Dostupni linkovi

logo-print

Održava se etnička podijeljenost u BiH


* * * * *

Helsinški komitet za ljudska prava BiH, objavio je Izvještaj o stanju ljudskih prava u 2006. godini. U našoj emisiji izdvajamo dio koji se odnosi na povratak i održivi ostanak. Predsjednik Helsinškog komiteta Srđan Dizdarević je između ostalog istakao kako je proces povrata imovine u BiH uglavnom završen, ali nikako i aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mnoge porodice, čije su kuće uništene na cijelom području BiH, još nisu ostvarile bilo kakvo pravo na obnovu, a time i mogućnost za povratak. Mali procenat stanova koji još uvijek nisu vraćeni, odnosi se na najproblematičnije slučajeve, a oni su u fazi sudskih postupaka koji traju nedopustivo dugo. O nalazima objavljenim u izvještaju Helsinškog komiteta Srđan Dizdarević takođe kaže:

„Kad se radi o povratku izbjeglih i raseljenih lica, možemo samo ponoviti ocjene koje smo iznosili prethodnih godina. Negdje je povrat imovine prešao cifru od 98,5 posto, ali ono malo slučajeva koji su ostali su itekako komplikovani, složeni i već se duže vremena njime bave institucije, kao i organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava. Ono što nas zabrinjava je s jedne strane činjenica da prošle godine, prema procjenama, nije bilo više od 2.500 povrataka. Drugo, kao da postoji konsenzus između domaćih vlasti i značajnog dijela međunarodne zajednice da je proces povratka gotov, da više nema interesa za povratak i da tu stranicu treba okrenuti. U tom smislu nedostaju i sredstva i politička volja kako bi se omogućilo građanima koji žele da se vrate na predratne adrese, da to i učine. Naša je ocjena da se održava etnička podijeljenost zemlje nastala ratnim dejstvima i da se sada ona održava sofisticiranijim metodama diskriminacije i obeshrabrivanja potencijalnih povratnika, posebno onih koji ne pripadaju većinskom narodu. Mi smo kao misija za utvrđivanje činjenica Helsinškog komiteta prošle godine obišli 12 opština – Ilidžu, Hadžiće, Mostar, Drvar, Bosanski Petrovac, Pale, Sokolac, Foču, Goražde, Ilijaš i Brčko – i na temelju toga, ali i na temelju drugih informacija, imamo pesimističan pogled na povratak. Evo nekoliko podataka koji ilustruju stanje u ovom području, odnosno uspjehe etničkog čišćenja i etničke podjele. U Sarajevu, najmultietničkijem mjestu, prije rata je bilo 35.000 Hrvata, a sada ih ima jedva 15.000; od 150.000 Srba, sada ih ima manje od 30.000. Bošnjaka povratnika u gradovima Višegrad, Foču i Sokolac ima onoliko koliko ih se može na prste jedne ruke prebrojati. Na Ilidži, od 25.000 Srba ili 37 posto predratne populacije, danas ima 4.000-5.000 njih koji imaju adrese, a otprilike 2.000 ih tamo živi. U Hadžićima, od 6.300 Srba, danas ih oko 750 ima dokumente i ponekad navraćaju u tu opštinu. U Bugojnu je 6.000 Hrvata od prijeratnih 16.000 i 700 Srba od prijeratnih 9.000. Takođe zabrinjava broj Hrvata u Republici Srpskoj, posebno u Posavini – u odnosu na 220.000, koliko ih je bilo prije rata, sada ih ima ih oko 13.000. Samo u Derventu se vratilo dva posto predratnog broja Hrvata. Pozitivne rezultate u povratku, uslovno kazano, bilježimo u Bratuncu, Prijedoru i Odžaku. Mada treba znati da u Kozarcu, gdje se vratilo 6.000 Bošnjaka, još uvijek ostaje 22.000 njih koji su u trećim zemljama. Prema tome, govorimo zaista o relativnom uspjehu u povratku.“

O problemima koji stoje na putu povratka i održivog ostanka, predsjednik Helsinškog komiteta BiH kaže:

