Dostupni linkovi

logo-print

Dokle je to stigla radnička klasa?


Na ovo nas je natjerala muka, jer nismo imali para za plaćanje stanarine, kaže Vid Blagojević koji ovih dana očekuje rješenje za penziju:

«Ovo ne možeš da nazoveš ni alternativni smještaj, ni kolektivni - nego prisilni, jer morali smo pošto nemamo plate. Ne mogu ni da se sjetim koliko plata - 40 i više plata nismo primili. Nemamo socijalnog, nemamo penzionog. Ja sam obolio. I sada povrh svega toga nemaš stana. A 17. januara mi je 40 godina staža, sa učešćem u ratu, i treba da idem u penziju. A oni hoće, gospoda moja, ovdje koja radi sada, oni koji su prodali, stavili u džep, poklonili... Šta su uradili od ovoga ovdje, mi sami ne znamo. I niko ne zna. I ne daju da se izvrši ta revizija - da se vidi ko je kupio, šta je kupio.»

I Ljubomir Milošević sa suprugom i dvije kćerke sada živi unutar fabričkog kruga:

«Šta nas je primoralo? Primoralo nas je što niko nije radio. Ne možeš plaćati privatan stan. Skupi su. Od čega se živjelo? Živjelo se - imam ja neku invalidninu 50 maraka i dječijeg dodatka 30 maraka. Primorala me je moja bolest, što sam ja morao ići doktoru, a nisam mogao ići negdje da privatno zaradim. Sad sam prinuđen da bih išao koliko-toliko da bih mogao obezbijediti bar školovanje djeci ili komad kruha da im dam, shvataš to, da uspostavim bar koliko-toliko normalan život, iako nije - ali da ga bar glumimo u svemu tome da je normalan.»

I dok šetaju hladnim tvorničkim hodnicima, ovi ljudi se pitaju dokle je to stigla radnička klasa i gdje je novac koji su godinama izdvajali za stambeni izgradnju. Došli smo ovdje privremeno na tri mjeseca, a evo već smo tu tri godine, kaže Ljiljana Tomić:

«Kad smo mi došli ovdje, to je bilo baš strašno, to je bio užas. Ali poslije smo svi s vremenom, koliko je ko mogao, umio i znao, sebi osposobljavali nešto da nam bude lakši život, da živimo koliko-toliko kao normalan svijet. Jer kad dođete da živite iz nekih uslova, kad ste naučili da živite fino, normalno otkad ste se rodili i u 50-toj vas stavi da živite u kancelarijama, onda je jako živjeti.»

Zbog privatizacije sadašnji stanari Jelšingrada mogli bi ostati i bez ovog smještaja. Predstavnici sindikata kažu da nisu protiv osnivanja zajedničkog preduzeća sa belgijskom kompanijom LVD, ali traže da se kroz ovaj projekat mora voditi računa o statusu radnika. Predsjednik sindikata TAS Jelšingrad Zdravko Čegar ističe da nadležni do sada nisu imali razumijevanja za rješavanje bar stambenih problema ovih ljudi:

«Neshvatljivo je da je u upravnoj našoj zgradi, u industrijskoj zoni, porodicama, koje imaju i malu djecu, neko dozvolio da se stambeno zbrinu. Mi imamo dio zemljišta koji je izuzet iz procesa privatizacije za koji smo mi finansirali urbanističku saglasanost, svojim ličnim sredstvima smo platili, ali neko stoji iza toga i ne želi da se to realizuje.»

Predstavnici Vlade Republike Srpske, koji su nedavno posjetili Jelšingrad, najavili su da bi se prijedlog programa rješavanja statusa radnika mogao naći na dnevnom redu Vlade početkom februrara.Vid Blagojević ne vjeruje da će doživjeti dan da useli u novi stan:

«Ovakav kakav jesam. Oni sad zamišljaju da me istjeraju - u ova doba, januar je mjesec. Danas jeste ovakvo vrijeme, a kakvo će sutra biti, to je pitanje. To je januar mjesec.»
  • 16x9 Image

    Erduan Katana

    U periodu od 1997. do 2000. godine radio za više bosanskohercegovačkih i inostranih medija. Od 2000. godine radi u dopisnišvu RSE u Banja Luci.

XS
SM
MD
LG