Dostupni linkovi

logo-print

Počela isplata predratne devizne štednje


* * * * *

Na okruglom stolu održanom u Odžaku, iznesen je podatak da se u Bosansku Posavinu vratilo samo 13.000 Hrvata od prijeratnih
140.000.

Domaćin okruglog stola, načelnik Odžaka, Luka Jurić, izjavio je kako je ovo mjesto primjer povratka. Većina stanovnika se vratila u svoj grad i okolna sela, obnovljene su kuće, ali i dobrosusjedski odnosi, rekao je Jurić.

Banjalučki Biskup Franjo Komarica je tom prilikom ukazao na slab povratak Hrvata u republiku Srpsku, uz riječi da je progon čovjeka iz njegovog rodnog mjesta ravan zločinu.

* * * * *

Vlada Srednjobosanskog kantona je za obnovu oko 500 stambenih jedinica i popravku infrastrukturne mreže u povratničkim naseljima na području 12 općina Kantona, u prošloj godini izdvojila tri miliona i 330 hiljada konvertibilnih maraka.

Najviše stambenih objekata – 85, popravljeno je u Travniku, a najmanje u Kreševu – 10.

Za rekonstrukciju 410 kuća isporučeni su paketi građevinskog materijala vrijedni milion i sedamsto hiljada, a za obnovu 80 kuća, po sistemu „ključ u bravu“, osigurano je 540.000 KM.

Preostali novac je utrošen za infrastrukturne projekte.

* * * * *

Ovih dana počeli su radovi na obnovi u ratu potpuno devastirane zgrade „Mukoša“, koja se nalazi u naselju Bulevar, bivšoj liniji razdvajanja u Mostaru.

Miro Kordić iz Odjela za građenje Gradske uprave Mostar izjavio je da je vrijednost ugovora, koji je potpisan u septembru prošle godine, 1.063.817 konvertibilnih maraka.

Prema njegovim riječima, Federalno ministarstvo za raseljene osobe i izbjeglice osiguralo je 570.000 KM, dok je Grad Mostar izdvojio 95.000 maraka.

Međutim, zbog nedostatka svih sredstava za završetak objekta, ugovor je potpisan na iznos od 665.000 KM, dok će ostatak sredstava biti naknadno osiguran.

Jedan od stanara „Mukoše“, koji očekuje da se konačno vrati u svoj stan, Ivo Jović, kaže:

„Možete misliti kako se osjećam, i ja i svi ostali. Ovo je prva stambena zgrada koja je građena poslije II svjetskog rata i 95 posto njenih stanara su Mostarci. Ovdje je i Džemal Bijedić stanovao. Mostar je nekad bio primjer kako treba živjeti, a danas je primjer kako ne treba.“

Obnovu „Mukoše“ je podržalo i Udruženje raseljenih Mostaraca, čija predsjednica Milka Boječko kaže:

„Ja se nadam da ćemo se izboriti do posljednjeg stana. Nažalost, većinom su se obnavljale kuće. Jeste da su kuće prioritet kao čisto privatna imovina, ali i mi koji smo živjeli u zgradama, ipak smo odvajali godinama za te stanove; takav je bio sistem. Želimo da povratimo svoje. Mnogi su već pomrli, a njihova djeca ostala. To je tužno vidjeti. Kad primamo goste u Mostaru, odsjednu u Eri, a otuda je prva na udaru potpuno razrušena Ulica Alekse Šantića, koju svi žele da slikaju. Znači, razvijamo, faktički, crni turizam u Mostaru. Ja to tako nazivam. Neka se niko ne ljuti, ali to je tužno da se slikaju te sramotne stvari koje su nam se desile, jer mi opet moramo zajedno živjeti, zajedno raditi, zajedno odgajati svoju djecu, slati ih u zajedničke škole. Toj djeci moramo ostaviti dobar primjer, a ne primjer preživljavanja kakav imamo danas.“

* * * * *

Potpredsjednica hrvatskog Sabora Vesna Pusić izjavila je za agenciju „Srna“ da je nemoguće i neprihvatljivo da Hrvatska u rješavanju pitanja stanarskog prava izbjeglih Srba koristi model koji je primijenjen u BiH.

