Dostupni linkovi

logo-print

Dok ima entuzijazma, ima i nade


Gost je Ratimir Martinović, poznati crnogorski pijanista, umjetnički direktor muzičkog festivala KotorArt.


RSE: Kako generalno, iz ugla umjetnika, izgleda naša tranzicijska ili post-tranzicijska svakodnevnica, mada to štošta podrazumijeva? Rekao bih da ste Vi jedan od onih umjetnika koji, ma koliko duboko zaronjeni u metafiziku i imaginaciju, ne sa manjom pažnjom posmatrate svijet oko sebe i imate stav o društvenim zbivanjima.

MARTINOVIĆ: Prije svega, hvala vam na lijepim riječima. Stvarno volim krajičkom oka, ili uha, da vidim, ili čujem, šta se dešava. Na kraju krajeva, nekako mi se čini da pozicija umjetnika to, ne samo da omogućava, nego i zahtijeva. Umjetnici nisu tu samo da uveseljavaju narod, nego i da tumače ono što je svakodnevnica. Na neki bizaran način ja to doživljavam i kao dio svoje profesionalne obaveze jer svirajući djela nekih starih majstora, tumačeći neke univerzalne vrijednosti u tim djelima, tumačim ih na moderan, suvremen, način, na način koji tumači našu svakodnevnicu. To doživljavam kao moju profesionalnu obavezu. Koliko sam u tome uspješan, ili ne, uvijek sude oni koji me slušaju, bilo da govorim, ili da sviram.

RSE: Koja su vaša dva utiska ove sedmice?

MARTINOVIĆ: Istaći ću dva događaja, dva utiska, mada ih je bilo jako mnogo. Iza mene je vrlo naporna sedmica u kojoj se mnogo toga dešavalo. Pošto sam čovjek koji živi između Srbije i Crne Gore, između Novog Sada i Kotora, interesuju me i politička i društvena zbivanja u obje samostalne države.
Prvi utisak bi bio zasjedanje Skupštine Srbije, vokabular ljudi za govornicom i usvojena Rezolucija. Gledam na to kao na neku kasnu reakciju, umjesto blagovremene akcije, koja toliko nedostaje državi Srbiji. Najlakše je gledati sa strane i biti pametan, ali ovaj utisak, čini mi se, nije samo moj, već je to utisak mnogih. Način raspleta ovih stvari na Kosovu u mnogome će odrediti neki novi kurs države Srbije, pa će u vrlo bliskoj budućnosti, ili biti redova za iseljeničke vize, kao devedesetih, ili će se konačno nazirati neka svjetlost na kraju ovog predugačkog tunela koji traje već petnaestak godina.
Drugi utisak je mnogo subjektivniji. On se odnosi na Crnu Goru i na crnogorsku kulturnu predstojnicu, Cetinje, iz kojeg porodica Martinović vuče korijenje. Imao sam priliku ove sedmice da tamo boravim i da sviram. Gostoprimstvo ljudi u tom prelijepom Zetskom domu nije moglo, a čini mi se, nije ni htjelo, sakriti neko stanje duha ovog grada. Stanje duha je, čini mi se, prilično tužno i pretužno. Po ko zna koji put Cetinje me podsjetilo na nekada divnu i životom bogatu zemlju. Onda naiđe neko vrijeme koje tu istu zemlju preore i sprži i nakon toga, tek ponegdje, možete vidjeti tragove tog izobilja. Vraćajući se za Kotor te večeri, pomislio sam kako je Cetinje zapravo razapeto između lijepog Primorja, mediteranskih gradova, prijatne klime i nekog identiteta Podgorice kao administrativnog centra. Izgubljeno Cetinje, koje kaska u toj svojoj moćnoj istoriji i nemoćnoj sadašnjosti, je jedan grad velike prošlosti i, za sada, ničega više.

RSE: Koliko ste uspjeli kao umjetnički direktor i idejni tvorac manifestacije KotorArt? Svih ovih pet godina namjera vam je bila, kako ste rekli, da Kotor, koji jeste grad umjetnosti, pretvorite i u grad umjetnika. Požalili ste se kako su njegove trgove pojeli kafići, a palate i crkve natkrilile tende.

