Dostupni linkovi

logo-print

Politički kompromis i mijenjanje povijesti


Ankica BARBIR MLADINOVIC, Petar KOMNENIC, Miloš TEODOROVIC

Stanovnici Konavala, Cavtata i Dubrovnika šokirani su izjavom predsjednika Sabora Vladimira Šeksa da «u odluci hrvatskog Sabora - 1991. Crna Gora nije bila istaknuta kao agresor na Hrvatsku». Na pitanje tko je bio agresor na dubrovačkom području, odgovaraju s puno ogorčenja i ironije. Načelnik Općine Konavle Luka Korda:

„Ha, ja ne znam ko je bio...mislim da su bili Albanci. Albanci ili Mađari, ne znam što bi vam rek'o...Ako nisu bili Crnogorci – ko je bio?!“

Načelnik Općine Konavle Luka Korda kaže da su stanovnici Konavala i cijelog dubrovačkog kraja jednostavno bez riječi:

„Imamo kasete, svi smo zajedno sudionici toga, ko je drugi bio? Ja nisam vidio nikoga iz Srbije, ni ikoga iz Vojvodine. Nego su to sve bili tu Crnogorci - do Nikšića. I to sve dobrovoljci. Pa na kaseti se vidi kako kaže Crnogorac: 'Crnogorsku ćemo zastavu zabit na Stradun sutra'. Pa nije rek'o albansku ili mađarsku nego – crnogorsku.“

I Metodije Prkačin iz Cavtata, koji je kao pripadnik hrvatskih oružanih snaga bio zarobljen i za dva mjeseca u crnogorskom logoru Morinje omršavio 30 kilograma smatra da se zbog dnevne politike ne smije prekrajati povijest:

„Meni je jako žao, ali isključivo crnogorske snage su napadale na Dubrovnik, popalile i opljačkale Konavle, Mokošicu..sve do Stona.“

Dr Hrvoje Kačić, također aktivni sudionik tih dana u diplomatskim ulogama kao saborski zastupnik i predsjednik Odbora za vanjsku politiku hrvatskog Sabora podsjeća na jedan važan detalj iz prosinca 1991., točnije televizijsku izjavu bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslovaVladimira Jovanovića:

„On je u javnosti, preko televizije, negirao da je Srbija uključena u napadima na dubrovačko područje, da je uključena samo Crna Gora i pojedine jedinice Jugoslavenske narodne armije. I svi iz Crne Gore su na to šutjeli.“

Upitan o jučerašnjoj izjavi predsjednika hrvatskog Sabora, dr Kačić odgovara:

„Nije valjda upoznat sa činjenicama, činjenicama i dokumentima, jer ovo drugo bi značilo da zna, a da krivo govori, a to ne mogu reći. Vjerojatno je krivo upoznat.“

Dubrovački novinar Luko Brajilo:

„Slušajući te izjave moram se stvarno zapitati što smo moji kolege i ja radilii izvještavali 1991. godine. Slažem se da odnose treba unapređivati, međutim, mijenjati povijest na takav način – nije u redu.“

Kaže da su jutrošnji komentari Dubrovčana vrlo žestoki:

„Rat između Crne Gore i Hrvatske nije se događao u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji nego se događao od Konavala do doline Neretve i ti se ljudi uporno svih ovih godina u službenim kontaktima zaobilaze i to je ono što ovdje izaziva negodovanje.“

Nakon izjava iz Podgorice kako je tužba Hrvatske protiv Crne Gore zbog agresije na Dubrovnik sada nepotrebna kad postoji dobra politička volja da se to pitanje riješi, profesor zagrebačkog Pravnog Fakuleteta dr Ivo Josipović pojašnjava da se ta tužba na Međunarodnom sudu pravde u Hagu još uvijek nalazi u fazi rasprave pitanja nadležnosti. Dodaje da se postavlja i pitanje statusa Crne Gore s obzirom na državano-pravne promjene:

„To je jedno pitanje o kojem se, u prvom redu, mora opredijeliti najprije hrvatska Vlada - da li i na koji način će se odnositi u toj tužbi ili povodom te tužbe prema Crnoj Gori. Da li je moguć kakav dogovor, to je, naravno, u nadležnosti vlada i ja u to ne mogu ulaziti, ali načelno govoreći mislim da je uvijek bolje da se sporovi rješavaju dogovorno i na obostrano zadovoljstvo nego da se, bilo ljudi, bilo države – sude. Ali ponavljam – to je isključivo u nadležnosti vlada.“

* * * * *

Saglasnost predsjednika crnogorskog i hrvatskog parlamenta Ranka Krivokapića i Vladimira Šeksa da Crna Gora početkom devedesetih nije bila agresor na Hrvatsku i da je režim Slobodana Miloševića zloupotrijebio Crnu Goru i JNA prilikom vojnog pohoda na Dubrovnik, prema riječima Blagote Mitrića, profesora podgoričkog Pravnog fakulteta, ostaje u političkoj ravni.

Takva saglasnost, kaže Mitrić, ne može imati pravne implikacije niti uticaja na tužbu koju je Hrvatska 1999. godine pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu podnijela protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju, tražeći materijalnu odštetu od 30 milijardi dolara:

„Nikakav politički stav ne može imati nikakve pravne implikacije na neki već postojeći pravni režim, na neko posljedično pravno uređenje. Ako je politički stav Šeksa i Krivokapića bio da je Crna Gora bila zloupotrijebljena od strane Srbije i ako se s druge strane pogleda pravni akt iz toga vremena, Ustav SRJ, pa onda Ustavna povelja Državne zajednice, onda to ne može imati nikakvog uticaja, a pogotovo ako se uzme u obzir tužba Hrvatske i tužba Bosne i Hercegovine koja je uperena protiv tadašnje Državne zajednice. To može da ima političke implikacije, naravno, koje nemaju veze sa pravnim implikacijama, odnosno nemaju veze sa već postojećim pravnim stanjem u određenom periodu“.

Podsjetimo. Vladimir Šeks se prilikom nedavne posjete Podgorici složio sa ranije iznešenim stavom Ranka Krivokapića da je Crna Gora početkom devedesetih bila zloupotrijebljena od strane Beograda, podsjećajući da je hrvatski Sabor Crnu Goru već izuzeo od odgovornosti za agresiju:

„Osmog listopada 1991. godine hrvatski Sabor je donio zaključke kojima je ustvrdio da je na Republiku Hrvatsku izvršena oružana agresija od strane Republike Srbije i takozvane Jugoslavenske narodne armije. Crna Gora je bila isključena po tim zaključcima hrvatskog Sabora kao agresor na Republiku Hrvatsku. Istina, u jednom drugom političkom dokumentu četiri, pet godina kasnije, 1995. godine, u jednoj deklaraciji je i Crna Gora bila označena da je sudjelovala kao agresor. Ali ključna i bitna je ova odluka hrvatskoga Sabora i ti zapisi iz 1991. godine“.

Slobodan Franović, predsjednik crnogorskog Helsinškog komiteta, napominje da se ta organizacija zalaže za utvrđivanje pune istine o učešću Crne Gore u vojnom pohodu na Hrvatsku:

„I u vezi sa time želimo da se potpuno rasvijetli uloga Crne Gore da ona dobije samo ono što joj pripada, ni manje ni više od toga. Takođe to važi i za sve nas pojedince u Crnoj Gori. S druge strane, što se tiče izjave koja je saopštena juče prilikom posjete predsjednika Parlamenta Hrvatske gospodina Šeksa Crnoj Gori, mogu da kažem da ništa ne stoji kao prepreka dvije države da i o tim stvarima postignu nagodbu mimo suda. Hrvatska je podnijela tužbu pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, ali u svakom trenutku je moguća i izvan sudska nagodba, kakva će ona biti to je druga priča.“

Predsjednik crnogorskog Parlamenta Ranko Krivokapić je, podsjetimo, u nekoliko navrata iznio uvjerenje da Hrvatska neće insistirati na tužbi za agresiju pred Međunarodnim sudom pravde i da je Hrvatskoj primarno „moralno obeštećenje“:

