Dostupni linkovi

logo-print

I dalje jačati saradnju tužilaštava


Zoran PRERADOVIC, Gordana SANDIC HADŽIHASANOVIC, Enis ZEBIC

Jačanje poverenja, prijateljstva i profesionalizma ključ je za otvaranje vrata pravde i procesuiranje ratnih zločina počinjenih u regionu ističe tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević. On dodaje da je zajednički rad tužilaštava Hrvatske, BiH i Srbije iskaz poštovanja prema 150.000 žrtava ratova na tim prostorima. Vukčević saradnju tri tužilaštva ocenjuje kao vrlo dobru, navodeći da je omogućena razmena svedoka čiji iskazi doprinose efikasnom procesuiranju postupaka koji su pokrenuti pred domaćim sudovima. O slučaju Ratka Mladića ne mogu da govorim, izuzev da zastoja u potrazi za njim nije bilo, kazao je Vukčević. On odluku Vrhovnog suda Srbije o vraćanju predmeta za zločin na Ovčari na ponovno suđenje ovako ocenjuje:

“Ta presuda Vrhovnog suda Srbije daje vetar u leđa Haškom tribunalu. Ako misle da ne produže mandat Haškom tribunalu, ovakva presuda daje vetar u jedra Haškom tribunalu.”

Marnko Jurčević, glavni tužilac BiH, kazao je da je kažnjavanje zločina temelj za utvrđivanje istine i stvaranje poverenja između tri naroda. Govoreći o slučaju generala Atifa Dudakovića, nekadašnjeg komandanta armije BIH optuženog za ratne zločine, on je rekao da istraga trebala da bude završena za šest meseci. Jurčević je naglasio da se, pored izuzetne saradnje, tužilaštva sreću i sa određenim problemima:

“Blokiraju nas, zavisno od zemlje, i ustavni i zakonski razlozi, tako da ne možemo ustupati, ekstradirati osobe koje su počinioci ratnih zločina jer imamo osobe sa dvojnim državljanstvom. Ogromni zločini su počinjeni u BiH. Ja sam zagovornik teze da onaj ko je počinio zločin u BIH tu treba i da odgovara, međutim, osobe koje su to počinile nalaze se u susjednim zemljama, a zavisno od zemlje, postoje i ustavne i zakonske prepreke za ekstradiciju tih osoba.”

Saradnja između tri Tuzilaštva je sveobuhvatna i poseban napredak postignut je nakon 2005. godine, ocenio je Josip Čule, zamenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. On se posebno osvrnuo i na neke aktuelne procese za ratne zločine i naglasio da nastavak istrage protiv Branimira Glavaša zavisi od odluke suda i lekarskog nalaza koji sud očekuje:

“Taj prekid postupka ne znači da će on vječno trajati. Sada su izgledna dva predmeta koja su najizraženija, u Osijeku tzv predmeti 'Garaža' i 'Selotejp', a drugi predmet je 'Ademi- Norac' To ce biti složen predmet jer smo mi preuzeli gotovu optužnicu od Haškog tribunala i morali smo tu optužnicu redizajnirati na način da sačuvamo sve što je bitno, pogotovo sve činjenice i da je prevedemo na hrvatsko zakonodavstvo.”

Sporazumi o saradnji u procesuiranju ratnih zločina dragoceni su i neophodni, smatra direktorka FHP Nataša Kandić i u tom smislu navodi jedan primer.

“U ovom trenutku imamo kao najizraženiju formu uspostavljanja saradnje formiranje zajedničkog istražnog tima kada su u pitanju zločini počinjeni u opštini Zvornik.”

Saradnja Tužilaštava za ratne zločine u regionu izuzetno je bitna jer će Tribunal za nekoliko godina završiti rad i ostala suđenja prepustiti domicilnim pravosuđima, smatra Alksandra Milenov, predstavnik Sekretarijata Haškog tribunala:

“Još uvek na hiljade žrtava očekuju pravdu i najveći deo posla preostaje upravo domaćim pravosudnim organima. Moj utisak je da je saradnja između pravosudnih organa u reginu vrlo dobra. Počelo se praktično od nule pre nekoliko godina, a sada je došlo dotle da ljudi koji rade na tim pitanjima mogu direktno da se pozovu da rešavaju konkretne probleme.”