MARTINOVIĆ: I pored svega toga Kotor je danas jedini grad u Crnoj Gori. Šta Kotoru daje tu kvalifikaciju? Daje mu je Katedrala. Katedrala daje vertikalu, istorijsku, dostojanstvenu. Kotor jeste, bio je, i čini mi se da će još neko vrijeme biti, jedini grad u Crnoj Gori i jedini prozor Crne Gore u svijet. Imao sam na umu da ovaj zamišljeni projekt, koji ste Vi u tezama vrlo lijepo predstavili, realizujem u Kotoru i na Cetinju. Ako me pitati o uspješnosti KotorArta, pitaću vas a šta je to uspjeh. Za mene će biti dovoljna satisfakcija ukoliko ta ideja Kotora, kao grada umjetnosti i grada živih umjetnika, zaživi. Čini mi se da se stvari pomjeraju, a ovo govorim iz nekih vrlo konkretnih razloga. Mogu biti sasvim zadovoljan dosadašnjom podrškom, kako lokalnih, tako i republičkih organa upravljanja u Crnoj Gori, njihovoj finansijskoj pomoći i njihovom razumijevanju na koje sam nailazio do sada. Sedamdeset i pet godina učinilo je svoje da zaboravimo ono što jesmo i da zaboravimo kakvi treba da budemo. Iako je proces tranzicije bolan, dok ima entuzijazma, čini mi se, ima i nade.

RSE: Da li država ima ispravnu kulturnu politiku i da li uopšte ima koncept kulturnog razvoja koji bi se odnosio i na muzičku umjetnost? Kakav je vaš komentar, dok iščekujemo formiranje, još uvijek fantomske, organizacije zvane Muzički centar?

MARTINOVIĆ: Ne znam da li Crna Gora ima državnu politiku kada je kultura u pitanju. Na Zapadu, važni su Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo spoljnih poslova, a onda Ministarstvo kulture i to iz jednog jedinog razloga - kulturom stvarate imidž jedne države. Za Crnu Goru, koja pretenduje da bude ekskluzivna turistička destinacija, biser Mediterana, mislim da bi bilo od izuzetne važnosti da znamo šta je to što imamo, šta je to što možemo da ponudimo, šta je to na čemu treba da radimo i šta je to što može zaokružiti taj, inače lijepi, paket plaža, obala, suncobrana, kafića i restorana. Čovjek koji dolazi sa Zapada prosto traži jedan kulturni koncept i kulturni sadržaj njegovog boravka u nekoj državi. U posljednjih desetak godina sam upoznao sedam-osam ministara kulture. U razgovoru sa posljednjim ministrom kulture, trenutno aktualnim, gospodinom Sekulićem, zaista sam naišao na nevjerovatan entuzijazam i nevjerovatnu želju za učenjem i pomoći. Čini mi se da, ukoliko ne postoji jedna strategija razvoja kulture u Crnoj Gori, koja uglavnom zavisi od pozicije glavnog čovjeka, ministra kulture, onda, makar u ove četiri godine, očekujem nekakav boljitak za kulturu Crne Gore.
Više nego fantomske, te institucije volim da zovem virtualne. U Crnoj Gori je do 21. maja 2006. godine toliko virtualnih institucija osnovano i za mene je to imalo pokrića. Razumio sam potrebu političara da dokažu da Crna Gora može samostalno. Da, osnivajući institucije, dokažu da Crna Gora može bez Srbije, da može da stane na svoje dvije noge. Poslije 21. maja čini mi se da više manipulišemo tom pričom. Ono što se osniva danas i što se zove crnogorski Simfonijski orkestar, mora da stoji na obje noge. Da li će tako i biti, pokazaće vrijeme i već ova godina. Već ove godine ćemo tačno znati da li je to još jedna od virtualnih, fantomskih, institucija, da li ima utemeljene i pokriće u realnosti Crne Gore, ili nema.

RSE: Vaš profesionalni angažman odvija se na relaciji Kotor-Novi Sad, gdje ste docent na Katedri za klavir. Rekli ste da je to sve, za vas, otkrivanje muzike. Parafrazirali ste pokojnog don Branka Sbutegu, kako je umjetnost alternativni prostor i zato veliki tješitelj i utješno svjedočanstvo da je duh nesvodljiv na prostorno-vremenske kategorije. Imate li šta da dodate?

MARTINOVIĆ: Imam. Don Branka volim i često ga citiram, a ima se i šta citirati. Samo fizički opstajem na tom prostoru, ali živim u nekim drugim svjetovima. Sve ono što se desi u srcu, u pred-komorama i komorama, na ko zna koliko kubnih metara mozga, je nekako zacrtano u našim narednim danima, godinama i životima. Sve ovo što danas živim je posljedica onoga što se već desilo negdje u meni. Čini mi se da je i to bila misao pokojnog don Branka Sbutege.
XS
SM
MD
LG