„Ne smije se učenicima govoriti da je holokaust nešto što se gotovo neizbježno moralo dogoditi“, citirao je priručnik za nastavnike o edukaciji o holokaustu voditelj državne Agencije za odgoj i obrazovanje, Vinko Filipović, pozdravljajući sudionike međunarodnog seminara „Holokaust: povijest i sjećanja.”:
„Nije bilo dovoljno kritične mase onih pojedinaca i naroda da tako nešto spriječe. U tom smislu naše podučavanje mora biti na tom tragu. Moramo da educiramo i odgajamo našu djecu, pojedinca i društvo i narod, da svi mi zajedno budemo ta kritična masa koja neće dopustiti da se više ikada takvo zlo dogodi.“
Skup je okupio niz sudionika iz zemalja Vijeća Evrope, predstavnike institucija koje se bave obrazovanjem i čuvanjem uspomene na holokaust, poput memorijalnog centra Yad Vashem, washingtonskog Muzeja holokausta, Spomen-područja Jasenovac i spomen-kuće Anne Frank, ali i brojne nastavnike u hrvatskim osnovnim i srednjim školama koji se bave obrazovanjem o holokaustu.
Viša savjetnica u Agenciji, Loranda Miletić, vodi edukaciju o holokaustu na razini Hrvatske:
„Od 2003. godine, otkada je donesena odluka o obilježavanju Dana sjećanja na holokaust, se intenzivirao pristup o podučavanju o holokaustu, usvojio se jedan novi kompletan pedagoški pristup. Nastavnici rade i sudjeluju na inozemnim seminarima koji su izuzetno poticajni i važni za njihovo stručno usavršavanje. Rezultati se vide jer je u ove četiri godine, oko gotovo 400 nastavnika prošlo kroz naše seminare, a oko 60 nastavnika je bilo na inozemnim stipendijama.“
Profesorica filozofije, sociologije i etike u opatijskoj gimnaziji „Eugen Kumičić”, Tatjana Matetić, već petu godinu vodi projekt edukacije o holokaustu i ljudskim pravima. Ona uvijek nastoji aktualizirati gradivo, kao primjerice, prošle školske godine sa drugim razredima u sklopu projekta u predmetu etika „Otpor zlu”:
„Smatram da se mogu naći poveznice između zločina koji se izvršio u vrijeme holokausta i zločina koji su se zbivali za vrijeme rata povodom raspada Jugoslavije. Radila sam na tome. Obrađivali smo teme holokausta, ali smo obradili i knjigu Dobri ljudi u vremenu zla, od Svetlane Broz, koja je navela čitav niz situacija gdje su jednostavni ljudi u Bosni pomagali ljudima, bez obzira na nacionalnu i religioznu pripadnost.“
Profesorica Miletić kao uspješan projekt ističe osnovnu školu „Petar Zoranić” u Stankovcima u zadarskom zaleđu. Njihova profesorica engleskog sa djecom je prevela slikovnicu iz Yad Vashema o djevojčici koja je doživjela i preživjela holokaust:
„Napravili su čitavu jednu izložbu sa panoima koja su djeca izradila, napravili su priredbu i objasnili o čemu se radi. Djeca rado sudjeluju u temi, ako im se ona predoči na pravi način. Vrlo je bitan pristup ovoj temi. Nisu to statistike, brojke, slike masovnih zločina i ubijenih ljudi. Na neki način to i vrijeđa same žrtve. Bitna je priča o pojedinoj osobi jer priča o holokaustu je priča o pojedincu. Kada dijete uči o holokaustu na temelju priče jedne osobe, osobe sa imenom i prezimenom, sa svojim životom prije početka holokausta, onda oni osjete empatiju i suosjećanje i identificiraju se sa tom žrtvom. Na taj način puno lakše mogu shvatiti sve probleme i dileme na koje su ljudi nailazili tijekom holokausta. Mislim da takav pristup stvara jednu odbojnu sliku kod učenika prema bilo kojem obliku nasilja, rata, terora, proganjana ili zlostavljanja i to je možda najbolji način da se razbiju one ustaljene slike stereotipa, predrasuda, koje možda postoje, koje su donijeli od kuće ili žive u takvim sredinama.“
„Nije bilo dovoljno kritične mase onih pojedinaca i naroda da tako nešto spriječe. U tom smislu naše podučavanje mora biti na tom tragu. Moramo da educiramo i odgajamo našu djecu, pojedinca i društvo i narod, da svi mi zajedno budemo ta kritična masa koja neće dopustiti da se više ikada takvo zlo dogodi.“
Skup je okupio niz sudionika iz zemalja Vijeća Evrope, predstavnike institucija koje se bave obrazovanjem i čuvanjem uspomene na holokaust, poput memorijalnog centra Yad Vashem, washingtonskog Muzeja holokausta, Spomen-područja Jasenovac i spomen-kuće Anne Frank, ali i brojne nastavnike u hrvatskim osnovnim i srednjim školama koji se bave obrazovanjem o holokaustu.
