Ljubica MILICEVIC
VUČINIĆ: Živio sam u Budoš devet godina bez struje, bez vode, bez ičega u pustinju jednu, baraku trulu. Imam ženu i dvoje đece.RSE: Kolika su djeca’
VUČINIĆ: Jedna je sedam godina, a ova mlađa pet. Prije toga sam radio u „Geosondi“, beogradska firma. Bio sam u Irak.
RSE: Koliko ste bili u Iraku?
VUČINIĆ: Devet mjeseci i onda se zaratilo, otud sam došao, napustio sam tu firmu i čak išao na Budoš kao na ova drva i tu oženio se i ostao sam devet godina u Budošu i evo sad prije dva, tri mjeseca dok sam prošao .......?.......... .
RSE: Kako ste se snadbijevali namirnicama kada ste bili toliko daleko?
VUČINIĆ: Vazda su brali gore drva. Kamioni doodili, dogonili su mi te namirnice i vodu i tako se sve preko njih. Ja im pomaga na ta drva i zarađiva na drva š njima.
RSE: Kako ste se snašli da dođete ovdje?
VUČINIĆ: Mala je trebala u školu. Ja sam se žalio i odio u socijalno, oni su izašli gore i onda kad su viđeli đe živim samo su mi rekli da dođem za dan, dva. Mene su dali sa ovu kuću. Ima malu sobu, ima jedna spavaća soba. Ima dovoljno kako mi je gore bilo. Eto, da bi mogli malu da iškolujemo.
RSE: Da li ste, ovdje kada ste došli, pokušali da je upišete u školu?
VUČINIĆ: Trebalo je ove godine u školu. Nijesu je primili. Nije šćela da priča, nit je gledala struju, nit televizor. Kad smo ođe došli i kad sam upalio prvi put ovu sijalicu pitala me „Šta je tajo ovo“?. Sad su rekli kad počne sad ovo polugođe da će u predškolsko da ide.
RSE: Kako se ti zoveš?
DJEVOJČICA: Sanja.
RSE: Jesi li bila u školi? Kako ti je bilo?
DJEVOJČICA: Jesam.
RSE: Jesi li nešto pisala, crtala?
DJEVOJČICA: Jesam.
RSE: A kako se ti zoveš?
VUČINIĆ: Danijela.
RSE: Jesi li ti upoznala ovdje neke drugare da se igraš?
DJEVOJČICA: Igramo se.
RSE: Kako se vama čini ovdje u odnosu na sve ovo vrijeme koje ste proveli tamo?
MAJKA: Puno bolje. Ovjde je baš fino. Ima struje, ima sve. Preko ljeta i mogli smo nekako da se snalazimo. Bogomi, preko zime teško. Kad pa’nu snjegovi to je teško, vrlo teško bilo da se snabdijemo tamo bez, eto, u jesen kad smo se snabdjeli.
VUČINIĆ: Prije dvije godine i tri dana smo ja, ona i moj šura probijali, nijesam moga do štale da dođem da metnem konjima sijeno. A, ima sam konja jednog gore, radio sam š njim u drva i zaklala ga je zmija proljetos. Od toga sam i živio, od toga konja. Eto, koliki je snijeg, a u dva sata sam na krov sve ....?.... da mi ne pa’ne baraka na djecu.
Sanja i Danijela su, pričaju Vučinići, prilikom prvog susreta sa djecom ljudima, bile zbunjene i pomalo uplašene, ali već se, kako kažu, navikavaju, gledaju crtane filmove, igraju se sa drugarima iz komšiluka. Otac:
„Kad smo mi ozgor došli to je bježalo, ali one nijesu ođe dva, tri dana ko dođe sve u sobu i sad od ove komšinice s đecom. Vrlo su se oslobodile sad“.
MAJKA: Baš su se sad oslobodile i pričaju puno bolje, crtaju, pišu. I, veli da idem u školu sa kad polugoše prođe i tako.
VUČINIĆ: Televizor mi je prije otac častio, baš kad sam ođe doselio, eto, baš kad sam vidio da vješaju onu noć Sadama, ža’ mi ga je bilo, suze su mi. Što se slika sa mnom na branu i kad smo mi baš radili te godine, on je doodio kod radnika i slikao se sa nama, zvala se Behma, rijeka Zab. I vojska njegova je nas čuvala od nekijeh Kurda.