„To je stvar dogovora dvije vlade, nije stvar međunarodno pravnog sporenja, stvar dobre saradnje Hrvatske i Crne Gore, razumijevanje i na jednoj i na drugoj strani, Hrvatske da ne želi da otvara dalje sukobe sa Crnom Gorom, a Crne Gore da želi da obešteti moralno i materijalno dubrovačko područje. To je način da se zatvori ružna stranica naših odnosa. Mislim da hrvatskoj strani nije dominantno svakako materijalno obeštećenje, dominantno je moralno obeštećenje uz materijalnost koja će biti dovoljno simbolična da trajno simbolizuje pomirenje između dvije države.“

* * * * *

Kakve su reakcije u Beogradu na izjavu da je Crna Gora zapravo početkom devedesetih bila žrtva velikosrpske zavere? U Begradu podeljana mišljenja. U ekspertskim krugovima se priznaje da je Crna Gora učinila puno više na izmirenju, ali podvlači da to ne može izmeniti istorijsku uloge koju je i ta republika bivše Jugoslavije odigrala takom devedesetih.

Otvaranje rasprave o ulogama u početku rata u bivšoj Jugoslaviji, te ukazivanje osim na žrtve i agresosore i na zloupotrebljene, za bivšeg predsednika Ustavnog suda Srbije Slobodana Vučetića je događaj koji bi trebalo posmatrati u kontestu hrvatskih zahteva za nadohnadu ratne štete:

“Moguće da je to neki njihov politički dogovor. Odnosi Hrvatske i Crne Gore su u poslednjih nekoliko godina postajali sve bolji, tim pre što je Crna Gora pokazala spremnost pre godinu-dve da nadohnadi štetu koju su naneli crnogorska vojska i dobrovoljci u Konavlima i okolini Dubrovnika.”

Gest koji se pozdravlja, ali koji ne oslobada od odgovornosti, podvukao je u izjavi za naš program Slobodan Vučetić:

“Koliko znam, niko nije bio nateran da ide u taj rat. U rat se išlo u sastavu regularnih jedinica, kako se tada govorilo, u odbranu Jugoslavije. Dakle išlo se u sastavu regularnih jedinca JNA ili u sastavu dobrovoljačkih jedinica koje takode nisu pod prisilom formirane već sa istim ciljem – da brane, kako se govorilo, Jugoslaviju od secesionizma Hrvatske, Slovenije ili već nekog trećeg. Prema tome, tu nije bilo nikakve manipulacije koje bi eventualno bilo nesvesno rukovodstvo bilo koje republike.”

Da se prošlost ne može lako promeniti navodi i predsednica kancelarije Helsinškog odbora u Beogradu Sonja Biserko:

“Činjenice su da su i Crnogorci bili učesnici tog rata i u Dubrovniku i na vukovarskom ratištu i nekim drugim.”

Biserko uz to napominje da je velikosrpski koncept bez sumnje potekao u Beogradu:

“Crna Gora jeste bila prva žrtva. Setimo se Žute grede i načina na koji je tamo instalirano rukovodstvo lojalno Miloševiću. Ali mora se reći da se crnogorsko rukovodstvo i prvo usprotivilo Miloševiću.”

Oba sagovornika se slažu da to jeste osnov po kom Crna Gora može pokušavati da se i ubuduće izuzme iz sistema odgovornosti za ratna dešavanja. Sonja Biserko naglašava da je Podgorica, za razliku od Beograda, učinila više koraka kako bi pokazala svoju spremnost da se distancira pa i pokaje nad onim što je učinjeno i u čemu je učestvovala:

“Tu je jedna važna činjenica, psihološka, a to je da su crnogorski prestavnici vlasti dali neko izvinjenje i preuzeli odgovornost za to. Taj podatak mi se čini užasno važnim i za Beograd. Jer recimo, naš predsednik Boris Tadić je otišao u Srebrenicu – ništa nije rekao. Ja mislim da su ti gestovi užasno važni bez obzira što ne opravdavaju celu situaciju, ali je uvek važno da se državni prestavnik izvini za nešto.”
XS
SM
MD
LG