zatvorenost informacijskih izvora o njihovoj bolesti. Tako da se njihova bolest tajila.»
Zanimljiva je i bolest donedavnog ministra zdravstva u Sanaderovoj Vladi i možda najživopisnije osobe u hrvatskoj politici Andrije Hebranga. Hebrang, poznat po izjavi da: «nikada ne laže, ali da ponekad ne govori istinu», kao ministar zdravstva u hrvatskoj Vladi je prosinca 2004. godine u Austriji, o svom trošku, operirao karcinom prostate. Kompletna hrvatska javnost napala ga je zbog toga, jer je na taj način kao prvi čovjek zdravstvenog sustava u Hrvatskoj bjelodano izrazio nepovjerenje prema tom sustavu kojem je na čelu. On se branio sa nekoliko proturječnih objašnjenja – da je otišao u Austriju da se obrani od dosadnih novinara koji mu ne bi dopustili da se na miru oporavi nakon operacije, da se operacija koja njemu treba u Hrvatskoj još ne primjenjuje rutinski i – najnovije – da mu nijedan liječnik u Hrvatskoj nije želio potpisati dijagnozu, pa da je bio prisiljen otići u Austriju.
Najnoviji je slučaj predsjednika oporbene Socijaldemokratske partije Hrvatske i bivšeg premijera Ivice Račana. Pred koji dan su mu na ozbiljnoj operaciji u Minhenu, zbog tumora odstranjeni lijevi bubreg, mokraćovod i limfni čvorovi. A sve je krenulo vrlo benigno – zbog bolova u ramenu. Preko stranačko-prijateljskih veza obavljen je pregled i nakon rendgena i ultrazvuka utvrđeno je da se radi o takozvanom sindrom smrznutog ramena. Bol ne prestaje, Račan po drugoj stranačko-prijateljskoj liniji ide na magnetnu rezonanciju. Nalaz, ali ne i pacijent, ide specijalistu koji kaže da je moguć dobroćudni tumor duboko u mišiću. Zatraženo je mišljenje njemačkih liječnika i o svemu je obaviještena hrvatska javnost. Račan je otputovao na operaciju u Njemačku, također o svom trošku, a histološka analiza obavljena tijekom operacije, pokazala je da je izvorište tumora u mokraćovodu. Kronologija Račanove bolesti pokazuje da je on kao ping-pong loptica obišao čak sedam ili osam liječnika, i da ga je možda upravo to lutanje koštalo najviše zdravlja. Navodno, prvi čovjek hrvatske socijaldemokracije ni kod jednog hrvatskog liječnika opće prakse nema otvoreni karton. Profesor Grubiša kaže kako Tuđmanova i Račanova priča, a pogotovo Hebrangova, uz sve razlike, imaju i jednu veliku sličnost:
«Imali smo jedan sustav autoritarnog obmanjivanja javnosti, a sad smo imali jedan slučaj koji se obio o glavu i samom Račanu, jer ni Račan nije poštovao institucije zdravstvenog sustava. Drugim riječima, kao što nema ni kartona o njegovoj bolesti, tako se i on liječio preko svojih stranačko-prijateljskih veza. A to sve svjedoči o tome da vlada nepovjerenje u institucije, i u prvom i u drugom slučaju.»
* * *
U Crnoj Gori je javnost, po pravilu, bila uskraćena za informacije o zdravlju državnih zvaničnika. Izuzetci su slučajevi nekadašnjeg premijera, zatim predsjednika Mila Đukanovića, koji je obavestio javnost da je nakon saobraćajne nesreće za pregled odabrao bolnicu u Zagrebu, i obaveštenja da je svojevremeni predsednik Skupštine Crne Gore Sveto Marović podvrgnut hitnom lečenju zbog alergijske reakcije na ujed ose. Sadašnji premijer Željko Šturanović je prekinuo praksu crnogorskih političara da skrivaju informacije o sopstvenom zdravlju. Esad Krcić:
Imajući u vidu činjenicu da do sada crnogorska javnost uglavnom nije bila informisana o zdravstvenom stanju najviših državnih rukovodilaca, primjer premijera Željka Šturanovića predstavlja presedan u dosadašnjoj praksi. Naime, krajem januara je emitovano pisano saopštenje Kliničkog centra, u kojem je između ostalog stajalo da je na osnovu detaljnih dijagnostičkih postupaka i konsultativnih pregleda, konzilijum ljekara Kliničkog centra konstatovao da je kod Šturanovića dijagnostikovan rijedak endokrini tumor pluća. Tada je rečeno da je premijer radno sposoban, te da će pored određivanja laganijeg radnog tempa, konzilijarno određena terapija biti sprovedena narednih mjeseci. Pošto su mu predočeni rezultati pregleda, premijer Šturanović je lično sugerisao da se informacija odmah objavi da bi se preduprijedile moguće špekulacije. «Dobro se osjećam, normalno idem na posao i obavljam dužnosti. Nema razloga za brigu», rekao je tada Šturanović. To je ponovio i nedavno, prilikom susreta sa novinarima:
«Osjećam se dobro i u maksimalno mogućoj mjeri poštujem savjete ljekara.»
