Dostupni linkovi

logo-print

U duši ostaje želja za povratkom


Jedanaest godina nakon što je zavladao mir u Bosni i Hercegovini najmanje 150.000 ljudi još uvijek čezne za svojim krovom nad glavom. Njihova najčešća želja je ova:

„Kada sam napust’o svoje imanje, meni je u mojoj duši ostalo da se vratim. I to sam ja tražio uporno godinama. Jednostavno mogu da kažem da su me varali. Razne su svoje cake radili, ali ja sam potpisao, hoću da se vratim i to mi je želja u duši i ne mogu odustati nikad.“

Iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice je objavljeno kako je do sada u BiH obnovljeno 60 posto stambenog fonda i da su trenutne potrebe četiri puta veće od mogućnosti. Stoga će ostvarivanje Aneksa 7 biti produženo, ističe Sulejman Alijagić iz Ministarstva za izbjegla i rasljena lica Federacije BiH:

„Sa 2006. godinom se ne može reći da su završeni strateški ciljevi. Mora se produžiti strategija barem naredne 4 godine, nastaviti istim ovim tempom i mislim da ćemo onda imati, tamo negdje 2010. godine, jednu situaciju da možemo reći da smo završili najveći dio kada je u pitanju povratak.“

Razlog tome nije samo porušeni stambeni fond nego i izostanak tzv. održivog povratka. Povratnici u okolicu Sarajeva i u Donji Vakuf, Ahmet Palo i Nikola Ivičić govore šta se krije iza ove fraze:

„Ja imam dojam da više niko ne vjeruje u samoodrživ povratak, da se to može desiti. Ovo je jedan stend baj aranžaman do nekakvih drugih zbivanja itd. Vidite, niko od omladine se ne vraća. Ekonomski uslovi - niko ne vjeruje u povratak, svi nas ignorišu. Ovo je jedna ludost – bez strategije vratiti nekog. Neće moći baš dugo vremena ovo da funkcioniše.“

„Sa žaljenjem konstatujemo da je zbog ekonomske krize, nemogućnosti zapošljavanja, prenošenja penzija, zdravstvene zaštite, obrazovanja i niza drugih životnih potreba, - sve to je ukočilo, usporilo i umanjilo povratak svih onih koji žele da se vrate. Povratnici nisu zastupljeni u lokalnim organima vlasti, nema zaposlenih u opštinskim službama, na šalterima pošte, u elektrodistribuciji, prosvjeti, zdravstvu i drugim javnim institucijama.“

Mali broj povratnika ima tu sreću da radi. U selima se nekako može preživjeti od poljoprivredne proizvodnje, ali u gradovima stanje postaje sve dramatičnije. O tome svjedoči i Kemal Gunić, predsjednik Udruženja povratnika u Banju Luku:

„Ljudi nemaju egzistencije, ne rade. To je najgore. Onda u pitanju su socijalni problemi. Toga ima more i more. I onda se mi borimo i gledamo šta ćemo i na koji način ćemo da im pomognemo. A stvarno je teško. U nas se stalno povećava sad i ona kuhinja preko Merhameta. I oni koji su mogli preživljavati sad dolaze u težu situaciju i nemaju ni oni. Uglavnom, najveći je problem što niko skoro ne radi. Čak ima dosta ljudi koji predlažu nama da pokušamo da kolektivno iselimo iz Banje Luke, jer se vidi da ove vlasti uopšte nemaju brige o povratnicima. Ima i takvih prijedloga podosta.“

I u Sarajevu povratnici Srbi i Hrvati sve češće prodaju svoja imanja i kuće i odlaze. Jovo Janjić, nevladina organizacija Demokratska inicijativa sarajevskih Srba, naglašava:

„Nismo zadovoljni što povratak nismo učinili održivim, kratko rečeno. Mnogima smo i pomogli da vrate imovinu, da poprave imovinu i pokazali smo da možemo skupa i živjeti. Međutim, nažalost, mnogi nisu mogli da opstanu, ostanu na ovim prostorima iako su vratili imovinu, već dešava se jedna neželjena tendencija da ljudi prodaju i trajno napuštaju svoj rodni grad i ove prostore. Prije svega nema posla, povratka na posao, a onaj famozni član o povratku na posao - ništa od toga, ništa nije bilo.“

Uprkos neodrživom povratku, želja svih koji se nisu vratili ostaje ista - svoj dom:

„Bili smo svukud. Tuđina - tuga golema. Svoje je najbolje. Ovdje sam provela i bračne i medene i slatke i svakakve dane. Ovo je moje najmilije mjesto.“
XS
SM
MD
LG