„Problem je u marginalizovanosti i u činjenici da su povratnici diskriminisani, i to se odnosi na sva bitna područja – zapošljavanje, obrazovanje, zdravstveno osiguranje, socijalnu zaštitu i tako dalje. Prema našim pokazateljima, broj zaposlenih povratnika je između 0,8 i 1,0 posto. Jedino u policiji i u sudstvu bilježimo kakvo-takvo pridržavanje procenata koji bi trebali da budu obavezujući, dakle procenata koji se referišu na zadnji popis stanovništva od 1991. godine. Ilustracije radi, u Doboju, od 200 zaposlenih u opštinskoj administraciji, 11 je Bošnjaka i četiri Hrvata. U Bugojnu, od 107 zaposlenih, radi 21 Hrvat i tri Srbina. U Hadžićima, od 90 zaposlenih, dvoje je nebošnjaka. U opštinskoj administraciji je tako, a u javnim preduzećima je situacija još gora. Naš uspjeh je što smo, zahvaljući gospodinu Šahbazu Džihanoviću, koji je mogao, kao potpredsjednik Federacije BiH, pokrenuti inicijativu preispitivanja ustavnosti Zakona o državnoj službi Federacije BiH, da izdejstvujemo da Ustavni sud proglasi neustavnim odredbu tog zakona koja je amnestirala od obaveze zapošljavanja prema popisu iz 1991. godine sve one tzv. podijeljene opštine. Dakle, opština koja ima jednu ili dvije mjesne zajednice u drugom entitetu, nije imala obavezu da zapošljava pripadnike drugih naroda, čime je zakonodavac praktično stimulisao etničko čišćenje. Ovaj zakon je, dakle, proglašen neustavnim 31. oktobra prošle godine. Protekao je rok u kojem je ovaj zakon trebao biti izmijenjen u skladu sa odlukama Ustavnog suda. To još nije učinjeno, ali se nadamo da će njegovom promjenom biti makar zakonski stvoreni uslovi da se okonča jedan od zakonskih oblika etničkog čišćenja.“

Helsinški komitet upozorava na dramatično stanje u mjestima povratka, odnosno na infrastrukturu koja je ispod minimuma životnih uslova. Srđan Dizdarević:

„Mi danas u Bosni i Hercegovini imamo 3.700 domaćinstava bez struje. Četrdeset posto domaćinstava u opštini Glamoč nema struju. Dramatična je situacija i u prigradskim naseljima u Foči. Drugi dramatičan i neprihvatljiv podatak je broj lica u kolektivnim smještajima, 11 godina nakon završetka ratnih zbivanja. Prema zvaničnim pokazateljima, oko 7.000 ljudi boravi u kolektivnim centrima. To je zvaničan broj koji se odnosi na zvanične nosioce tog statusa. Ali, po našim procjenama, broj onih koji su u kolektivnim centrima je dupli – oko 15.000. Slična je situacija i u ostalim elementima infrastrukture, vodosnabdijevanju, putevima i svemu onome što u 21. vijeku ne bi trebalo i ne bi smjelo da bude upitno.“

* *

Neke od navoda iz izvještaja Helsinškog komiteta potvrđuju i primjeri iz naše povratničke hronike:

U sjevernom dijelu opštine Mostar, na plodnim ravnicama, nalazi se Željuša, u kojoj žive povratnici Srbi. Međutim, vode – izvora života – ovdje nema. ni jedan projekat vodosnabdijevanja nije realizovan, ističu Damjan Babić i Grujo Dragić:

„Apelujem da se gradsko rukovodstvo okrene i selu. Vidite, ovdje živi veliki broj ljudi – povratnika, međutim nemaju osnovnih uslova za život, prije svega vodu.“

„Kako, odakle i na koji način piti vodu?“

Mladić Nebojša Pištalo ne vidi svoju perspektivu u Željuši:

„U 21. vijeku biti bez vode, 10 kilometara od velikog grada, stvarno je teško. Pogotovo ljeti. Ljeti se kupuju cisterne. Jedna cisterna od 16 kubika vode košta 100 maraka. Narod ovdje nema posla, zavisi od poljoprivrede. Za poljoprivredu je, međutim, potrebna voda.“

Počela se obrađivati plodna zemlja, ali to nije moguće bez vode, kaže Vlado Telebak:

„Radi se da se ima. A da ima vode, bilo bi bolje i za rad, a i za napit se. Voda je izvor života. Bez vode, nema opstanka.“

U selo Jasenica, koje se nalazi između Čapljine i Metkovića, vratilo se oko 100 povratnika koji nemaju nikakve uslove za život, udaljeni kilometrima od matične opštine Čapljina. Lošim i mjestimice uništenima asfaltom prevoz je neredovan, kaže Šaban Jazvin, jedan od povratnika:

„Autobusna linija vozi samo dok traje nastava u školama. Nema redovne linije. Prije je postojala redovna linija Jasenica-Čapljina, autobus je vozio tri puta dnevno, a pored toga đački i radnički autobusi.“

Jasenica djeluje pusto. Ljudi su na njivama kako bi izvukli bar nešto za život, ali jedini izvor vode je zagađen:

„Jedini izvor vode je zagađen, a niko od vlasti ne čini ništa da se to očisti. Do su bili izbori, obećavali su kule-vile ovde narodu, da bi se za nj glasalo. Ali od toga nema ništa, samo mrtvo slovo na papiru. Narod je najviše živio od stočarskog fonda. Od tog stočarstva nije ostalo ni 10 posto.“

Život mladih se svodi na ono o čemu govori Adnan Jazvin:

„Završavam školu, ne radim.“

Šta poručuju povratnici u Jasenicu?