Pusićeva je ocijenila da je model primijenjen u rješavanju stanarskih prava destabilizovao BiH, a da je cilj Hrvatske da se „što prije uvede jasna situacija, red i normalno stanje“.

Pusićeva je rješenje stanarskog prava za Srbe koje je predložila Vlada u Hrvatskoj okarakterisala kao rješenje koje „nije najsretnije“, jer sa jedne strane onemogućava nasljeđivanje i otkup stanova, a sa druge „getoizira populaciju za koju nije ni dobro, ni pametno ni potrebno da se getoizira“.

* * * * *

Produžen je rok za verifikaciju stare devizne štednje u Federaciji BiH. Pomoćnik ministra Tihomir Ćurak iznosi više detalja:

ĆURAK: Kao što znate, vlada je donijela odluku o izmjeni Uredbe o verifikaciji stare devizne štednje, na način da su rokovi za verifikaciju produženi do 28. februara ove godine, a ukupan proces verifikacije treba da bude završen do kraja maja ove godine. Zašto je to urađeno? Iz jednostavnog razloga što je zakon kazao da verifikacija mora biti šest mjeseci, odnosno ukupni proces verifikacije mora biti završen za devet mjeseci. Tako da smo s ovim konačnim produžavanjem praktično ispunili zakonsku odredbu i više neće biti produžavanja roka za verifikaciju.

RSE: Počela je i isplata.

ĆURAK: Jeste. Sukladno zakonu, iznosi idu do 1.000 KM. Već smo 7.000 vlasnika računa stare devizne štednje, odnosno verificiranih potvrda, isplatili. U ponedjeljak pripremamo novih 8.000. Tako da ćemo onaj ukupno objavljeni spisak od 15.006 otplatiti na teret proračuna od prošle godine. Očekujemo da će vlasnici na svojim žiroračunima i tekućim računima imati ovaj iznos do kraja mjeseca.

RSE: Najviše pitanja koja stižu u našu redakciju, odnosi se na to koja vrsta računa treba biti otvorena. Dakle, može biti i žiroračun i tekući račun.

ĆURAK: U uputstvu kako izgleda taj zahtjev za verifikaciju piše: „broj žiroračuna“. Međutim, kod velikog broja potražitelja smo primijetili da se radi o tekućim računima, pa smo morali prilagođavati našu informatičku bazu kako bismo uspjeli isplatiti i sa tekućih računa.

RSE: Takođe, često pitanje naših slušalaca je ko dobija po 1.000 KM – da li samo oni koji imaju do tog iznosa vrijednost ušteđevine ili i oni koji imaju veće pologe?

ĆURAK: Dobivaju svi. Znači oni koji imaju više dobivaju 1.000 KM, oni koji imaju manje dobiju onoliko koliko imaju.

RSE: Koliko je do sada verifikovanih štediša?

ĆURAK: Zadnji broj koji imam ovdje kod sebe je negdje oko 33.000 ljudi koji su pristupili verifikaciji. Mi smo izdali negdje oko 28.000 potvrda, s tim da je oko dvije i nešto tisuće u obradi i imamo negdje blizu 3.000 žalbi po rješenju.

RSE: I u Republici Srpskoj je u toku verifikacija stare devizne štednje. Predviđena je isplata u istom iznosu kao i u Federaciji – 100+1.000 KM, ali ona još nije počela, navodi Maja Stojnić iz Ministarstva finansija:

STOJNIĆ: Verifikacija stare devizne štednje u Republici Srpskoj je u toku. Posljednji rok za predaju odnosno za verifikaciju je 31. mart 2007. godine. Postoji uredba kojom je definisana isplata. Ako je verifikacija pojedinačnih zahtjeva završena i ukoliko se potražnja slaže sa iznosom koji je Agencija verifikovala, potražilac potpisuje potvrdu o verifikaciji i istovremeno stiče pravo na gotovinsku isplatu u maksimalnom iznosu od 1.000 KM. Isplata još nije počela, ali to će biti veoma uskoro.

