Dostupni linkovi

logo-print

U Crnoj Gori nije došlo do smjene vlasti


Sa Svetozarom Jovićevićem, profesorom i političkim analitičarem, razgovarali smo o tome da li ima naznaka jačanja institucija, koliko su tenzije između dva politička bloka smanjene, te da li je u Crnoj Gori na sceni proces kontralustracije i kakve su šanse da politički subjekti dođu do zajedničkog teksta novog Ustava Crne Gore.


RSE: Profesore Jovićeviću, prošlo je skoro tri mjeseca od povlačenja najmoćnijih osoba sa državnih funkcija. Ima li naznaka da je u međuvremenu došlo do jačanja institucija sistema ili je u toku proces preraspodjele moći između političkih subjekata?

JOVIĆEVIĆ:
Očigledno, nosioci moći su ostali tamo gdje su bili, iako u formalnom smislu ne. Ja naravno, neću reći da sam očekivao, a vjerujem niko drugi razuman nije očekivao da će sad odlaskom čelnika DPS-a odjednom doći do te preraspodjele moći, odnosno do njihovog stvarnog povlačenja. Ne, naravno, mada sam to smatrao veoma dobrim i prvim preduslovom da se možda nekuda krene. Kako sada stoje stvari ja u ovih tri mjeseca nove Vlade ne prepoznajem ni po jednom elementu bukvalno ništa novo, na žalost. Prepoznajem zapravo potvrdu onoga čega sam se i najviše plašio da će to biti vlast ili Vlada kontinuiteta koja će nastojati da sada stvori nekakav imidž novog, nekim pojedinačnim akcijama stvori utisak da se više neće moći kako se do sad moglo, a da u suštini ne takne nijedan od krupnih čvorova ovoga društva. To se vidi i po nekim manifestacijama, recimo policije ili tužilaštva koje naizgled izgledaju spektakularne i otvaraju onaj prostor koji smo mi svi ovih deset ili petnaest godina mnogi od nas pokušavali stvarno otvoriti da u javnim preduzećima, unutar društva, unutar vlasti postoji i korupcija i mnogo što šta lošeg i dočekivani na nož. Sad se to posredno priznaje, iako ne eksplicitno, otvaranjem, ponekad i vrlo brzopleto nekih krupnih afera, ali to sve krene pa stane. Sve dok se jedan makar od tih čvorova nerazriješi na način kako to dolikuje jednom demokratskom društvu i pravnom društvu onda je to samo privid. U nečemu mi se čak čini da neke stvari postaju i gore. Ja imam utisak da je DPS prije svega odlaskom Đukanovića, opet prije svega, prosto se osjetio kao na nekoj vjetrometini, jer bez njega oni do sad nijesu nijednu stvar ni krupniju ni sitniju razriješavali i sad su se našli pred novim okolnostima i tu se, čini mi se, iskazuje jedna latentni strah da nešto ne pogriješe, da nešto ne učine što bi moglo otvoriti proces i što bi tu vrhušku moglo dovesti u nekakvu opasnost. Vi ste vidjeli onu nervozu u Skupštini kad je, bože moj, jedan ili dvojica ljudi iz vladajuće strukture, vladajuće većine, glasao po nekakvoj logici stvari oko jednog relativno benignog pitanja, jednog ili dva, relativno benigna pitanja. Nastao je panični strah da može doći do jednog lavinskog procesa u kome će ljudi početi da misle svojom glavom i da se suprotstavljaju i svojim sopstvenim čelnicima. To se zaustavilo na jedna drastičan način.

RSE: Iako su nakon referenduma tenzije između dva bloka znatno splasle političke podjele su ostale. U kolikoj mjeri blokovska podijeljenost koči proces demokratizacije, a u kolikoj mjeri ona može biti i korektivni faktor.

