Dostupni linkovi

logo-print

Poslijeratna druženja sukobljenih strana


U intervjuu Radiju Slobodna Evropa predsjednik Udruženja boraca ratova devedesetih, Radan Nikolić, govori o pomirenju među vojnicima koji su ne tako davno međusobno ratovali. Članovi boračkih organizacija iz Hrvatske, Federacije BiH, Republike Srpske i Srbije danas, kaže Nikolić, potpuno mirno razgovaraju i druže se kao da se rat nije ni desio. Upravo kroz to druženje postali su svjesni posljedica i besmislenosti svih njihovih proteklih sukoba.


RSE: Gospodine Nikoliću, jedan od glavnih proklamovanih ciljeva Udruženja boraca ratova od devedesete godine je uticaj na međusobno pomirenje na tlu bivše Jugoslavije, dokle se po Vama stiglo u ovom procesu:

NIKOLIĆ: Mi zajedno sa boračkim organizacijama iz Hrvatske, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Srbije radimo na jednom projektu 'Istinom u budućnost' već par godina. Imali smo niz međusobnih susreta, skoro smo bili i na nekim zajedničkim tribinama u Beogradu i Novom Sadu, planiramo ubrzo da će se to desiti i u Crnoj Gori i što se tiče tog našeg projekta rada na pomirenju i obezbjeđenju stabilnosti u regionu mislim da smo potigli vrlo značajne rezultate. Jedan od tih rezultata je i to što mi i danas potpuno mirno razgovaramo i družimo se kao da se rat nije ni desio i upravo kroz to druženje smo postali svjesni posljedica i besmislenosti svih tih naših proteklih sukoba.

RSE: Ono što u najvećoj mjeri utiče na vraćanje međusobnog povjerenja i pomirenja među narodima je svakako kažnjavanje počinilaca ratnih zločina i odgovornih za pljačku i uništavanje imovine iz sopstvenih redova. Zašto, po Vama, do sada u Crnoj Gori nije došlo do istrage i sudskog procesuiranja učesnika rata koji su počinili zločine i pljačku tokom sukoba u Dubrovniku?

NIKOLIĆ: Razlog je uglavno isti kao i u republikama, odnosno državama u okruženju. Strukture koje su za to bile zadužene, koje su to trebale da urade, prije svega bivša JNA kada se radi o našoj strani i državni tužilac Crne Gore još za vrijeme oružanih sukoba i neposredno po njihovom završetku, bili su dužni i trebali su obavezno da odrade svoj posao u smislu pokretanja istrage i pokretanja sudskih postupaka protiv lica koja su počinila krivična djela u vezi sa ratom. U svim republikama je to veliki probem jer su u tim sukobima učestvovale uglavnom i specijalne jedinice i jedinice za specijalne namjene tako da je, na žalost, priča o ratnim zločinima što se tiče svih strana uglavnom zataškavana što nije dobro, konkretno po nas, jer zaista one koji su ukaljali obraz i nama, na taj način kao crnogorski građani u Crnoj Gori pljačkajući po Dubrovniku i koji su dolazili za vojskom, nanijelo je nama prije svega ogromnu štetu i mi zbog toga danas snosimo posljedice i ovo što se uglavnom na mnogim mjestima nazivamo saučesnicima u zločinačkom poduhvatu. Nije urađeno ništa. Ja se nadam da će sad u sporazumima koji su potpisani između Hrvatske i Srbije, između Hrvatske i Crne Gore, između Bosne i Srbije i tako dalje, ti procesi započeti i da će ti ljudi biti izvedeni pred lice pravde. Mislim da je to izuzetno bitno i da je ono što je od početka bio stav udruženja da upravo to rade nacionalni sudovi, sudovi država čiji su počinioci tih nedjela građani kako se ne bi dešavalo da jednostavno tim suđenjem postigne suprotan efekat. Naše je mišljenje i mislim da je ono utemeljeno da dokle god nacionalni sudovi i dok se god građani ovih država koje su međusobno ratovale ne opredjele za istinsko suočavanje sa ovim problemom nije urađeno dobro i nije urađeno praktično ništa.

RSE: Da li je i u kojoj mjeri Vaše udruženje insistiralo kod državnih organa Crne Gore, recimo tužilaštva, da budu procesuirani počinioci tih djela, odnosno učesnici ratova iz devedesetih na toj crnogorskoj strani?

NIKOLIĆ: Apsolutno. Mi smo nekoliko puta... bilo je to na kraju krajeva, objavili su to i mediji, svojevremeno prozvali javno jednog od bivših državnih tužilaca Crne Gore zato što nije procesuirao, ukoliko je bilo, istrage o počinjenim ratnim zločinima i zbog nekih drugih stvari u odnosu prema nama na šta je on praktično rekao kao da nije to očekivao od nas, s obzirom da je on učinio sve da se neki „naši“ koji su počinjeli neke nečasne stvari ne izađu pred lice pravde. Mi nekoliko puta i sada uporno ponavljamo da je Crna Gora mogla i trebala više da učini na tom planu. Ono što zaista odobravamo je zaista potez koji je prije godinu ili nešto više uradio crnogorski predsjednik i crnogorska Vlada, što su sjeli zajedno sa Hrvatima i oko štete koja je napravljena u Konavlima, pominje se ona farma krava, da su se dogovorili da se to na jedan način i ljudi čija je to bila imovina obeštete.