Istovremeno, zbog ovog procesa negoduju udruženja štediša. Predsjednik Skupštine Udruženja za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori Ale Lizalović ističe da je žalosno što se pitanjem stare devizne štednje bave entiteti, a ne država:

„Naravno da je protuzakonita odluka da se građanima samo jednog entiteta isplati novac, a da u drugom entitetu ne dobiju ništa. Individualna je odluka svakog pojedinca da li će prihvatiti iznos do 1.000 KM ili će dug potraživati na drugi način. Smatram da bi trebala biti jednaka prava za građane oba entiteta, a jedini način da se to desi je da država konačno počne da rješava zadatke koji su pred njom.“

* * * * *

Udruženje građana za zaštitu nosilaca stanarskog prava na nacionalizovanim i privatnim stanovima, uputilo je ovih dana načelnicima sarajevskih opština, a posebno načelniku sarajevske opštine Centar, Otvoreno pismo, u kojem članovi Udruženja iznose probleme s kojima se suočavaju u otkupu nacionalizovanih stanova. Za naš program, u ime Udruženja „Dom“, govori Zoran Žuljević:

ŽULJEVIĆ: Prije pola godine smo mislili da su svi naši problemi riješeni i da je otkup stanova pred nama. U proteklih pola godine, koliko se provodi ovaj otkup stanova, vidjeli smo da dosta stvari ne ide željenim tokom i tempom. Kad govorimo o opštini Centar, gdje je predano oko 2.000 zahtjeva, do sada je riješeno tek 220, što čini 11 posto od ukupne sume. U opštini Stari grad broj ljudi koji su se prijavili je nešto manji, ali je rezultat negdje otprilike 160 otkupljenih stanova. Mislim da je to jako mali broj stanova. Kao veći problem u svemu ovome javlja se veliki broj spornih slučajeva ili slučajeva gdje opština negativno odgovara građanima na zahtjev za otkup stana. Uglavnom, u odgovoru stoji da je otkup onemogućen iz razloga što se imovina građana vodi kao – privatni stanovi. Mi smo analizirali takve slučajeve. Uglavnom, u pitanju je imovina Jevreja. Imamo prvi slučaj gdje je izvršena nacionalizacija, ali ona nije sprovedena u grunt. Imamo konkretno dokumenta iz 1950. godine. Jevreji koji su otišli za Sjedinjene Američke Države i Izrael, izgubili su državljanstvo i samim tim su izgubili pravo na imovinu. U gruntu nisu preknjiženi i opština nije upisana kao vlasnik, nego se još uvijek vode kao vlasnici ti ljudi koji nemaju prava na svoju imovinu. Opštine tu takvu imovinu tituliraju kao privatnu. U drugom slučaju se također radi o Jevrejima u 90 posto slučajeva, i to žrtvama holokausta 1941-1945 godine. Njih nema, nema njihovih živih nasljednika, a imamo slučaj da u gruntu 80 do 100 godina nema nikakve promjene. U gruntu stoji da je 1910. godine, primjerice, vlasnik kupio ili izgradio kuću i otada apsolutno nema nikakve promjene. Jer, po svakoj logici, da postoji vlasnik, on bi se upisao kao nasljednik. Ne bi mogao vratiti imovinu, ali bi se upisao kao vlasnik. Znači, takvi stanovi se vode kao privatni. Imamo sada omjer da je na jedan otkupljeni stan jedan sporan ili se vodi kao privatna imovina.

RSE: Šta ste vi kao udruženje preduzeli?