Pored Šturanovićevog primjera, poznata su još dva slučaja kada je šira crnogorska javnost bila upoznata sa zdravstvenim tegobama najviših funkcionera. Prvi je bio kada je objelodanjeno da je zdravlje visokog funkcionera vladajuće Demokratske partije socijalista Svetozara Marovića bilo ozbiljno ugroženo zbog žestoke alergijske reakcije na ujed ose. I drugi slučaj, od prije nekoliko godina, koji i nije bilo moguće sačuvati u okvirima diskrecije najbližih saradnika zbog upadljivog vratnog imobilizatora, koji je sadašnji predsjednik DPS-a Milo Đukanović bio primoran da nosi zbog povrede vratnih pršljenova, koju je zadobio u saobraćajnoj nezgodi.
Zdravstvenim tegobama ostalih političara, javnost se uglavnom bavi na nivou čaršijskih priča, prema kojima za omiljeno mjesto traženja medicinske intervencije uglavnom važi Italija.
* * *
Početkom prošle godine umro je neprikosnoveni lider Kosova Ibrahim Rugova. Javnosti se obratio prethodne jeseni i to čim mu je dijagnosticiran tumor. Ovaj slučaj je, međutim, jedinstven na Kosovu. Samo nekoliko dana nakon što je u američkoj vojnoj bazi Lanstuhl u Nemačkoj utvrđeno da boluje od raka, sada već pokojni predsednik Kosova Ibrahim Rugova se 5. septembra 2005. godine obratio narodu Kosova putem tri nacionalne televizije i obznanio rezultate pretrage i bolest od koje boluje, podseća naš novinar Gëzim Baxhaku:
«Lekari su pronašli da bolujem od lokalizovanog raka pluća, te su mi odredili intenzivnu terapiju. Lekari su takođe utvrdili da se sada moje zdravstveno stanje poboljšava i optimisti su oko mog lečenja», rekao je predsednik Rugova, izrazavajući veliku zahvalnost Vladi Sjedinjenih Država za angažovanje i pažnju prema njegovom zdravstvenom stanju.
Najveći broj građana Kosova je ovaj gest predsednika prihvatilo kao znak ljudske hrabrosti da građanima entiteta, na čijem je čelu, kaže istinu o svojoj bolesti. Profesor sociologije Ismailj Hasani kaže kako ovakvi akti govore o vrlo iskrenoj komunikaciji između nosilaca javnih funkcija, u slučaju Kosova predsednika, i građana:
«Slučaj predsednika Rugove je eklatantan primer koji govori o vrlo iskrenom načinu komunikacija lidera sa javnošću, odnosno sa njihovim biračima.Ta vrsta komunikacija samo jača poverenje građana u lidere i istovremeno pokazuje poverenje koje lideri imaju prema javnosti. Istovremeno imamo primere lidera koji ne samo da su krili svoju bolest, kao predsednik Francuske Miteran i drugi, već su i zloupotrebljavali svoju bolest pripremajući javnost na njihovu besmrtnos, kao što je poslednji slučaj u spektakularnom pojavljivanju Fidela Kastra i njegovog prijatelja, komunističkog nostalgičara Čaveza.»