RSE: Juče je objavljen podatak da je samo u toku prošle godine na suđenjima za ratne zločine u Hrvatskoj među optuženima bilo 16 pripadnika hrvatskih jedinica. To je još uvijek više od nijednog optuženog u Crnoj Gori. Kako to komentarišete?

NIKOLIĆ: Nemam komentar. To je vrlo teško komentarisati. Evo, sad ja se nadam da će pošto je ovaj sporazum potpisan i kako izjavljuje državni tužilac Crne Gore i državni tužilac Hrvatske, u proceduri je istraga za neke ratne zločine, mada moram reći i ovo da što se tiče ratnih zločina prema civilima i prema zarobljenicima na dubrovačko hercegovačkom ratištu,vjerujte, meni lično nije poznat nijedan slučaj. Ipak ima ono kada se govori o toj vrsti krivičnih djela, neću da pominjem imovinu to je nešto drugo, ali o takvoj vrsti krivičnih djela meni nije poznat lično nijedan slučaj.

RSE: U Crnoj Gori imamo dva oprečna mišljenja kada je riječ o učešću građana Crne Gore na dubrovačkom ratištu i ta dva oprečna mišljenja smo imali prilike da čujemo i prethodnih dana. Jedno je da su mnogi iz Crne Gore otišli na ratište u Hrvatsku i Bosnu časno i časno se vratili, a drugo mišljenje i stav je da se nije moglo ni otići ni vratiti časno iz Dubrovnika i sa drugih ratišta jer to nijesu bili časni ratovi. Šta Vi mislite kao učesnik?

NIKOLIĆ: Tu je činjenica samo jedna. 1991 na poziv tadašnje države SFRJ, čije su članice bile i Crna Gora i Hrvatska, mi smo se odazvali i pošli na dubrovačko-hercegovačko ratište. Bila je to praktično naša prije svega zakonska obaveza, a podsjećam da je u Crnoj Gori poziv na mobilizaciju bio skoro stopostotan. Šta je to, tu je uzroka bilo više i vjerujte i motiva više. Mislim da su časno pošli i časno se vratili svi oni koji nijesu na ratištu učestvovali u prljavim stvarima, mislim konkretno na pljačku, mislim ako je bilo zarobljavanja i maltretiranja civilnih lica ili zarobljenih pripadnika, kako da kažem, tada smo ih nazivali paravojske Hrvatske u to vrijeme. Tu je istina samo jedna. Crna Gora je po tome vrlo specifična. Prvo, mi smo na tom nesretnom ratištu bili najkraće vrijeme u odnosu na druge, recimo u odnosu na određene grupe koje su i pripadnike, građane Srbije koje je mobilisala JNA, u odnosu na kasniju hrvatsku vojsku Federacije Bosne i Hecegovine i Republike Srpske, mi smo bili tamo po par mjeseci i sukobi na dubrovačko-hercegovačkom ratištu su praktično završeni ’91. do negdje najkasnije marta, aprila ’92. godine. Što se tiče crnogorske vojske da nije bilo pojedinaca i pojedinih grupa koje su nepotrebno rušile i pljačkale mislim da od tolike priče o našem učešću na dubrovačko hercegovačkom ratištu ne bi bilo, bar sa ovog aspekta jer smo mi u to vrijeme većina nas vjerovala da se brani ona velika Jugoslavija, da ispunjavamo jednu građansku obavezu, a kakva je bila ukupna atmosfera u to vrijeme to se može vrlo lako saznati ako bi se poslušali, pregledali naši i hrvatski mediji. Bilo je obostranog satanizovanja, obostranih optužbi i obostranog nazivanja riječima četnici, ustaše. Bilo je jedno vrijeme, jedno uzavrelo vrijeme, jedno vrijeme pojačanih emocija u kojemu nije prevladavao razum i mislim da smo tim emocijama podlegli i jedna i druga strana.

RSE: Vi ste ispred udruženja demantovali da je državni tužilac Vesna Medenica bila na dubrovačko-hercegovačkom ratištu i da je predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić takođe bio mobilisan. To govori da ste detaljno upoznati i sa sastavom tadašnjih jedinica. Ono što bi interesovalo javnost je da li imate podatak koliki je broj ili procenat građana Crne Gore prisilno mobilisan u to vrijeme?

NIKOLIĆ: Ne. Ne, jer mislim da je taj broj izuzetno mali, bar ono koliko ja znam i koliko sam vidio, a vidio sam puno toga i ovdje bar na teritoriji Crne Gore postoje određeni podaci i to se moglo saznati tada iz medija i bili smo danima i mjesecima prije izbijanja ratnih sukoba pozvani kao rezerva na neke pripreme gdje se vidjelo i gdje je vladalo neko rapoloženje da se brani, kako se tada govorilo, ona bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i taj broj je sigurno u Crnoj Gori bio izuzetno mali. Jedan drugi broj je sigurno mnogo veći, a to je broj onih koji su se ipak odlučili da se odazovu zbog toga što bi bili izloženi oni i njihove porodice sramoti okoline jer Crna Gora je uvijek prema vojnoj obavezi i prema odbrani države imala neki tradicionalni odnos i onaj ko se ne bi odazvao na jedan način je što bi rekli kaštigan.