„Poručio bih svima da nam pomognu da uradimo put.“

„Živim ona granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Trenutno razmišljamo da li da ostanemo ili da odemo s ovog prostora, iz mjesne zajednice Jasenica.“

U mjesnoj zajednici Bakotić-Krsno polje, u opštini Maglaj, živi oko 250 povratnika Srba, što je za četiri puta manje nego ranije. Prema riječima Sretka Tomića, povratnici se uglavnom bave poljoprivredom koja ne donosi dovoljnu zaradu:

„Mi sebi proizvedemo sve što nam je potrebno, i meso i povrće, gotovo sve. Samo ne možemo proizvesti novac koji je najbitniji.“

Milenka i Sretko Tomić vratili su se 2001. godine:

„Imamo troje djece koja idu u školu. Nemamo posla. Veoma je teško. Niko nam ne pomaže.“

Petar Milivojević kaže da su se ovaj dio opštine Maglaj vratili pretežno penzioneri. Oni koji su radili u najvećem preduzeću „Natron“, sada se ne mogu ničemu nadati:

„Imam 16 godina staža u ,Natronki‘. Nudim radni staž na prodaju jer s njim ne mogu ostvariti penziju, međutim oni ga neće.“

Predsjednik Mjesne zajednice Stojan Tomić:

„Jedino se glavni put redovno održava, i u zimskom periodu, što je za pohvalu. Međutim, to nije slučaj s lokalnim putevima. Povratnici su uglavnom stariji ljudi, penzioneri. I što ima ovih mlađih, nisu zaposleni. Recimo prošle godine, na području opštine Maglaj je bilo dosta asfaltiranja seoskih područja, a kod nas slabo.“

* * * * *

Naš naredni gost je Radenko Popić, predsjednik regionalnog Udruženja za pomoć izbjeglicama iz BiH koje se nalaze u Vojvodini:

RSE: U kakvim uslovima radi ovo udruženje?

POPIĆ: U otužnim. Djeluje bez ikakvih sredstava, obzirom da donatori, kao i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, najviše vole poslušne i one s kojima mogu raditi u dilu – ti meni, ja tebi. Pa je zato najveći dio sredstava koji je do sad došao, a bio je usmjeren ka samoorganizovanju izbjeglica i njihovim autohtonim organizacijama završio u rukama ljudi koji su od toga vidjeli ličnu korist, a ne onih kojima je ta pomoć zaista bila namijenjena. Oni samo ukazuju na probleme, a nikada nisu pokrenuli nikakvu značajniju inicijativu da se ta situacija promijeni. Ovdje imate par udruženja koja imaju blagonaklonost Komesarijata. To su ti neki šovinisti i nacionalnosti koji su cijelo vrijeme podržavali politiku sa Pala i taj neki separatistički pokret u Hrvatskoj. To su ljudi koji danas profitiraju. Mi smo prošle godine, zajedno sa organizacijom „Pravda“ iz Paraćina, podnijeli čak i krivičnu prijavu zbog toga što je na njihove račune nezakonito prebačeno preko 11 miliona dinara. To su ljudi koji su u režimu.

RSE: Imate li kancelariju, broj telefona…?

POPIĆ: Nemamo. Ja imam svoj mobilni telefon. Ljudi kojima pokušavam da pomognem, a to je veliki broj izbjeglica u Vojvodini, uglavnom me zovu na mobilni telefon. Prije dva-tri dana smo bili u Crvenki i razgovarali s ljudima. Rekli su nam da su prije dvije godine podnijeli zahtjev za državljanstvo i još uvijek ga nisu dobili. Sad se osnovao pokrajinski fond za pomoć izbjeglicama ovdje u Novom Sadu, zahvaljujući našoj inicijativi. Ljudi sad hoće da apliciraju ta te grantove, ali nemaju čak ni lične dokumente.

RSE: Koliko je izbjeglica iz BiH još uvijek u Vojvodini?