* * * * *

U BiH se ocjenjuje da je na brojnim konkretnim primjerima potvrđena je prednost saradnje tužilaštava BiH, Srbije i Hrvatske u protekle dvije godine, ali se kao problem i dalje pominje to što nije omogućeno međusobno izručivanje optuženih osoba koje imaju dvojna državljanstva.

Regionalna saradnja u predmetima ratnih zločina je unaprijeđena, ocjenjuje Matias Hellman, predstavnik Haškog tribunala u BiH:

«Mi u Tribunalu godinama naglašavamo koliko je važno da države sarađuju međusobno i sa Tribunalom. I sada, proslijeđivanjem predmeta i dokaza iz Tribunala, ta saradnja stvarno ide u više pravaca. Često dokazi i svjedoci se nalaze u različitim zemljama. Možda se zapravo zločin desio u jednoj zemlji, dokazi su u drugoj zemlji, svjedoci se nalaze negdje u trećoj zemlji. Jako je teško kvalitetno procesuirati ove zločine bez kvalitetne i aktivne saradnje među ovim državama i sa Tribunalom koji, naravno, raspolaže velikim brojem dokaznih materijala.»

U Tužilaštvu BiH, prema riječima glasnogovornika Borisa Grubešića, na brojnim konkretnim primjerima potvrđena je prednost saradnje u protekle dvije godine, jer je očigledno:

«Poboljšanje izravno suradnje između tužitelja, koji su jednostavno nekad čak i u roku od 24 sata uspijevali pomoći jedni drugima, realizirati određene zahtjeve za pomoć. Do sada BiH je imala više stotina zahtjeva, što iz BiH prema Hrvatskoj i Srbiji, što iz Hrvatske i Srbije prema pravosudnim organima BiH. U većini slučajeva, kad je to bilo moguće, zahtjevima je udovoljeno u izuzetno kratkim i efikasnim rokovima.»

U Sekciji za BiH Društva za ugrožene narode, predsjednica Fadila Memišević upozorava na problem s kojim se tužilaštva sreću kad je u pitanju počinilac zločina državljanin zemlje koja ne dozvoljava njegovo izručenje:

«Kao organizacija za ljudska prava i kao glas žrtava mi se zalažemo za to da se napravi jedna ugovor. Dvojno državljanstvo u redu, to je ljudsko pravo da imaju, ali ipak kad je u pitanju počinilac da se napravi jedan ugovor između država da to dvojno državljanstvo nikoga ne amnestira od izručenja, dakle da Beograd, ili Zagreb, ili Sarajevo po zahtjevu tužilaštva susjednih država izruče počinioce bez obzira što imaju dvojno državljanstvo. To je ključ, to je ustvari temelj svega. Ja imam podatak: od ovih 892 osumnjičena na listi za Srebrenicu, a to je Komisija za Srebrenicu dala Tužilaštvu, njih je manje od 500 na području BiH, a ostali su jednostavno prešli u Srbiju i sada nema, vidite, jer već dvije godine je prošlo, još niko nije procesuiran. E to je taj problem.»

Zvaničnici Haškog tribunala su insistirali na regionalnoj saradnji i praktično naveli predstavnike zemalja bivše Jugoslavije da pomažu jedni drugima nezavisno od Tribunala, naglašava ministar pravde BiH Slobodna Kovač:

«U prošlosti su državni tužioci teškom mukom dolazili do ratnih arhiva drugih država. Međutim, danas je regionalna saradnja postala temelj tranzicijske pravde na Balkanu. Bez takve saradnje ratni zločini se ne mogu uspješno procesuirati. Poznato je da se svjedoci često nalaze u jednoj državi, a optuženici kao i dokazi u drugoj. Zbog toga bez pune kooperativnosti druge države, koja uključuje razmjenu podataka i lociranje svjedoka, nema efikasnog procesuiranja ratnih zločina.»

Međutim, najtraženiji sa haške liste, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, su i dalje na sloobodi, podsjeća Matijas Helman:

«Jedino što nešto može stvarno značiti to bi bili konkretni rezultati, odnosno da oni budu dovedeni u Hag. A u tome sve države u regionu moraju igrati ulogu, prije svega Srbija i Bosna i Hercegovina - i unutar Bosne i Hercegovine Republika Srpska.»

