Dostupni linkovi

logo-print

Nova upozorenja Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih BiH


* * * * *
Vlada RS-a prije nekoliko dana je usvojila program rješavanja problema raseljenih, izbjeglih i povratnika za ovu godinu. Informiše Maja Bjelajac:

Problem izbjeglih i raseljenih lica, sudeći bar prema ovogodišnjim najavama, u fokusu je Vlade RS-a. Na jednoj od proteklih sjednica vlada je prihvatila analizu socijalnog stanja raseljenih lica, izbjeglica i povratnika u Republici Srpskoj, te najavila mjere za organizovano i sistematsko rješavanje njihovog trajnog zbrinjavanja.

Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite zadužena su da koordiniraju aktivnosti na rješavanju brojnih socijalnih problema ove populacije. Funkcionalne prijedloge za njihovo rješavanje treba da sačini radna grupa koju će ovih dana formirati resorna ministarstva.

Vlada je usvojila i program rješavanja problema ovih kategorija stanovništva za 2007. godinu. U budžetu Republike Srpske za ovu godinu predviđeno je oko 22,5 miliona KM, a programom je definisana njihova raspodjela.

Potpredsjednica Vlade RS Jasna Brkić kazala je da se radi o namjenskim izdvajanjima za rješavanje problema izbjeglica i raseljenih lica, za šta je planirano sedam miliona KM, dok je za rješavanje problema interno raseljenih planirano 1,5 miliona KM.

Od pomenutih sredstava, za infrastrukturu izbjegličkih naselja biće izdvojeno 2,5 miliona KM, za zajedničke projekte Fonda za povratak 2,6 miliona KM, dok će 600.000 KM biti obezbijeđeno za zdravstveno osiguranje ovih kategorija.

Kada je riječ o izbjeglim i raseljenim licima u Republici Srpskoj, u najtežem položaju su porodice koje i danas žive u onome čije postojanje vlasti nerado priznaju – alternativnom i kolektivnom smještaju.

U Bratuncu se nalazi oko 2.500 raseljenih koji su većinom korisnici alternativnog smještaja jer nisu uspjeli riješiti svoja imovinska pitanja. Od toga, 91 porodica smještena je u kolektivnim zakupima gdje su uslovi najlošiji.

Tridesetak predstavnika regionalnog udruženja izbjeglih i raseljenih lica „Srbi zeničke regije“, koji danas žive u Bratuncu, nedavno su štrajkovali ispred Vlade RS-a, tražeći od vlasti trajno rješavanje njihovog stambenog pitanja, te zdravstvenu i socijalnu zaštitu.

Jedan od njih, Nebojša Banduka iz Sarajeva, morao je izaći iz kuće u Bratuncu, a imovinu u sarajevskom naselju Ilidža ne može vratiti jer je njegova zemlja proglašena vodozaštitnom zonom:

„Kad bi imali mogućnost da kupimo plac u Bratuncu, da nam dadnu građevinski materijal. Ja iz prazne puške ne mogu opaliti kad nema. Vrše mi opstrukciju zemljišta, ne daju mi da se vratim, ne daju mi da prodam, ne daju mi da zamijenim. Rekli su mi da će mi isplatiti opština Ilidža. Kad će mi isplatiti, šta će biti, ne znam.“

Potpredsjednica Vlade RS Jasna Brkić uvjerava da ovi ljudi, konačno, mogu očekivati rješenje svojih problema:

„Za ove zajedničke projekte je namijenjeno četiri miliona, i zajedno sa organima Federacije BiH, koji će takođe izdvojiti toliko, ja vjerujem da će doći do značajnog rješenja određenog broja problema ovih kategorija stanovništva.“

* * * * *

Savez udruženja udruga izbjeglih i raseljenih održao je vanrednu sjednicu predsjedništva, nakon koje je upozorio buduće vlasti na Platformu sa osnovnih 12 zadataka, čije ispunjavanje očekuju ljudi koje Savez zastupa. Bilježimo nekoliko zanimljivih ocjena iz rasprave o povratku za koji je većina učesnika ocijenila da je zaustavljen, a da oni koji su se vratili nemaju uslova za život. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:

