U Crnoj Gori je krajem prošle godine usvojen Zakon o dobrovoljnim penzionim fondovima čime počinje druga faza reforme penzionog sistema, odnosno uvođenje trećeg stuba u vidu dobrovoljnog osiguranja koje se zasniva na individualnoj štednji. Osnovna svrha ovog vida osiguranja je pružanje mogućnosti već osiguranim licima da obezbijede dodatnu materijalnu sigurnost, ali i uključivanje lica koja nijesu obuhvaćena obaveznim osiguranjem.
Očigledno je da državni sistem ne može da obezbijedi fleksibilnu, odnosno visoku penziju, rekao je za Radio Slobodna Evropa Vladimir Pajević, konsultant za penzijske reforme, dodajući da sistem obezbjeđuje osnovu, a da građani koji žele da komfornije uživaju u trećem dobu moraju tokom radnog vijeka više da štede:
„Pravo da ulaže u penzijski fond ima svako bez obzira da li je formalno zaposlen ili nazaposlen. Svi oni koji imaju neki dodatni prihod i koji bi željeli da štede, mogu da ulažu u penzijske fondove. To može da bude mjesečno, jednom godišnje... Tu zakon nema ograničenja. Jedino što bi ljudi trebalo da znaju je da ukoliko malo ulažu malo će na kraju i da dobiju. Tako da ukoliko to budu niske uplate, na primjer jednom godišnje, ne može se očekivati dobra penzija“.
Pravo na penziju iz dobrovoljnog fonda sticaće se sa minimum 50 godina starosti, ali pri tom treba imati u vidu da ovo doba važi kao previše rano za penzionisanje što se vidi i prema odnosu države koja propisuje da se pravo na starosnu penziju ostvaruje navršavanjem 65 godina života. Ipak, Vladimir Pajović, konsultant za penzijske reforme, zamoljen da makar grubo, brojevima ilustruje mogućnosti koje se nude dobrovoljnim penzijskim osiguranjem, uz mnoštvo pretpostavki, izvodi sljedeću računicu:
„Još uvijek mnogo toga ne znamo. Zakon je tek donešen. Praksa treba da pokaže kolike će biti provizije koje će naplaćivati penzijski fondovi, koliko će ići na usluge banke čuvara, koliko na trgovanje hartijama od vrijednosti. Mogu da odgovorim ovako u procentima: ukoliko osoba uplaćuje 10 % svoje bruto zarade u penzijski fond, na primjer od 35 do 50 godine ona može da očekuje da će narednih 15 godina da dobija penziju koja će biti 15% od njegove ili njene posljednje plate“.
Ipak, vjerovatno, najznačajnije pitanje u vezi budućih penzionih fondova glasi kako da poučeni lošim iskustvima sa starom deviznom štednjom i kasnije Dafininin i Jezdinim piramidalnim prevarama, građani bez straha ulažu novac u ove fondove? Za kontrolu rada dobrovoljnih penzionih fondova zadužena je Komisija za hartije od vijednosti. Zoran Đikanović, predsjednik ove komisije, naglašava da se nadzor nad fondovima ne odnosi na njihovo poslovanje i kvalitet poslovnih odluka:
„Ono što komisija prvenstveno nazire su procedure koje fond sprovodi, a to je da javno objavi svoju poslovnu politiku prije nego bilo ko postane član fonda, da svaki član fonda zaključi ugovor u kojemu će precizirati da prihvata takvu poslovnu politiku i isto tako da naknade koje fond naplaćuje, način rada fonda, način izvještavanja svojih članova o tome šta je radio u prethodnom periodu, koliko je narasla imovina i tako dalje, a najveća zaštita svakog pojedinog člana fonda je ta da je zakonom utvrđena sloboda raspolaganja svojom imovinom na način da u bilo kojem momentu iz jednog fonda možete preći u drugi fond“.
Na pitanje da li država garantuje uloge i ako ne, čime su osigurani ulozi građana, odgovorio je konsultant Vladimir Pajović koji kaže da za uložen novac ne postoje nikakve državne garancije, te da je sigurnost uloga oslonjena na veoma dobar dizajn i punu transparentnost:
„Mislim da je gotovo nemoguće da se novac pronevjeri, da se potpuno izgubi. Ono što je vrlo moguće i na šta ljudi moraju da jako obrate pažnju je to da ti ljudi koji budu radili u društvu za upravljanje ne budu dobri menadžeri novca, tako da ne ostvaruju dobar prinos na novac koji ulažu. To jest, uvijek postoji mogućnost da menadžer ne uspije da obezbijedi 10% godišnje ili 20%, nego čak i izgubi neki iznos. Tu nema mistifikacije. Ukoliko date sposobnima svoj novac on će poslije nekoliko godina da bude još veći, ukoliko date neposobnima biće manji“.