JOVIĆEVIĆ: Ta podijeljenost po prije svega državnom pitanju svih ovih godina je zapravo bila najveća kočnica ikakvom napretku Crne Gore, od demokratizacije do promjene ekonomskoga stanja u ekonomskom smislu. Rješavanjem državnog pitanja, kao ključnog pitanja svih naših podjela, stvoreni su uslovi da dođe do smanjenja tenzija i da se društvo počinje okretati stvarnim krupnim problemima društva. Ja sam to govorio. Ne ja, nego, naravno, mnogi da je riješavanje državnog pitanja bitan preduslov da se otvore demokratski procesi u Crnoj Gori. Mnogi na ovoj crnogorskoj strani su zapravo tada isticali dilemu, pa čekajte da riješimo državno pitanje pa ćemo onda otvarati procese. Ja sam tada mogao razumijeti tu dilemu, ali nakon riješavanja državnog pitanja nema nijedan stvarni razlog da se i s jedne i druge strane i iz jednog i drugog bloka ne utvrde prioriteti, a to su zajednički prioriteti i da se te blokovske preraspodjele u jednom takvom traženju zajedničkog imenitelja prevaziđu na uspješan način kako se to i radi u naprednim društvima. I upravo to neshvatanje prioriteta s jedne i druge strane, iz jednog i drugog bloka, to je ono što taj sukob dalje i te tenzije i dalje čini u velikoj mjeri prisutnim. S druge strane, imamo vodeću partiju opozicionu ili takozvanu Srpsku listu koja vrh svih svojih prioriteta vidi kao spašavanje, bože moj, svog ugroženog naroda koji je potlačen, koji je obespravljen, a ne vide da i oni iz onog drugog bloka i sa one druge strane koji jesu bili i jesu za svoju državu su u velikoj mjeri i u mnogo čemu obespravljeni zato što su protiv vlasti. Nije to podjela u Crnoj Gori. Nije to osnovna podjela i oni tu prave krupnu grešku. Ja sam mnogo puta rekao, reći ću i sad, da time čine najveću uslugu vlasti. Ja, na žalost, moram reći da su one suverenističke strane. Skoro da nema nijednog pojedinca niti kolektiva koji je nakon riješenog državnog pitanja rekao e, dosta, do sad smo mnoge stvari progutali, ali bilo je dosta. Sada je naš prioritet, a valjda bi to morao biti i prioritet Srpske Liste ili sličnih partija, jeste kad imamo državu kako god mislili o referendumu i kako god različita mišljenja imali o državnom statusu sada je prioritet svih prioriteta van svake sumnje sa svake strane da ta država postane pravna država, država svih građana ma kako se osjećali. I to je ono što je jedina osnova na kojoj se ta podjela može dalje sprječavati. Ali to izgleda ne shvataju ni jedan ni druga strana. Naravno da nijesam očekivao da jedna Socijaldemokratska partija, čije je rukovodstvo davno otišlo u te vode, da ono više stvarno i ne može zategnuti ništa, ali sam na neki načim pomalo više priželjkivao nego što sam smatrao realnim da se ta intelektualna elita koja se u jednom trenutku svrstala iz razloga koje ja mogu razumijeti, svrstala uz vlast da bi se riješilo državno pitanje i ja to kažem mogu razumjeti, bez obzira što ja nijesam to lično prihvatio, međutim, ona je morala nakon riješavanja državnog pitanja zaista toj vlasti da pokaže što o njoj misli, ako misli loše o njoj kao što pojedinci često znaju da kažu. To se, na žalost, nije desilo. I kako god bilo ta podijeljenost kada se ne shvata prioritet ni s jedne ni s druge strane ta podijeljenost opstaje i na toj podijeljenosti će ova vlast očigledno trajati još dugo.

RSE: Kako gledate na aktivnosti crnogorske diplomatije nakon referenduma i priznanja Crne Gore. Podsjetiću da tu imamo i više spornih pitanja od toga da predsjednik Ustavnog suda izdaje svoju kuću hrvatskoj ambasadi do činjenica koje govore o visokoj dozi nepotizma u toj službi.

JOVIĆEVIĆ: Ja ću tu za obje ove stvari koje ste rekli pokušati da nadjem zajednički interes, čini mi se da on postoji. Da odmah kažem da budemo korektni, nepotizma u diplomatiji je bilo i u ranija vremena. Biće ga, vjerovatno. Pitanje je koliko se društvo protiv takvih pojava bori u jednom organizovanom demokratskom društvu, naravno, to je daleko moguće nego što je to bilo trideset godina unazad. Jedna stvar tu, čini mi se, izlazi na površinu bar za mene. Pokazuje se zapravo da to što je veliki broj političkih aktera iz vlasti prije svega svoju djecu u posljednjih deset, petnaest godina slao u inostranstvo na školovanje. Pokazuje se da sad to postaje osnova da se ta naša djeca upućuju na profitabilne funkcije u diplomatiji, jer, bože moj, poslije pet godina provedenih u inostranstvu teško da se oni sada mogu snaći u ovakvoj situaciji u Crnoj Gori. To je proces koji se odigrava pred našim očima. S druge strane da povežem dvije stvari. Javna je tajna da veliki broj aktivnih političara, vrhunskih političara, su stvorili jedan enormni imetak koji je ponekad vidljiv kao što su enormne kuće milionskih vrijednosti, a često puta i nevidljive jer su u vidu suvlasništva ili vlasništva firmi: od kafana, kafića, pa do nekakvih proizvodnih, na žalost manje, proizvodnih preduzeća. I sada, šta je zajedničko u svemu? Je li protivno moralu da neko šalje svoje dijete da studira u inostranstvu? Je li protivno moralu da to dijete koje je naučilo i izučilo jezike, škole koje ,uzgred budi rečeno, fetišiziramo preko svake mjere, iz sopstvenog iskustva to imam pravo da kažem, u odnosu na naše škole? Je li nemoralno što je neko poslao dijete, ono uspješno završilo i što se zapošljava u diplomatiji jer ono ispunjava uslove? Je li normalno što neko svoju kuću, nakakav svoj poslovni prostor, izdaje pod dobru kiriju? U principu nije. Ali ono što skoro svi zaboravljaju da pitaju je kako je moguće da vi to ostvarite ako ste imali deset godina platu od nekoliko stotina maraka, a sada nekoliko stotina eura? Kako ste vi mogli školovati dijete u privatnoj školi u Podgorici kada je školarina šest hiljada eura godišnje ili na nekom inostranom univerzitetu gdje su troškovi najmanje šesnaest hiljada? Kako ste vi mogli izgraditi kuću od petsto ili hiljadu kvadratnih metara poslovni prostor, a bila vam je plata tolika? To su svi zaboravili da pitaju. Kriza morala se, između ostalog, ogleda u velikoj mjeri upravo u tome što oni koji su to radili sada kada je sve to završeno, kada su sve stekli, oni ne vide da to nije moralno. Ono nije u formalnom smislu protivzakonito, ali sve ono što nije u formalnom smislu protivzakonito ne znači da je i moralno. To je ta kriza morala koja se u ovoj sferi očituje upravo na ovome što smo rekli: kada nemate institucije sistema koje po prirodi stvari treba da se bave time - kako ste vi stekli tu svoju imovinu i da to nije nikakav komunistički recidiv, što bi se reklo ispitivanje porijekla imovine, nego jedan regularni zakonski proces ispitivanja koji se i danas svakodnevno dešava i u najkapitalističkijim zemljama zapada. Kada nemate ni moralnih normi, kada nemate ni zakonske regulative, odnosno kada vam institucije sistema ne rade to što bi morale da rade, onda imamo to što imamo.