ŽULJEVIĆ: Mi smo se obratili opštini Centar sa molbom da se postupak otkupa stanova ubrza. Predlagali smo da se nešto učini u smislu rješavanja ovih spornih slučajeva, jer to se samo riješiti neće. Mi kao udruženje građana smatramo da su naše opštine ustvari servisi građana i da one trebaju da budu u službi građana. A imamo sad apsurdnu situaciju da ukoliko se ovo ne riješi na zadovoljavajući način, mi ćemo biti prisiljeni da tužimo opštine i na kraju krajeva kad se opštine upišu kao vlasnici, onda ćemo mi još platiti opštini otkup naših stanova. Opština bi trebala da se pobrine za svoje vlasništvo, a ne da mi tužimo opštinu da se ona upiše kao vlasnik. Znači, imamo tu jednu pasivnu situaciju gdje se očekuje da neko rješenje padne sa neba, što je sasvim apsurdno.

RSE: Vi ste takođe zamijetili da se od građana traži raznorazna dokumentacija koja je često suvišna, a to ipak od njih traži dodatno angažovanje i dodatno vrijeme.

ŽULJEVIĆ: Da, traže se neke stvari koje zakonom nisu predviđene. Evo sada zadnja stvar je da se svi ti stanovi obilaze. Da građani moraju da donesu uvjerenja da imovina nije napuštana. To sve otežava postupak otkupa tih stanova. Imamo raznorazne sitnice tipa da čovjeku, koji je sklopio ugovor 1966. godine sa Sarajevo stanom, u tom ugovoru fali datum i on dva mjeseca hoda po raznim arhivama pokušavajući da riješi problem koji trenutno ne može niko da riješi. Opštine bi trebale da imaju više osjećaja za rješavanje ovih problema. Pogotovo kada je u pitanju opština Centar, koja je reprezentativna na ovim prostorima, koja je dobila tolike nagrade, međutim komunikacija je otežana. Nekad vrlo mala stvar može da pomogne ljudima da riješe svoj slučaj.

RSE: Vi takođe upozoravate da takozvanim sertifikatima uskoro ističe rok važenja, pa bi i to mogao biti problem.

ŽULJEVIĆ: Da, to je isto važan problem. Ovi certifikati ističu za pola godine, a dobro znamo da nam se svake godine govori da je to zadnji put da se to produžava. I mi ukoliko u najskorije vrijeme ne riješimo ovaj problem, možemo doći u situaciju da kad riješimo sve ove sporove pred sudovima, moraćemo kupovati stanove za gotov novac. A 300.000 ljudi u Federaciji BiH je to svoje pravo ostvarilo certifikatima. Naša želja nije da idemo u neke sudske sporove. U opštini Sarajevo danas, kada se obratite sudu, čekate dvije godine do prve rasprave. Svaka žalba na kantonalnom sudu vam je opet sledeće dvije godine. Znači da li će ti certifikati vrijediti za pet godina. Zakon je stupio na snagu i on se sprovodi, ali se traže raznorazne izlike da ga ne bi sprovodili. Najočitiji primjer je opština Mostar. Mi ćemo pokušati razgovarati, mada, kažem, imamo otežanu komunikaciju. I bez obzira koliko oni nas budu odbijali u svim ovim zahtjevima, mi ćemo pokušati da razgovaramo.

* * * * *

U Sarajevu je održana osnivačka skupština Saveza udruženja za denacionalizaciju u Bosni i Hercegovini. „Ne prihvatamo da se naši stanovi daju nekom drugom i da je to dozvolio federalni parlament usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o otkupu stanova. Ovo je demokratska otimačina privatne imovine“, izjavio je predsjednik novoformiranog Saveza Bruno Đurasek, dodajući da su sve zemlje u tranziciji dale novac za nepravedno otetu imovnu.