RSE: U nedavnom saopštenju ste rekli da oni koji imaju ambiciju da sprovode lustraciju moraju imati potvrđen demokratski kapacitet. Ono što je pitanje je da li se Vi protivite lustraciji, donošenju zakona kojim bi bilo ograničeno ili zabranjeno javno djelovanje onima koji su devedesetih godina podsticali na rat i drugo pitanje koje ide uz to je- zar one društvene snage koje su su prije petnaestak godina protivile upotrebi vojne sile za razriješenje problema nijesu pokazale da imaju neophodan demokratski kapacitet za donošenje Zakona o lustraciji?

NIKOLIĆ: Apsolutno nijesam protiv lustracije, jer je lustracija sredstvo za saniranje posljedica političkog revanšizma i vladavine totalitarnih režima. To ne dolazi u obzir. Ja sam samo protiv nečega, odnosno borim se protiv toga da bi se lustracije, ukoliko bi se donio zakon u Crnoj Gori, da se sprovođenje lustracije ne pretvori u svoju suprotnost i onoga što je ovih dana izjavila Grupa za promjene, što je izjavila Narodna stranka ja sam upravo vidio da pojedine političke stranke to vide kao šansu za politički revanšizam i za neke obračune, pa će se ovi obračunati sa komunističkim periodom, ovi će se obračunavati sa ovima koji su pohodili agresorima iz Konavla, ovi će se obračunavati sa nekim trećim. Mislim da naša ukupna politička scena nije spremna za sprovođenje tako osjetljivog posla. Treba reći da sam zbog toga rekao da treba imati potvrđen demokratski kapacitet, a što se tiče onih snaga koje su se i tada zalagale protiv Zakona o lustraciji s tim da opet budu umjereni i kada o nečemu govore da imaju pred sobom određene jasne činjenice, jer lustracija upravo podrazumijeva da se potpuno jasan cilj, da se jasna osnova, jasna baza na koju se postavlja neki problem i da se onome, odnosno pojedincu, grupi koja bi trebala da snosi posljedice zbog nekog činjenja omogući da se brani. Jedan demokraska atmosfera. Bojim se da smo mi u Crnoj Gori još uvijek žestoko Balkanci i kako su najavili, na žalost, mislim da su političari jedan gori dio crnogorskog društva.

RSE: Kada pogledate današnji sastav parlamenta koliki je procenat onih poslanika i političkih organizacija koji su se prije petnaest godina otvoreno suprotstavljali ratnoj politici tadašnje vlasti i opozicije, ako izuzmemo danas predstavnike nacionalnih manjina?

NIKOLIĆ: Praktično u parlamentu sem predstavnika nacionalnih manjina i Liberalne partije i Socijaldemokratske partije, sve ostalo Grupa za promjene je praktično na političkoj sceni je od juče. Ja neću da kažem da pojedinci koji čine iz te Grupe za promjene, pa ima pojedinaca i u svim drugim političkim strankama koji se nijesu u to vrijeme gladali na to drugačije, mada moram reći u pojedinim manje u pojedinim više. Međutim, meni je vrlo žao nekadašnji Liberalni savez, čiji je lider bio Slavko Perović, nije i dalje u crnogorskom parlamentu jer bi oni imali puno pravo da neke stvari govore i da budu pokretači i predlagači toga Zakona o lustraciji.

RSE: Za kraj intervjua zajednički možemo da konstatujemo da su izuzetno male šanse da se donese Zakon o lustraciji na osnovu sastava u parlamentu ?

NIKOLIĆ: Na osnovu sastava u parlamentu pravo da vam kažem nijesam siguran, jer bez obzira na sastav parlamenta evidentno je da svi političkari, praktično svima su puna usta Evrope i tako dalje, tako da oni vjerovatno, bez ozbzira šta intimno o tome misli, više će gledati šta će reći Evropa, nego o tome koja su njihova ubjeđenja. Tako da taj zakon vjerovatno i može da prođe, ali ja se više bojim onoga kako bi se to poslije, ukoliko oni zaista u međuvremenu ne bi malo revidirali neke svoje stavove, kako bi se to sve u praksi sprovelo i bi li to sprovođenje lustracije izrodilo u nove podjele, nove sukobe i otvaranje nekih tema na kojima smo se ranije dijelili, partizani, četnici, bjelaši, zelenaši...
  • 16x9 Image

    Srđan Janković

    Nakon rada u pisanim i elektronskim medijima u Srbiji, Beograd napušta 1999. nakon gašenja ovih medija zbog pritiska tadašnjeg režima i ubistva novinara Slavka Ćuruvije. Na RSE radi od novembra 1999. godine.

XS
SM
MD
LG