„Proces povratka je stao, njega više nema, jer ove tačke Platforme nisu ispoštovane i one ne funkcionišu u životu povratnika. Ljudi koji su se vratili nemaju uslova za život. Dakle, proces povratka je bio političkog karaktera, nekoordiniran, nefunkcionalan i ono što je najvažnije, veoma licemjeran od strane državnih institucija, jer nije primijenio dejtonski ustav u smislu zaštite ljudskih prava izbjeglica i da im omogući povratak. Drugim riječima, u našoj Platformi koju smo ovim vlastima dali da riješe u ove četiri godine, prva tačka je redefinicija aneksa IV, VI i VII, dakle rešavanje problema izbjeglica. Znači, ustav se nije primijenio prema izbjeglicama, raseljenim licima i povratnicima. Takva politika i takav ustav nama apsolutno nije donio ni dobrobit, ni povratak. U narednom periodu ćemo od institucija tražiti da se konačno sastane komisija za izbjeglice, koja je do sad, političkom voljom, pet puta odgođena. Država se zadužila za kredit kod Evropske razvojne banke da bi riješila kolektivne centre. Međutim, u prošloj godini nijednu kuću nije napravila, ljudi i dalje žive u kolektivnim centrima. Ni u jednom dijelu Bosne i Hercegovine ne funkcionira zapošljavanje ljudi u institucijama vlasti. Nemamo dovoljno sredstava za rekonstrukciju. Ovo što se izdvaja, to je parcijalno i netransparentno. Do ove godine je bilo značajno da vi čujete da je neko izdvojio sredstva, a svako to radi na svoj način; nemamo jasnu politiku kada je u pitanju povratak. Komisija za izbjeglice nije formirana prema ustavu (o čemu smo mi govorili na početku, pri formiranju te komisije), već je formirana na nacionalnoj bazi – tri Bošnjaka, tri Srbina i tri Hrvata – i njih nikad sastavit. Oni se nisu sastavili već četiri mjeseca, a imamo toliki broj ljudi u kolektivnim centrima, to može samo kod nas. Mi kao savez, sastavljen od 93 lokalna udruženja iz svih gradova Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja, želimo da bude jedna radikalnija politika kada je u pitanju proces rješavanja problema izbjeglica. Mi želimo da to jednostavno profunkcioniše, da se jednostavno kaže – proces povratka je konačno završen. Za nas nije počeo! Imamo 58 posto neobnovljenog stambenog fonda, imamo jedan posto zaposlenih povratnika, imamo neujednačene zakone, tražimo da se 40.000 stambenih jedinica popravi za ove četiri godine… Hrvatska želi da što prije uđe u Evropsku uniju i ona je za tri godine uradila 138.000 stambenih jedinica. Za dvije-tri godine je uradila skoro onoliko koliko smo mi uradili od Dejtona na ovamo (250.000 stambenih jedinica za 11 godina). Znači, želimo da ova vlast zaista prepozna šta je potrebno i da radi po zakonu.“

Ferid Karić, Odžak:

„U Odžaku je organizacija povratka tekla perfektno. Grad je bio otvoren i svi oni koji su se htjeli vratiti, mogli su se vratiti. U Odžaku sada 90 posto stanovništva čine povratnici, od toga je otprilike 7.000 Bošnjaka, 12.000 Hrvata i nešto Srba. Srbi-povratnici su uglavnom stariji ljudi, ostali su u trećim zemljama. Njihov grunt je, međutim, vraćen i mogu se vratiti bez ikakvih problema. Imamo i 500 bošnjačkih familija koje su u inostranstvu, tamo su ostali, djeca su pozavršavala škole, nisu se, dakle, vratili u rodni Odžak. Što se tiče izgradnje stambenih jedinica, nismo imali nikakvih problema sa organima vlasti. Ravnopravno smo gradili sa komšijama Hrvatima. Ostalo je još otprilike nekih pet do šest procenata stambenih jedinica da se izgradi. U gradu Odžaku smo prije rata imali oko 5.300 zaposlenih, sada ih imamo nezvanično 2.800. Nema, doduše, više velikih firmi. Imamo razvijenu drvnu industriju, imamo malu privredu – livnice i druge male firme koje zapošljavaju po 10-15 ljudi.“

Himzo Bajrović, Udruženje povratnika u Istočnu Bosnu:

„Drago mi je čuti da je negdje povratak uspio, iako ne vjerujem da je to baš tako uspješno. Dejton je rušen 10 godina, a kad postoji interes, onda se za njega hvata. Čitavo vrijeme je povratak išao teško, išao je stihijski. Podrška povratku je bila samo formalna. Postoje brojni problemi, od zapošljavanja do svih ostalih elemenata koji utiču na loš povratak. Na primjer, ljudi koji ostaju u Federaciji BiH imaju velike privilegije u odnosu na povratnike. Problem povratnika je i lična karta. Fizički povratak postoji, međutim na papiru povratnika nema, jer sve privilegije, sve stimulativne mjere ljudi gube vađenjem lične karte i iz tog razloga ih ne vade. Ne zna se gdje ko živi. Ljudi prijavljuju lažne adrese. Na primjer, najveći povratak u Istočnoj Bosni je u Kopače, međutim tih ljudi na papiru nema. Kako onda da ostvare svoja prava kad nemaju ni pravo izaći na izbore? Drugi problem povratka je Sarajevo kao privlačna sredina za ostanak. Mnogi povratnici u Istočnu Bosnu su zaposleni u Sarajevu, tamo su im žena i djeca, imaju po dvije kuće, od kojih je ona u Sarajevu bespravno izgrađena. Ogromna je cifra bespravno napravljenih kuća u Sarajevu. To je pomoć etničkom čišćenju! Zar se nekad smjela u vodozaštitnoj zoni praviti kuća? Ljudi u Federaciji koji se nisu htjeli vratiti imaju više privilegija nego povratnici. Sto i tridesetoro djece iz Kopača se budi pored svoje škole, ali idu u onu u Federaciji, u Goraždu. Kako ćemo onda imati Bosnu? Taj školski sistem nije uređen. Najveći protivnici polaska djece u školu ovdje su ljudi koji rade u Federaciji u javnim ustanovama. Oni nisu htjeli da njihova djeca idu ovdje u školu i uticali su na druge da ne daju svoju djecu. Uglavnom, sve se radi protiv povratka.“

Mitar Mihajlović, Udruženje „Održivi povratak u Tuzlanski kanton“:

„Stanje povratka u Tuzlanski kanton je zabrinjavajuće, odnosno potpuno neuspješno. S početkom 2005. godine je povratak ostvaren sa 6.95, ali pošto ne postoje uslovi za opstanak, povratak je stao i broj povratnika se smanjuje (smanjen je na 6 posto, zaključno s prošlom godinom). Zašto je to tako? Zato što su i zvaničnici i parlamenti i organi vlasti u Bosni i Hercegovini za cementiranje one etničke podjele koja je izvršena u toku rata. Sada se, po našoj ocjeni, vrši mirnodopska etnička podjela. Potpuno se cementira i trajno vrši etnička podjela u BiH. Na koji način se to ostvaruje u kantonu? Tako što u drugom entitetu vode politiku ostanka, a vlasti na području kantona i šire nisu spremne da pruže ruku istinske dobrodošlice povratnicima u Federaciju BiH. Kako to ostvaruju? Ostvaruju na taj način što vrše diskriminaciju povratnika. Niko od povratnika nije zaposlen. Imamo mlade ljude, s diplomama, nezaposlene. Dakle, ustavni amandmani 27 i 52 i član 2 zakona o državnoj službi su mrtva slova na papiru. Postavlja se pitanje – ko će vjerovati onima koji kažu da su za multietničku Bosnu ako ne primjenjuju ustav vlastite zemlje? Evo navršava se tri godine od usvajanja amandmana, međutim niko ih ne primjenjuje. Postoji potpuna diskriminacija pri zapošljavanju, pri obnovi, pri socijalnoj zaštiti i tako dalje.“

* * * * *

Potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović, razgovorao je s povratnicima-privrednicima kako bi pomogao da se unaprijedi njihovo poslovanje i istovremeno da što više ljudi koji se vrate svojim kućama uspiju povratak učiniti održivim. Bilježimo Osmanovićeve i riječi privrednika:

„Nakon što sam dobio poprilično veliki broj poziva od strane ljudi koji su se vratili na prostor Republike Srpske i pokrenuli određene biznise i poslove, mislio sam da bi bilo dobro da uključimo u iznalaženje mogućnosti da se prevaziđu problemi sa kojima se ti privrednici-povratnici suočavaju. Odlučili smo da organizujemo ovaj sastanak, da ih pozovemo, porazgovaramo o problemima s kojima se oni susreću i da pokušamo iznaći najbolje modalitete da se ti problemi riješe. Ovo je prvi sastanak, na kojem smo željeli da se oni prije svega između sebe upoznaju. To su ljudi koji su pokazali veliku sposobnost, hrabrost i odlučnost da nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma otvore preduzeća i zaposle određen broj ljudi, prije svega ne gledajući na nacionalnu pripadnost. Jeste da je prisutna jedna pozitivna diskriminacija prema povratničkoj populaciji, koja u određenoj mjeri ima prednost. Ali ono što je dobro, to je da ima zaposlenih i Bošnjaka i Srba i Hrvata. Sa svakim onim privrednikom koji razmišlja na ovakav način – da otvara nova radna mjesta na ovim prostorima, vlasti i institucije, i RS-a i Federacije BiH i države, imaju obavezu da razgovaraju i da mu pokušaju pomoći u tim njegovim aktivnostima. Ovo je prvi sastanak, dogovorili smo se da ćemo nakon toga organizovati sastanak sa premijerima entitetskih vlada, sa predsjedavajućim Vijeća ministara kada dođe do njegovog konstituisanja. Zatim da ćemo organizovati jedan sastanak sa bankarskim sektorom i sa vladinim i nevladinim organizacijama, sa ambasadorima evropskih i islamskih zemalja. Uglavnom da se te aktivnosti u pogledu povratka pokušaju u dobroj mjeri promijeniti, dakle da više nije svo umijeće u cigli i crijepu, već da treba otvarati nova radna mjesta, odnosno učiniti napore da se pomogne ljudima koji su pokazali sposobnost u biznisu da pomognu pri zapošljavanju, a zapošljavanje na ovim prostorima je sada najbitnije.