* * * * *

A sada vas informišemo o radu nevladine organizacije „Susjedima do mira“ iz Velike Kladuše. Sagovornica je Irma Abdić:

„Nevladina organizacija ,Susjedima do mira‘ djeluje od 19. aprila 2004. godine. Naši motivi su bili da svojim radom pomognemo poboljšanju života lokalne zajednice, njen razvoj, demokratizaciju, zaštitu ljudskih prava i sloboda, unapređenje kulturnih, obrazovnih, socijalnih i ekonomskih odnosa, uspostavljanje mirovnih komunikacija i tako dalje. Članice ovog udruženja su osobe različitog obrazovnog profila – liječnici, pravnici, domaćice, samohrane majke, izbjeglice… Jednom riječju, svi oni koji su u ovom udruženju prepoznali partnera za izgradnju boljeg sutra. Šta radimo za izbjegla lica? Kako je Velika Kladuša pogranično mjesto, veliki broj ljudi se raselio i izbjegao diljem svijeta. Nevladina organizacija ,Susjedima do mira‘ pomaže ljudima da se vrate na svoja ognjišta, koja su u ratu srušena, tako što im dajemo informacije i veza smo sa lokalnom upravom, kako bi lakše došli do sredstava za obnovu. Ljudi su izbjegli na Turanj i Batinovo, nisu imali status izbjeglica, niti povratnika. Tek nakon 1998. godine, nakon što je počeo proces registracije, raseljene osobe i ljudi koji su se prijavili, a kuća im je potpuno srušena, dobili su status izbjeglice. Zahtjeva za priznanje statusa raseljene osobe je podnijeto 1.426. Totalno porušenih kuća na području opštine Velika Kladuša je 390, a obnovljeno je 130. Djelomično obnovljenih stambenih objekata je 53. Ostalo je još 290 stambenih objekata za obnovu. Dvadeset i devet porodica stanuje u alternativnom smještaju. Moraju na ulicu jer nemaju gdje. Najviše je raseljeno osoba iz područja naše opštine u Bosanskoj Bojni, Glinici, Bukovlju. Radi se o pretežno srpskom življu. Jedan od najvećih problema je nedostatak električne energije u povratničkom naselju. Opština Velika Kladuša 1991. godine brojila je 55.000 stanovnika, dok se 2006. godine procjenjuje da ima oko 46.000 stanovnika. Godine 1995. je iz Velike Kladuše iselilo i izbjeglo 10.000 do 12.000 ljudi u Ameriku i Zapadnu Evropu. Koristim ovu priliku da istaknem uspješnu saradnju sa načelnikom opštine Admilom Mulalićem i sekretarom za izbjegla i raseljena lica Fahrudinom Šehićem. Ja se im u ime nevladine organizacije ,Susjedima do mira‘ zahvaljujem.“

Petar Stopić, prvi povratnik u selo Komarica, opština Doboj, ponovo putem naših talasa upućuje apel da se ubrza obnova kuća u ovom kraju, ali i da obnovljeni domovi konačno zasvijetle:

STOPIĆ: Ukupno u Komarici imamo trenutno 20 kuća. Od toga je 10 naseljeno, a 10 nije jer nema struje. To je najveće zlo. Trebao bi nam se dati makar minimum.

RSE: Da li se žele ljudi vratiti?

STOPIĆ: Žele, kako ne. Ali evo ove godine imamo samo jednu kuću „ključ u ruke“. Smatram da to nije dobro. Lokalne vlasti jako malo poduzimaju. Struje nema. Ljudi žive u Komarici preko ljeta, a kad dođe zima bježe u Zagreb i ne znam ni ja gdje.

RSE: Ima li posla?

STOPIĆ: Posla nema, ali sreća je to što mi imamo stvarno lijepu zemlju, imamo šumu, imamo sve. Selo Komarica ima preko 2.000 duluma šume. I to je neka para. Ali problem je u tome što nema struje. Ne može čovjek biti bez struje. Noći su duge i to je strašno. U Komarici je, kažem, ukupno 20 kuća, od toga je pet obnovila hrvatska vlada, a 10 je naseljeno i ništa više. Naša vlada je dala 10. Ali u svim tim kućama koje su dali, nema struje. Jedino su nam u kuće koje su gradili Amerikanci uveli struju – dali su nam trafostanice. Znači 10 kuća ima struju, 10 nema. Kako će ljudi živjeti bez struje? Od 415 kuća, koliko ih je u Komarici bilo, imamo samo 20. To je žalosno.
XS
SM
MD
LG