Profesor Hasani ocenjuje da iskren odnos političara prema biračima, otvoreno informisanje o zdravstvenim problemima sa kojima se susreće, nedvosmisleno ima pozitivne efekte:
«Ima pozitivne efekte, i ne samo da poboljšava njihov imidž kod naroda, već to utiče i na imidž onih koji ih slede, koji dolaze iza njih. Narod stiče poverenje u ljude koji se tako ponašaju, koji tako komuniciraju. Sa druge strane, sada ima lidera koji zloupotrebljavaju svoje zdravstveno stanje. Političke funkcije obavljaju i oni koji imaju problema sa sklerozom i druge zdravstvene probleme koji otežavaju ili ometaju vršenje njihovih funkcija i koji nikako ne prihvataju da o tome javno govore. Iskreno komuniciranje lidera i građana nedvosmisleno govori o jačanju poverenja u lidere. Zbog činjenice da im je rekao istinu o svojoj bolesti, Rugovu su njegovi sugrađani još više poštovali. Nosioci važnih društvenih i političkih funkcija nikako ne bi smeli da skrivaju svoje bolesti. U ustavnim rešenjima svake zemlje treba da bude ugrađen mehanizam koji će omogućiti procedure koje će utvrditi u kojim se slučajevima i kojim procedurama utvrditi sposobnost obavljanja političkih i institucionalnih funkcija.»
Hasani, koji je profesor i na jednom norveškom univerzitetu, ističe da je u skandinavskim zemljama obaveza da nosioci značajnih državnih funkcija stavljaju na uvid javnosti svoj zdravstveni karton, odnosno svoje zdravstveno stanje, što je na Balkanu u ovom trenutku teško moguće:
« Trenutno je nezamislivo da lider jedne institucije ili političkog subjekta stavi na uvid svoj zdravstveni karton javnosti, ali ja mislim da lobiranjem i angažovanjem, uz dosta truda i vremena, to može i da se ostvari i na Balkanu.»
* * *
I u Bosni i Hercegovini su retki lideri koji izveštavaju javnost o vlastitom zdravlju. Jedan od izuzetaka je Mirsad Kebo, s kojim je u Sarajevu razgovrala novinarka Radija Slobodna Evropa Danijela Domazet:
Novoizabrani dopredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo, prethodne godine ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, jedan je od rijetkih političara koji je javno progovorio o svojoj bolesti. Kebo, kojem je dijagnosticiran rak, i pored protivljenja liječničkog konzilija, odlučio je svoje životno iskustvo podijeliti sa građanima BiH. On smatra da poreski obveznici moraju biti upoznati sa zdravstvenim stanjem nositelja najviših izbornih funkcija u državi, zbog toga što ih oni plaćaju. Sukladno tomu, javnost mora znati da li je svaki dužnosnik u BiH sposoban da funkciju vrši uspješno i za korist građana, kaže Kebo:
«Ja sam imao sreću da sam bio u mogućnosti da uzmem godišnji odmor da bih operisao rak. Nisam imao nijedan dan bolovanja, ali sam radom uspio da pobijedim tešku bolest radeći 12 do 14 sati. I evo, neka ovo moje iskustvo posluži i drugim ljudima – upornošću i snagom volje možete biti od koristi i sebi i građanima za koje radite.»
Javnost BiH uglavnom malo zna o tomu kakvo je zdravstveno stanje političara koji vode državu. Oni uglavnom skrivaju svoje bolesti iz raznoraznih razloga i rijetki su oni koji odluče taj podatak podijeliti sa građanima. Tako, bilježimo samo par primjera .
Iz Predsjedništva BiH se 2000. godine povukao pokojni Alija Izetbegović, a iz aktivnog političkog života koncem 2001. godine, navodeći kao razlog starost i zdravstveno stanje. Izetbegović je tada priznao da više ne posjeduje fizičku i nervnu kondiciju za obavljanje delikatnih zadataka državnog službenika.Sa funkcije u Parlamentu Federacije BiH svojevremeno se povukao i Karlo Filipović, nakon što je imao moždani udar i mjesecima se oporavljao. Bilježimo i da je javno o svojim zdravstvenim problemima progovorio političar oporbe Zlatko Lagumdžija, koji je 2005. godine operiran radi upaljenog slijepog crijeva. Do kompliciranja zdravstvenog stanja Lagumdžije došlo je uslijed zapetljanja crijeva, kao posljedice ratnog ranjavanja, zbog čega je bio i u životnoj opasnosti .