Očigledno je da državni sistem ne može da obezbijedi fleksibilnu, odnosno visoku penziju, rekao je za Radio Slobodna Evropa Vladimir Pajević, konsultant za penzijske reforme, dodajući da sistem obezbjeđuje osnovu, a da građani koji žele da komfornije uživaju u trećem dobu moraju tokom radnog vijeka više da štede:
„Pravo da ulaže u penzijski fond ima svako bez obzira da li je formalno zaposlen ili nazaposlen. Svi oni koji imaju neki dodatni prihod i koji bi željeli da štede, mogu da ulažu u penzijske fondove. To može da bude mjesečno, jednom godišnje... Tu zakon nema ograničenja. Jedino što bi ljudi trebalo da znaju je da ukoliko malo ulažu malo će na kraju i da dobiju. Tako da ukoliko to budu niske uplate, na primjer jednom godišnje, ne može se očekivati dobra penzija“.
Pravo na penziju iz dobrovoljnog fonda sticaće se sa minimum 50 godina starosti, ali pri tom treba imati u vidu da ovo doba važi kao previše rano za penzionisanje što se vidi i prema odnosu države koja propisuje da se pravo na starosnu penziju ostvaruje navršavanjem 65 godina života. Ipak, Vladimir Pajović, konsultant za penzijske reforme, zamoljen da makar grubo, brojevima ilustruje mogućnosti koje se nude dobrovoljnim penzijskim osiguranjem, uz mnoštvo pretpostavki, izvodi sljedeću računicu:
„Još uvijek mnogo toga ne znamo. Zakon je tek donešen. Praksa treba da pokaže kolike će biti provizije koje će naplaćivati penzijski fondovi, koliko će ići na usluge banke čuvara, koliko na trgovanje hartijama od vrijednosti. Mogu da odgovorim ovako u procentima: ukoliko osoba uplaćuje 10 % svoje bruto zarade u penzijski fond, na primjer od 35 do 50 godine ona može da očekuje da će narednih 15 godina da dobija penziju koja će biti 15% od njegove ili njene posljednje plate“.
Ipak, vjerovatno, najznačajnije pitanje u vezi budućih penzionih fondova glasi kako da poučeni lošim iskustvima sa starom deviznom štednjom i kasnije Dafininin i Jezdinim piramidalnim prevarama, građani bez straha ulažu novac u ove fondove? Za kontrolu rada dobrovoljnih penzionih fondova zadužena je Komisija za hartije od vijednosti. Zoran Đikanović, predsjednik ove komisije, naglašava da se nadzor nad fondovima ne odnosi na njihovo poslovanje i kvalitet poslovnih odluka:
„Ono što komisija prvenstveno nazire su procedure koje fond sprovodi, a to je da javno objavi svoju poslovnu politiku prije nego bilo ko postane član fonda, da svaki član fonda zaključi ugovor u kojemu će precizirati da prihvata takvu poslovnu politiku i isto tako da naknade koje fond naplaćuje, način rada fonda, način izvještavanja svojih članova o tome šta je radio u prethodnom periodu, koliko je narasla imovina i tako dalje, a najveća zaštita svakog pojedinog člana fonda je ta da je zakonom utvrđena sloboda raspolaganja svojom imovinom na način da u bilo kojem momentu iz jednog fonda možete preći u drugi fond“.
Na pitanje da li država garantuje uloge i ako ne, čime su osigurani ulozi građana, odgovorio je konsultant Vladimir Pajović koji kaže da za uložen novac ne postoje nikakve državne garancije, te da je sigurnost uloga oslonjena na veoma dobar dizajn i punu transparentnost:
„Mislim da je gotovo nemoguće da se novac pronevjeri, da se potpuno izgubi. Ono što je vrlo moguće i na šta ljudi moraju da jako obrate pažnju je to da ti ljudi koji budu radili u društvu za upravljanje ne budu dobri menadžeri novca, tako da ne ostvaruju dobar prinos na novac koji ulažu. To jest, uvijek postoji mogućnost da menadžer ne uspije da obezbijedi 10% godišnje ili 20%, nego čak i izgubi neki iznos. Tu nema mistifikacije. Ukoliko date sposobnima svoj novac on će poslije nekoliko godina da bude još veći, ukoliko date neposobnima biće manji“.