RSE: Imate li utisak da je u Crnoj Gori prisutan proces kontralustracije, jednog opšteg relativizovanja ponašanja javnih i crkvenih ličnosti u proteklom periodu?

JOVIĆEVIĆ: Ja se veoma ne slažem sa tim što se vrlo često kaže pojedinci su nosioci krivice, a ne postoji kolektivna krivica. Naravno da je pojedinac krivac, on je odgovoran pred zakonom, ali postoji i kolektivna krivica. Ona se ne procesuira pred zakonom. Ona se procesuira pred istorijom. O njoj sudi istorija jednog naroda i nemojmo to nikad zaboraviti. To su dvije stvari. Kod nas se, na žalost, ne dešava ni jedno ni drugo, a da bi se to moglo desiti moralo je doći do smjene vlasti. Samo nove strukture, nova vlast, novi pojedinci, bez velikih hipoteka, mogu dovesti do takvih procesa, a ako vam oni isti koji su u svemu tome učestvovali i barjak nosili i formirali javno mnjenje, na žalost, sad se od njih ne može očekivati da oni budu nosioci nekakvog procesa kolektivne katarze. To nema šanse. Kod nas, na žalost, nije došlo do smjene vlasti. U ovoj ili onoj formi jeste došlo do transformacije i u nečemu i bitno, ali su ostali isti ljudi, sa istim hipotekama. Naravno da se taj proces ne može destiti, a ako se on ne desi u vrhu vlasti, u vrhovima vlasti i opozicije, razumije se, onda će se uvijek pojavljivati pojedinci u formi Emila, Stojovića, Amfilohija ili ovih ili onih. Oni će uvijek naći prostor opravdanja za svoje sopstveno djelovanje, ako oni koji su bili na vrhu ostaju tamo gdje su i bili.

RSE: Predstavnici svih partija su se ponovo okupili kako bi se dogovorili oko odredbi novog Ustava Crne Gore. Da li ste optimista, odnosno da li po Vama politički subjekti imaju kapaciteta da dođu do teksta Ustava koji bi zadovoljio apetite svih učesnika?

JOVIĆEVIĆ:
Kad ni jedna ni druga strana, ni pozicija ni opozicija, ni intelektualne ni političke elite ne shvataju šta su prioriteti Crne Gore i naroda Crne Gore u ovom trenutku, tojest prioritet stvaranja pravne države sa institucijama u koje narod kako god se on osjećao ima povjerenja. To je ta ključna stvar koja je neophodna Crnoj Gori. Kad oni to ne shvataju, onda će se koplja lomiti i energija trošiti na takva pitanja hoće li Crna Gora biti država građana ili će biti država Crnogoraca, Srba i ostalih, pa će se sad tu mjeriti svaka zapeta ili svako veliko ili malo slovo, pa će se onda naravno lomiti koplja i tu kompromisa nema, zvaće se ovaj jezik ovako, neće sigurno nego ovako, jer je većina pokazala to i tako dalje, naći će se tu sto i jedan argument za jednu ili drugu stranu i tako dalje i tako dalje. I onda će opet neko drugi u vidu Savjeta Evrope, Evropske unije ili nekih drugih institucija, direktno ili indirektno, razriješavati stvari sve dok se ne pojave snage u okviru opozicije, pa možda i djelova pozicije, koje će shvatiti šta je prioritet ovoga društva i koje će moći izgraditi jednu realnu alternativu vlasti. Za sada, na žalost, možda ima nekih malih indicija, samo nekih nagovještaja koje ja više želim da vidim nego što ona stvarno postoje.
  • 16x9 Image

    Srđan Janković

    Nakon rada u pisanim i elektronskim medijima u Srbiji, Beograd napušta 1999. nakon gašenja ovih medija zbog pritiska tadašnjeg režima i ubistva novinara Slavka Ćuruvije. Na RSE radi od novembra 1999. godine.

XS
SM
MD
LG