Naša potraga za više informacija o zdravstvenom stanju dužnosnika u BiH, pretvorila se u nemoguću misiju. Ono što smo uspjeli pronaći nisu službeni podaci, već informacije koje ne možemo uzeti kao relevantne .Tako je jedan od premijera Federacije BiH, za vrijeme svoga mandata imao dva nervna sloma, za nekolicinu dužnosnika poznato je da su operirali srce, ali o tomu kakvog su sada zdravstvenog stanja, jer su neki još na funkcijama, javnost ništa ne zna. Ovi primjeri govore da u Bosni i Hercegovini nije uobičajena praksa da političari javno progovore o svom zdravstvenom kartonu.
Bivši državni ministar Mirsad Kebo, koji je pobijedio rak, komentira za naš radio opisanu praksu u političkom životu BiH:
«Ja sam, boraveći u bolnici, prisustvovao raspravama mnogih ljekara s intelektualcima koji su dolazili mene da posjećuju, i onda su mi postavljali pitanje da li treba iznositi sve detalje ili ne. Ja sam bio potpuno čvrstog stava. To se, ne znam da li zbog predrasuda ili straha da ćete izgubiti funkciju, krije. Ja lično znam da su neki dužnosnici prošli slična iskušenja koja sam ja imao, a da to nisu rekli.»
Kebo još kaže da kada vas imenuju na neku dužnost, pitaju kakvo je vaše kretanje, imovinsko stanje, ali niko ne pita kakvog ste zdravstvenog i psihofizičkog stanja i možete li funkciju uspješno vršiti:
«Mislim da bi to trebalo biti usvojeno kao kodeks, da dužnosnik navede sve relevantne podatke za javnu ocjenu da li je sposoban da vrši funkciju u kapacitetu koji je neophodan da bi bio koristan za sve građane. To više nije pitanje privatnosti. Ako želite privatni život, onda se nemojte baviti javnim životom, javnim funkcijama. Ako prihvatite da obavljate javne funkcije, onda ni zdravstveno sanje više nije vaša privatna stvar, nego pravo građanina da ocjenjuje i procjenjuje i donosi odluku u vezi s tim. »
U Središnjem izbornom povjerenstvu BiH provjerili smo postoji li u Izbornom zakonu poglavlje koje obvezuje kandidate za funkcije vlasti da javnost informiraju o svome zdravstvenom stanju, doznajemo da izričite nema. Jedino sto je pravilo jeste da niti birač, niti kandidat ne može biti osoba koju je sud proglasio radno nesposobnom.
* * *
Ni u Srbiji, osim slučaja predsednika Borisa Tadića, o čijim je rutinskim operacijama javnost redovno izveštavana, i slučaja lečenja nakon saobraćajne nesreće svojevremenog predsednika Skupštine Vojvodine Nenada Čanka, nema ni jednog jedinog političara koji govori o svom zdravlju.
* * *
Na kraju reč stručnjaka: treba li javnost ili ne treba da zna od čega boluju političari?
Šef Klinike za ortopediju i traumatologiju Kliničkog centra u Sarajevu – prof. Ismet Gavrankapetanović, svojevremeno čelnik lekarskog konzilijuma koji je lečio Aliju Izetbegovića, bivšeg predsednika BiH. S njim je razgovarala Danijela Domazet:
RSE: Za naš program, razgovarala sam sa bivšim ministrom za ljudska prava i izbjeglice Mirsadom Kebom, koji je javno priznao, ustvari podijelio svoju životnu priču sa građanima BiH, odnosno sa javnošću, i priznao da je bolovao od raka. Sukladno tomu, pitam vas kao liječnika da li, prema Vašem mišljenju, građani BiH trebaju biti upoznati sa zdravstvenim stanjem nositelja najviših izbornih funkcija u državi, između ostalog i zbog toga što bi javnost trebala znati da li je svaki dužnosnik u BiH sposoban da funkciju vrši uspješno i za korist građana.
GAVRANKAPETANOVIĆ: Pitanje je vrlo dobro. Ono zadire u najdublju intimu. To možemo dvostruko posmatrati. To bi trebalo prodiskutovati u užim krugovima stranaka i onih koji za njih kandiduju. Trebalo bi obaviti određeni razgovor sa kandidatom i sa ljekarima koji prate njegovo stanje. Međutim, što se tiče javnosti, morate znati da odnos između pacijenta i ljekara, neovisno od toga da li je on nosioc najviše vlasti u određenom trenutku ili se radi o nekom ko nije toliko poznat, predstavlja jednu najdublju nit koja veže te dvije osobe. To je tako već hiljadama godina, mi se tome učimo od naših učitelja, ta sveta zakletva ljekarske tajne prenosi s generacije na generaciju. Znači, ukoliko pacijent ne želi da mi javno iznosimo podatke od njegovom zdravstvenom stanju, ljekar to ne bi trebao da radi. U toj situaciji, portparoli stranaka mogu kazati ono što im osoba o čijem zdravlju je riječ dozvoli, a ljekar to smije učini samo – kao što smo imali situaciju u slučaju predsjednika Izetbegovića – kada pacijent traži da se kaže puna medicinska istina. Naravno da je to za nas jednostavnije, ali u situacijama kada to bolesnik ne želi, neovisno o tome koliko je eksponiran, bilo politički bilo u bilo kojem drugom pogledu, mislim da treba sačuvati svetost ljekarske tajne.
I klinički psiholog Bora Kuzmanović govori Nebojši Grabežu, novinaru Radija Slobodna Evropa, o mentalnom zdravlju političara, odnosno o tome kako rešiti problem činjenice da se ponekad na izborima pojavljuju ljudi koji su lečeni od mentalnih bolesti, a da javnost to uopšte ne zna:
KUZMANOVIĆ: Kod nas nije baš običaj da se prijavljuje zdravstveno stanje političara. Bilo bi, naravno, najbolje da oni sami, kada imaju neke zdravstvene probleme, to navedu. Iako, naravno, ne za svaku sitnicu, ali za neke ozbiljnije stvari trebalo bi da se zna, i bilo bi bolje da to oni sami prijavljuju, nego da postoje neki zvanični zdravstveni kartoni. Najčešće se to naslućivalo. I kada govorimo o prošlosti, taj običaj nije postojao, osim kad dođe do nekih težih slučajeva kada se to više ne može sakriti, kao što je bilo sa Titom.
RSE: Profesore, u jednom trenutku – vi ste tada bili aktivno uključeni u politički život Srbije – u nekim javnim raspravama, dakle u tim društvenim komunikacijama, tribinama, učešćima na televizijskim i radio emisijama, ova tema je bila jako prisutna kao inicijativa određenog kruga ljudi. Koliko se to zaista reflektovalo u neki zakonski okvir? Da li je to bila neka zvanična inicijativa?
KUZMANOVIĆ: Mislite na mentalno zdravlje?
RSE: Da, na mentalno zdravlje.
KUZMANOVIĆ: O tome se pričalo duže vremena da je to jako važno. Ljudi su sumnjali da nama dolaze svakakvi političari. Ali meni je i tada bilo jasno da je to dosta osetljiva i problematična tema. Prvo što je teško odrediti granicu između normalnog i nenormalnog, i kada se radi o nekim neutralnim ljudima, a pogotovo kada je reč o političarima. Ako neki psihijatar kaže da nešto nije u redu, onda neki drugi, koji je toj osobi po svojim političkim stavovima bliži, kaže da je reč o zloupotrebi. S druge strane, sami političari izvlače svoj legitimitet iz glasanja, iz izbora. Dakle, ako građani hoće nekoga da ih predstavlja takav kakav je, ko je sad taj ko je iznad tih građana i političara? Da li se takvo pravo može dati nekom telu, koje bi onda bilo iznad svega, iznad države, iznad institucije glasanja, koje može da kaže – ovaj čovek nije u stanju da obavlja svoju dužnost? Verovatno bi to i moglo da se kaže, ali tek onda kada stupi na dužnost i kad se posle određenog vremena pokaže da on tu dužnost ne može da obavlja. Ali teško je intervenisati pre nego što je neko izabran. Na primer, neko je mogao za Šešelja, zbog stila njegovog nastupanja, da kaže da tu ima neke psihopatije ili šta ja znam čega, ali tu postoji i ona druga interpretacija – da on malo glumi, da nije baš takav nego da se malo pravi. Onda je zaista problematično ko može da presudi da je to zaista tako. Građani veruju da lekari, psihijatri i psiholozi to mogu da urade, a sami psihijatri i psiholozi su dosta obazrivi u izricanju takvih – konačnih – presuda. Tako da nam ostaje da brinemo, da mislimo o tome može li da se desi da jednog trenutka narod povede neko ko nije sasvim uravnotežen. Odgovor je da se mora proći kroz tu neku fazu i onda će sami građani videti da treba birati nekog drugog.
