Dostupni linkovi

Nenasilna borba kao fenomen veka


Da li je najbolji izvozni brend Srbije nenasilna revolucija kao što to tvrde bivši otporaši, mladi studenti i studentkinje koji su širom Srbije na najrazličitije načine, a najviše humorom, radili na pripremi smene Miloševićevog režima? Da li su slike sa protesta 1996. i 1997. godine, neumornih šetača ulicama Beograda ili ispred plavog kordona u Kolarčevoj ulici, uspele da potisnu sliku Milosevićeve Srbije sa ratišta u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, a potom i sa Kosova? Odgovor ostavljamo onima van Srbije, pre svega susedima u regionu, a jedan od autora knjige, Srđa Popović, za Radio slobodna Evropa kaže:

„Za razliku od kajmaka, šljivovice… ono na šta Srbija zaista može da bude ponosna, to je nenasilna revolucija.“

Na promociji u Beogradu bilo je nešto od one atmosfere u Srbiji tog vremena kada se Srbija oslobodila straha od Miloševića i dugogodišnje ćutnje. Za tu atmosferu se pobrinuo glumac Zoran Cvijanović.

„Jel‘ bio Ahtisari? Bio. Napeto, brate. Doneo je revers. Eno, video sam, predsednik ga primio. Korektno. Dao izjavu: ,Tuđe nećemo, svoje ne damo‘. Korektno. I mislim posle, pa kako ,tuđe nećemo‘? A investicije? A tržište? Čoveče, ovde kad pozajmiš za pivo i ‘leba, to je grinfild investment. Ahtisari? Vidi se da on to gleda nekim svojim očima, brani neke svoje vrednosti i šta ti ja znam. Kod njega u toj Švedskoj ne smeš da biješ svoje dete u svojoj kući. I šta će on? Em niste umeli zajedno da živite, em ste se šibali, komšije se žalile, ne žele napetosti u regionu. I šta ćeš? Predsednik kaže: ,Dobro hajde. A jel‘ možemo da ostanemo razdvojeni još neko vreme. Da ne menjamo prezime, majka mu stara, ionako ćemo za par godina da uzmemo to zajedničko – Evropa.“
XS
SM
MD
LG