POPIĆ: Pa izbjeglica u Srbiji ustvari više i nema. Kako neko može imati status izbjeglice 15 godina? To je nečuveno! Bili smo protiv zadnje popisa. Mi smo jedini javno pozvali izbjeglice u Srbiji da se ne popisuju, da ne daju nikakve podatke. Ali oni su ipak ustvrdili da izbjeglica ima i dalje oko 100.000 na prostoru čitave Srbije, s tim da je uvijek od ukupnog broja 50 posto bilo u Vojvodini. Većina ljudi je izvadila nekakva dokumenta i postala legalnim državljanima ove zemlje, s tim nekim biračkim pravom, ali oni još uvijek nemaju ni siguran stambeni status, nemaju sigurno zaposlenje, većina ih radi na crno i tako dalje. Prepušteni su sami sebi. Mislim da je najveći grijeh učinjen prema tim ljudima. Uglavnom i Haškog tribunala koji je zasjenio sve te patnje ljudi iz Hrvatske i Bosne ovdje. Pogotovo ova vlada Vojislava Koštunice nije potrošila jednu jedinu minutu na te ljude, a vidite koliko su toga uradili za obranu tih ljudi koji su optuženi pred Haškim tribunalom. I danas oni više govore o tome, dok ova pitanja potpuno zanemaruju. Može se reći da su ovi ljudi doživjeli najveću kataklizmu od svih tih izbjegličkih grupacija u regionu. Vlasti u Sarajevu i u Banjaluci, a u Zagrebu pogotovo, pokazale su mnogo veću odgovornost za svoje sunarodnike kad je u pitanju normalizacija životnih prilika za te ljude, kada je u pitanju njihovo uključivanje u rješavanje tog problema. Ovdje su izbjeglice skrajnute. Postale su predmet istraživanja, predmet analiziranja. Tretiraju ih u Srbiji kao robu koja je došla na pogrešnu adresu i kojoj je prošao rok trajanja. Više nema zloupotreba, nema mahanja – kriv je Zagreb, krivo je Sarajevo. To je više istrošena priča. I ta sarajevska deklaracija je još jedno pranje od bilo kakve odgovornosti. Mislim da većina ljudi koja je sjedila prilikom usvajanja takve jedne deklaracije, kasnije na sve načine željela da se ona nikad ne provede i da ona nikad ne zaživi. Takvih ima dosta i odavde iz Beograda.

RSE: Da, ta sarajevska deklaracija je ovih dana proslavila mali jubilej – dvije godine od održavanja tog ministarskog sastanka, na kojem je obećano da će regionalno biti riješen problem izbjeglica – ili da se vrate ili da ostanu – do kraja 2006. godine. Međutim, osim nekih mapa puta, praktično ništa nije učinjeno.

POPIĆ: Mi smo napisali jednu čitulju u kojoj smo izvijestili prijatelje – izbjegla i raseljena lica da je sarajevska deklaracija u svojoj drugoj godini preminula. S kolegom Draganom Sekuloviće, koji je izbjeglica iz Zadra, a koji vodi nevladinu organizaciju „Pravda“ u Paraćinu, dogovorili smo se da idemo tim nekim Nušićevim putem – da ismijemo ono što se ismijati treba, ako već država nije toliko ozbiljna da tu napravi pomak. Ovi ovdje u Beogradu su se pravdali time da su napravili te mape puta. Mi koji se 15 godina bavimo problemom izbjeglica, ne znamo ni šta tamo piše. To oni nikada nisu javno ni prezentirali. Ali, uglavnom, vidi se da se po tom pitanju ništa zvanično nije uradilo. Hrvati pokušavaju na sve moguće načine zadrže status quo. Ja sam davno napisao – i to hoću danas javno da kažem, hoću da to ljudi u Bosni i Hercegovini znaju – jedno javno saopštenje, u kojem sam tražio da se Bosna i Hercegovina primi u Evropsku uniju prije Srbije i Hrvatske. BiH je vratila sve stanove, sve kuće, uradila je ono što je morala i što je nalagao aneks VII Dejtonskog sporazuma. Hrvatska je potpisnik i garant tog sporazuma i ona je dužna da to ispuni na svojoj teritoriji, bar u skladu sa Sporazumom o sukcesiji SFRJ. Sve su to dokumenti koji su potpisani i koji obavezuju. Znači, Hrvatska je ostala kamen spoticanja, a ovdje u Beogradu niko ništa ni ne zanima, jednostavno zato što izbjeglice njima nikada ni nisu bile teret. Na račun tih ljudi su došle ogromne pare, koje su se onda nenamjenski potrošile. Moram napomenuti još jednu stvar koja je vrlo bitna. Razlog agonije izbjeglica u Srbiji je ponašanje kancelarija OEBS-a u Beogradu i Zagrebu. Dok je, recimo, u misiji OEBS-a u Sarajevu, s kojom sam i ja dosta sarađivao, jedna sjajna ekipa. Meni je žao što za te ljude ne mogu više učiniti. Oni su profesionalni, cijelo vrijeme su vodili žestoku bitku s tim birokratima, i u Sarajevu i u Banjaluci, da se ljudima vrati njihovo. Želim da apsotrofiram izuzetno profesionalnost i odgovornost i produktivnost rada kancelarije OEBS-a u Sarajevu. Ja im se još jednom javno zahvaljujem.
XS
SM
MD
LG