Viša savjetnica u Agenciji, Loranda Miletić, vodi edukaciju o holokaustu na razini Hrvatske:
„Od 2003. godine, otkada je donesena odluka o obilježavanju Dana sjećanja na holokaust, se intenzivirao pristup o podučavanju o holokaustu, usvojio se jedan novi kompletan pedagoški pristup. Nastavnici rade i sudjeluju na inozemnim seminarima koji su izuzetno poticajni i važni za njihovo stručno usavršavanje. Rezultati se vide jer je u ove četiri godine, oko gotovo 400 nastavnika prošlo kroz naše seminare, a oko 60 nastavnika je bilo na inozemnim stipendijama.“
Profesorica filozofije, sociologije i etike u opatijskoj gimnaziji „Eugen Kumičić”, Tatjana Matetić, već petu godinu vodi projekt edukacije o holokaustu i ljudskim pravima. Ona uvijek nastoji aktualizirati gradivo, kao primjerice, prošle školske godine sa drugim razredima u sklopu projekta u predmetu etika „Otpor zlu”:
„Smatram da se mogu naći poveznice između zločina koji se izvršio u vrijeme holokausta i zločina koji su se zbivali za vrijeme rata povodom raspada Jugoslavije. Radila sam na tome. Obrađivali smo teme holokausta, ali smo obradili i knjigu Dobri ljudi u vremenu zla, od Svetlane Broz, koja je navela čitav niz situacija gdje su jednostavni ljudi u Bosni pomagali ljudima, bez obzira na nacionalnu i religioznu pripadnost.“
Profesorica Miletić kao uspješan projekt ističe osnovnu školu „Petar Zoranić” u Stankovcima u zadarskom zaleđu. Njihova profesorica engleskog sa djecom je prevela slikovnicu iz Yad Vashema o djevojčici koja je doživjela i preživjela holokaust:
„Napravili su čitavu jednu izložbu sa panoima koja su djeca izradila, napravili su priredbu i objasnili o čemu se radi. Djeca rado sudjeluju u temi, ako im se ona predoči na pravi način. Vrlo je bitan pristup ovoj temi. Nisu to statistike, brojke, slike masovnih zločina i ubijenih ljudi. Na neki način to i vrijeđa same žrtve. Bitna je priča o pojedinoj osobi jer priča o holokaustu je priča o pojedincu. Kada dijete uči o holokaustu na temelju priče jedne osobe, osobe sa imenom i prezimenom, sa svojim životom prije početka holokausta, onda oni osjete empatiju i suosjećanje i identificiraju se sa tom žrtvom. Na taj način puno lakše mogu shvatiti sve probleme i dileme na koje su ljudi nailazili tijekom holokausta. Mislim da takav pristup stvara jednu odbojnu sliku kod učenika prema bilo kojem obliku nasilja, rata, terora, proganjana ili zlostavljanja i to je možda najbolji način da se razbiju one ustaljene slike stereotipa, predrasuda, koje možda postoje, koje su donijeli od kuće ili žive u takvim sredinama.“