Elizabeta Josipović, vlasnik i direktor firme „Skonto prom“ iz Prijedora:

„Firma ,Skonto prom‘ zapošljava 350 radnika i radi na dvije lokacije – u Prvnjavoru i u Prijedoru. Sav asortiman nam je izvoznog karaktera. Ovdje smo došli na naše jako veliko zadovoljstvo jer se prvi put neko iz vlade sjetio nas privrednika, da nam treba malo pomoći, odnosno da nas treba malo osokoliti u ovim, tako tmurnim vremenima za pokretanje biznisa. Kao što vidite, firma ,Skonto prom‘ je, i pored toliko prepreka na ovim prostorima i u ovom vremenu, stigla tu gdje je stigla. Nadam se da će ovaj sastanak i budući sastanci dati jako veliki efekat, odnosno dati još veća krila ne samo mojoj firmi, nego i ostalim firmama, da ćemo lakše prebroditi sve ove poteškoće i zaposliti još ljudi. Znači, ovi sastanci će nam svima biti od koristi. Nas privrednike, prilikom zapošljavanja zanima isključivo profesionalna pripadnost. U mojoj firmi su zaposleni ljudi svih nacionalnosti. Svi se jako lijepo odnosimo jedni prema drugima, poštujemo vjersku pripadnost, obilježja i tako dalje. Nama je, međutim, potrebno da nadležni organi stvore poslovan ambijent.“

Džemo Slavnik, vlasnik Mljekare iz Doboja:

„Oblast poljoprivrede – mljekarstvo. U državi u kojoj privreda nema selektivan pristup, u državi gdje je kapital otprilike osam do deset posto na godišnjem nivou, a mljekarstvo prepušteno konkurenciji izvan Bosne i Hercegovine, mislim da smo unaprijed osuđeni na neuspjeh. Međutim, mislim da u toj oblasti još uvijek ima ljudi-boraca, koji žele da rade. Mi u Republici Srpskoj nemamo baš puno izbora da biramo. Ja sam čovjek koji je proveo 20 godina u privredi prije nego što sam se vratio, znači nisam imao puno izbora i krenuo sam u ovaj posao. Uložili smo oko dva miliona maraka, od toga su 40 posto kreditna sredstva. Oni koji poznaju naše proizvode kažu da imamo kvalitetne proizvode. Ja tvrdim da su i cijene korektne. Međutim, nismo uspjeli postići prodaju na onom nivou koja obezbjeđuje, da tako kažem, prostu reprodukciju, a kamoli uvećanu. Ponekad neki kupci kažu – to je Džemina mljekara, a neki kažu da je to mljekara iz Republike Srpske… Lakše prolaze uvoznici odnosno izvoznici mlijeka i mliječnih proizvoda u BiH nego domaći proizvođači. Ja kao ekonomista mislim da je krajnje vrijeme da u pravnoj i ekonomskoj regulativi poljoprivreda nađe svoje mjesto, jer u BiH ona sigurno ima sve argumente da se forsira. Sve drugo je diskutabilno. Pitanje je šta je sa prerađivačkom i nekom drugom industrijom. Ali ja odgovorno tvrdim da u Bosni i Hercegovini postoje čist zrak, voda i zemlja, postoje ljudi koji su nezaposleni (neko kaže 400.000), to su dovoljni elementi za proces rada u poljoprivredi.“

* * * * *

Ovo je specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećenu ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgavaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je: Fra Anđela Zvizdovića, broj 1, Sarajevo. Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG