Dostupni linkovi

logo-print

I karnevali poprimaju političko značenje


Naša gošća je Maruška Drašković, psihološkinja iz Kotora, iz nevladine organizacije Anima.


DRAŠKOVIĆ: Mislim da gomila nasilja, koje nosimo u sebi tokom života i odrastanja, naročito ovih zadnjih godina, izbija u raznim prilikama i manifestuje se na razne načine. I ti neki zabavni događaji, kao što su karnevali, festivali koji podrazumijevaju radost i zabavu, poprimaju političko značenje i dokaz su kako je politika ušla u sve pore našeg života i kako više ništa ne može da postoji, a da se ne prožme nekim zbivanjima koji su političkog karaktera.

RSE: Koliko su onda karnevali generalno kod nas, kao pučka manifestacija, osim zabavne ili zabavljačke funkcije, konstruktivna kritika društvenog poretka, a koliko odraz socijalne patologije i devijacija sistema vrijednosti?

DRAŠKOVIĆ: Karnevali su počeli onda kada su ljudi osjetili potrebu zabavljati se. Suština karnevala jeste da čovjek izrazi neka svoja osjećanja, neke svoje misli, ali pod određenom maskom, jer to ide mnogo lakše nego što može direktno da se kaže. U zadnje vrijeme kod nas karnevali, ili maskenbali uopšte, počinju da poprimaju jedan kompromitovani značaj. Nisu više samo manifestacija zabave ili kritike društva, nego su prilika da ljudi izraze silnu energiju, nasilje, agresiju i frustraciju. U Kotoru, za maskenbal, gomila ljudi nije maskirana. Oni sjede i zabavljaju se, gledaju, komentarišu, kritikuju, smiju se ili ne, jure među maskiranima. Neke maske su zaista zabavne, neke su krajnje političke, neke krajnje besmislene. Danas su karnevali poprimili jedan drugi značaj. Mislim da ljudi više nemaju ideju da se zabavljaju i da doprinesu zabavi drugih, već više žele da izraze neko svoje unutrašnje, duboko nezadovoljstvo.

RSE: Koliko je maska metafora življenja, gdje se svi zaklanjamo iza konvencija i pravi identitet utapamo u ono što je konformizam ili podobnost bilo koje vrste?

DRAŠKOVIĆ: U velikoj mjeri može da bude. Većina maski postoji i u svakodnevnom životu i utapamo u nju svoj identitet. Ako imam potrebu da glasno kažem da se ne slažem sa tim i tim, a veliki dio oko mene mi kaže da to javno ne govorim jer građani i nemaju neki veliki uticaj na vlasti i zbivanja, ljudi počinju da se priklanjaju svojoj svakodnevnoj maski. U vrijeme karnevala maska služi da bi oslobodila djelić te energije i tog entiteta. Od mnogih ćete ćuti da su maskirani da bi mogli da se zabave, da pokažu svoju razigranost i razularenost, zabavu, radost ili šta već. S druge strane ćete ćuti da je lakše i mnogo zgodnije da se na taj način iskažu, nego što će moći da se iskažu na prirodan način, da pokažu svoj identitet.

RSE:
Aktivni ste u nevladinoj organizaciji Anima. Koliko je žena u Crnoj Gori i dalje primorana da nosi tu masku, da pristane na jedan stereotip? Koliko je obeshrabrena u daljoj emancipaciji? Koliko joj svaki bunt, bio opravdan ili ne, lijepi etiketu od prokazane pa do dokone feministkinje?

DRAŠKOVIĆ: Anima nije samo ženska organizacija, nego i mirovna. Prvo je nastala kao mirovna organizacija jer smo se godinama bavili izgradnjom mira i učenja o nenasilnoj komunikaciji. To i dalje imamo namjeru da radimo. U toku rada se razvio i ženski program. Mislim da je još uvijek u velikoj mjeri žena u našem društvu pod maskom. To je jedini način da se uklopi, ili jedini način da preživljava ili da nosi život. Žene koje su slobodnije i svjesnije, čija je svijest na višem nivou, pokušavaju da unose promjene u život. Promjena se dešava onda kada svaki pojedinac odluči da nešto mijenja u svom životu. Žene su onaj dio društva koji je spremniji da nosi promjene. Kod mene na terapiju uglavnom dolaze žene i masovno pričaju o porodičnim promjenama, o svom ličnom životu, o odnosima sa partnerima, o odnosima u društvu. Na taj način dolazim do saznanja da žena pokreće razne promjene. Muškarci vrlo teško dolaze na terapiju i ne misle da treba nešto da mijenjaju. Pretpostavljam da misle da sve znaju i da im to ništa ne treba. U tom smislu mislim da žena ima veliku odgovornost. Ženi je teško da se nosi sa tom odgovornošću, ali se nosi. Da bi se nosile sa svim tim promjenama, maska je jedna od pomoćnih sredstava jer je razornost socijalne sredine značajna, velika, ugrožavajuća. Maska kod svakog čovjeka postoji u nekom dijelu života, ili u nekim oblastima života, u nekom vidu ponašanja, u nekim komunikacijama, u nekim situacijama. Mislim da život nije moguć bez povremene maske.

RSE: Ako bi podvukli crtu nakon deset godina od ženskog pokreta u Crnoj Gori, koliko se generalno pozicija žene, i u društvu i u familiji i na poslu, promijenila? Prilično smo zakoračili u XXI vijek. Čini li vam se da se Crna Gora teško oslobađa okova konzervativnog i patrijarhalnog?

DRAŠKOVIĆ: Mislim da su se odnosi promijenili. Mislim da se ide naprijed. Da se teško oslobađamo okova, to je tačno. Mislim da promjene postoje. Mislim da ćete danas vidjeti sve više mladih parova gdje se i očevi brinu o djeci, a ne samo majke. Vidjećete mnogo žena koje puše na javnom mjestu, što mi se ne dopada, što je neka kvazi-emancipacija. Mislim da je mnogo veći broj žena koje rade na sebi, koje se osvješćuju i koje na taj način šire svoje znanje i svoje djelovanje na svoje okruženje. U tom smislu osjećam da se ide naprijed. Crna Gora je fantastičan konglomerat i spoj raznih polariteta, od tog nekog strašno tradicionalnog, do nečeg jako ekstravagantnog, do onog dijela koji nas vuče ka nečemu što nazivamo Evropa, misleći da je Evropa obećana zemlja, mada mislim da nije. Veliki broj mladih ljudi ide ka tome, a veliki broj starije generacije ne može da zaboravi tragove socijalizma.

RSE: Ne možemo zaobići nasilje kao izraz bolne diskriminacije. Koliko je ono i dalje prisutno kod nas? Da li je prepoznato kao društveni fenomen, kao odlika jednog društva, a manje kao lični problem? Da li je žena sama spremna da iskorači iz tog začaranog kruga? Da li postoje neki društveni mehanizmi da to prepoznaju i spriječe?

DRAŠKOVIĆ: Mislim da žene sve više iskoračuju iz toga. Samim tim što se o tome više priča, što su se otvorile razne teme, sve više postoji žena koje traže pomoć u raznim nasilnim situacijama. Naravno da društvo time ima obavezu da mijenja zakone i da unosi neke nove fakte i nove činjenice. U tom smislu možda djeluje da je nasilje prisutnije nego što je ranije bilo, ali mislim da ga je uvijek bilo, samo što se nije pričalo, nije se prepoznavalo. Danas postoje suptilni mehanizmi kroz učenja svih ženskih organizacija i svih znanja koja se nude. Postoje suptilnije metode prepoznavanja mentalnog nasilja. Fizičko nasilje je uvijek prepoznatljivo, ali mentalno nasilje je ono što je teško prepoznatljivo. Mentalno nasilje postoji u svim kategorijama društva. Jedan gospodin je rekao kako magistar ne bi nikada tukao svoju ženu. Nasilje nije karakteristika fakultetskog obrazovanja, ali osoba u duši nosi takvu diskriminaciju. To nema veze sa obrazovanjem, već sa prosvjećenošću, ima veze sa otvaranjem raznih tema i koliko je žena spremna o tome da priča. Mislim da je žena danas prilično spremna da iskorači i sve veći broj njih traži pomoć od organizacija koje su još uvijek na nivou nevladinog sektora. To je još jedan dokaz da se Crna Gora otvara, ali je taj proces spor.
XS
SM
MD
LG