* * * * *

U Hrvatskoj postoji visoka razina suglasnosti oko nužnosti suradnje u šrocesuiranju ratnih zločina. Međutim, na primjeru ponavljanja postupka u Beogradu u slučaju Ovčara dio obitelji žrtava upozorava na mogućnost da politika omete pravdu u tom postupku.

Vukovarka Manda Patko, čiji je suprug nakon pada Vukovara ubijen na Ovčari, prisustvovala je suđenju za ratni zločin na Ovčari u Beogradu. Ona je bila umjereno zadovoljna prvostupanjskim suđenjem, ali – kako kaže za Radio slobodna Evropa – odluka Vrhovnog suda Srbije o ponavljanju postupka probudila je kod nje bojazan da suđenje neće postići svoj cilj – kažnjavanje krivaca i zadovoljenje pravde:

„Sad kad sam čula da je presuda ukinuta, ja sam odmah rekla da je to stvar srpske politike. Jer, sada su radikali osvojili više vlasti i to je njihova politika da se presuda ukine.“

Najveći broj građana, politika i struka služni su u ocjeni da je potrebno surađivati u otkrivanju, istzrazi i procesuiranju ratnih zločina. Odvjetnik sa haškim iskustvom i predsjednik Hrvatskog pravnog centra doktor Goran Mikuličić podsjeća da su dokazi, svjedoci, ali i osumnjičenici razasuti po dobrom dijelu prostora bivše Jugoslavije:

„U prethodnom postupku, kada se zapravo istražuju dokazi da bi se moglo odlučiti o eventualnom procesuiranju ili ne, apsolutno je potrebna suradnja državnih odvjetništava, a opnda naravno kroz to i policijska suradnja.“

Pitali smo gospođu Patko kako je zadovoljna suradnjom dviju država u progonu ratnih zločinaca? Za nju je jedina pozitivna osoba u cijeoj priči oko Ovčare Nataša Kandić, dok za državne organe nema previše lijepih riječi. Ni za hrvatsku državu, ni za srpsku

„Trebala bi država raditi i pohvatati i one koji možda još po Vukovaru šeću, a bili su ratni zločinci.“

RSE: Dakle, vi u stvari zamjerate i hrvatskoj i srpskoj državi na neki način?

„Jest, ali više srpskoj, jer bi oni trebalo da operu ljagu sa svog naroda i da pohvataju zločince i da ih privedu sudu. A oni koji nisu okrvavili ruke neka budu čisti – nismo to radili, neka odgovaraju oni koji su to radili!

Ogorčenje obitelji žrtava neefikasnošću sustava u procesuiranju ratnih zločina ponekad može završiti i na sudu. Početkom jeseni 1991. godine pripadnici srpske paravojske ubili su 33 mještana Glinskog Novog sela, mjesta između Petrinje i Gline. Jedanaest tijela je pronađeno, 22 nije imjoš se vode kao nestali. Radilo se o starcima, ženama i djeci. Nitko nije za taj zločin procesuiran, pa su mještani odlučili tužiti Republiku Hrvatsku jer ništa nije napravila da se taj zločin procesuira. Neki koji su svjedočili tom zločinu vratili su se ali šute, a počinitelji se nisu vratili u Hrvatsku. Kako je to tada izgledalo, za naš radio opisuje Kata Horvatić:

„Oni su ostali i rekli da će ići za nama, ali nisu uspjeli proći. Kada su ušli u selo, njih su pohvatali. neki se nisu možda ni nadali da će se to desiti, jer pošto su to naši susjedi bili, bili smo svakodnevno šnjima. To je susjedno selo, ali polja imamo jedno uz drugo. Sve, koga su god uhvatili, i staro i mlado. I moja je kumica bila s njima, 15 godina – i nema je.“

Ivanu Horvatiću ubijen je tada 72-godišnji otac. Pitali smo ga – osjeća li on na svom slučaju pozitivne rezultate suradnje tužiteljstava:

„Sve ovo vrijeme ja nisam primijetio ni mali pomak. Znači od završetka rata do dana današnjeg ni mali pomak u svemu tome nisam osjetio.“
XS
SM
MD
LG